9. stu 2009.

Clive Barker's Undying

Ne može se poreći da akcionih horora u igračkom svetu ima previše, mada oni podnošljivog kvaliteta su svakako u manjini. To možda i nije tako loše, takve igre uglavnom treba uzimati na kašičicu, budući da čovek brzo ogugla na strah. Doza za 2001. godinu sastojala se upravo iz Undyinga, prve igre koja nosi potpis Klajva Barkera, čoveka koji se proslavio poznatim horor novelama poput Hellbound Hearth, koja opet predstavlja osnovu za nesrećni serijal filmova, Hellraiser.



Osim što je podario priču igri, Barker je preuzeo i ulogu jednog od dizajnera igre, koja je, inače, u potpunosti delo ljudi iz EA, čiji je ovo jedan od retkih izleta u horor (ako izuzmemo njihovu korporativnu politiku). Imati u razvojnom timu osobu koja zarađuje za život plašeći ljude svakako se isplatilo, budući da, i danas, skoro 9 godina nakon izlaska Undyinga, isti i dalje sa trona odbija svakojake štrec-kvazi-horore.

Igra vas stavlja u ulogu Irca Patrika Galoveja, vojnog veterana, koji se po povratku iz Prvog svetskog rata bacio na istraživanje paranormalnih pojava. Džeremaja Kovenant, njegov prijatelj iz rata, poziva Patrika na svoje imanje u Irskoj, kako bi se rešio porodične kletve koja je zaposela njegovu braću i sestre. Kao deca, Kovenanti, vođeni Džeremajom, nakon što su pronašli knjigu o okultnom, izvršili su ritual koji je tokom godina polako terao u ludilo svakog člana porodice, osim Džeremaje, koji je ostao sam, progonjen kako od svojih braće i sestara, tako i od Otoa Kajsengera, Patrikovog rivala, koji je iskoristio kletvu kako bi se domogao moći. Patrik ubrzo otkriva da je imanje Kovenanta preplavljeno kojekakvim demonima, karakondžulama i ostalim krajnje neprijatnim stvorenjima kroz koje mora da se probije, ne bi li se rešio izopačenih Džeremajinih rođaka.



Osim dobre volje, Patrik raspolaže i poprilično maštovitiom selekcijom oružja i magija. Na početku tu je, kao i uvek, trusty revolver, i Gel’zibar stone, artefakt koji pojačava Patrikove magije, i koji će ga načiniti metom sumanutih Kovenanta. Kako igra odmiče, sve više oružja će postajati dostupno – speargun, Tibetian war cannon, i, prvenstveno, The Scythe of The Celt, kosa koja dekapitaciju diže na nivo umetnosti. Iako arsenal od osam oružja nije preveliki, mnoga imaju sekundarni način primene ili alternativnu municiju, a tu su i pomenute ofanzivno-defanzivne magije, od kojih je početna, scrye, odgovorna za dobar deo atmosfere u igri i nagli skok  brojasrčanih udara početkom novog milenijuma. Ista vam omogućava da vidite stvari „onakvim kakve zaista jesu“ , što proizvodi neke poprilično interesantne posledice. Interfejs je jednostavan, iako zahteva blago navikavanje, usled činjenice da Patrik koristi levu ruku za upravljanje oružjem, a desnu za magije, što se pomalo razlikuje od norme, mada je bez sumnje efikasno.

Lokacije u igri predstavljaju eksplotaciju svakog mogućeg klišea horor žanra, što, u prevodu, znači da ćete tumarati mračnim hodnicima zamka, napuštenim manastirima i katakombama, zabačenim countryside kućama i paralelnim dimenzijama. Međutim, izvrstan level dizajn i skriptovane sekvence u potpunosti vade stvar. Kada se odjedanput ugase svetla i pojavi krv na sve strane, pomalo dosadnjikavo gotik okruženje postaje trivijalno, a igrač postaje svestan činjenice da mu ruka drhti, a srce pumpa kao posle maratona. Iako Undying sadrži i „nešto-je-iza-tebe“ momente, on nikako ne gradi svoju atmosferu na njima i anticipaciji istih, već pomoću sjajne narative, koja se provlači kroz dnevnike razbacane širom lokacija, pomenuto scryeovanje i in-game dijaloge koji polako otkrivaju pozadinsku priču. Mali milion detalja još dodatno obogaćuju igru – tragovi krvi koje Patrik ostavlja iza sebe, neprecizan revolver koji redovno zakaže u sred obračuna, zvukovi koje naizgled živ war cannon ispušta, duh Džeremajinog brata Arona koji vas progoni, zavijanje howlera u daljini...





Undying je striktno linearna igra – jedina sloboda koja se nudi igraču je u odluci koju će magiju amplifikovati pomoću kristala razbacanih širom igre. Sloboda kretanja je gotovo nepostojeća, i svodi se na princip „levi i desni put se posle nekog vremena ukrštaju“. Zagonetke u igri su uobičajno (za ovaj tip igara) lake, i uglavnom traže od igrača da upotrebi pravu magiju u pravom trenutku ili da stavi određeni ključ u odgovarajuću bravu. Ništa drugo i ne treba očekivati, jer dubina Undyinga je samo prividna, i ovo je u suštini akciona igra koja, ako se zanemari interesantna priča, stimuliše mozak koliko i prosečan odlazak do toaleta. Arkadnost je dodatno naglašena boss bitkama sa svakim od Kovenanta, koje se svode na traženje njihovih slabosti, nakon čega dolazi uvek zadovoljavajuća nagrada - skidanje glave sa ramena. U svemu ovome nema, naravno, ničega lošeg, ali može odbiti igrače razmažene raznim skorijim crossover naslovima koji RPG sitnicama pokrivaju očiglednu jednodimenzionalnost.

Sa tehničkog aspekta Undying ne pravi greške. Unreal endžin, kao i hiljadu puta do sada, odlično odrađuje posao. Modeli su solidni, pogotovo Patrikov, teksture zadovoljavajuće i za današnje standarde, iako im nedostaje ona oštrina koju nudi Quake endžin. Efekti magija su savršeno odrađeni i predstavljaju pravi vizuelni spektakl. Animacija je glatka, pokreti veoma prirodni, bez očigledne kolizije sa okolnim objektima. I pored horor tematike ova igra ne pati od konstantnog pomračenja u kome je igrač prinuđen da brightness poveća do stepena koji nagriza mrežnjaču. Naprotiv, boje su žive i predstavljaju pravo osveženje, efekat zamračenja upotrebljava se samo na onim mestima gde je neophodan. Lokacije, pogotovo one u zamku, odrađene su izuzetno detaljno, mada su pomalo repetitivne. Muzika, iako retka, savršeno se uklapa u kompletan doživljaj. Što se zvuka tiče, tu Undying blista. Igra se dosta oslanja na oglašavanje protivnika koje je odrađeno veoma efektno. Efekti oružja su verno prenešeni, zvuče moćno, i potpuno skladno sa ukupnim utiskom igre. Voice-over je odličan, urađen je bez preterane dramatike (osim, ponekad, kod Patrika) i očigledno je prisustvo profesionalaca.



Ne može se mnogo stvari zameriti Undyingu. Tu je pomenuto navikavanje na strah – kako igra odmiče, igrač počne jednostavno da je mehanički prelazi. „Umor“ developera osetan je u poslednjem poglavlju igre, koje se svodi na najjednostavnije snajperisanje, dok je kreativnost igrača potpuno potisnuta. AI takođe zaslužuje da bude pomenut u ne preterano pozitivnom svetlu. Neprijatelji pate od potpunog nedostatka taktičnosti i često će samo naletati na vas, bez obzira da li je u pitanju psetoliko stvorenje ili ekipa Trusanti pirata. Pojedina oružja i magije su prilično upitne upotrebne vrednosti, mada je to manje-više subjektivna stvar.

Krajnji utisak o Undyingu je veoma dobar. Iako nije preterano originalan, niti revolucionaran, verno ispunjava svoj zadatak – pruža odličnu zabavu umotanu u zanimljivu priču i atmosferu koja se može seći nožem. Ipak, ono što najviše bode oči je odnos EA prema ovoj igri. Multiplayera nema ni za lek, prvo zato što EA nije hteo da pomeri rok izdavanja igre kako bi developeri implementirali i ovu funkciju, a potom, otkazao i multiplayer patch zbog slabe prodaje igre. Tolika nebriga za ljude koji su fanovi ove igre je prosto zastrašujuća, ali, znajući EA nimalo ne iznenađuje. Undying se završava cliffhangerom, time ostavljajući mesta za potencijalni nastavak, ali od toga naravno neće biti ništa, bar dok EA ne propadne i neko normalan se ne dohvati finansiranja, što je još manje verovatno.



Autor teksta, Neven 'Wojtek' Ković, saradnik je Igrorama bloga od novembra 2009. godine.



twitter / wojtekln
Sve recenzije istog autora


Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

4 komentara:

  1. Ovaj opis me podsjetio na ovu za mene odličnu igru, jednu od ponajboljih, nekako mi je baš ostala u upečatljivom sjećanju. Možda je odigram nekom prilikom ponovo, mada treba ponovo proživjeti sav horor u igri :). Uz ovu igru sam se trzao više nego uz bilo koju drugu.

    OdgovoriIzbriši
  2. Shumsko_drvece11. 11. 2009. 00:20

    Sećam se da je drugar kupio (tada) besnu zvučnu karticu da bi potpunije uživao u zvuku tarenja metala koje je pravila čuvena kosa... Heh.

    OdgovoriIzbriši
  3. Sjajna igra,neverovatno docarana horor atmnosfera! Mora se odigrati jos jednom...
    Pohvala za recenzenta!

    OdgovoriIzbriši
  4. Bez obzira što je linearna, igru izvlači dobra priča i odlična atmosfera. Ovo je, po meni, za sada najbolji horor FPS (prešao sam ga nekoliko puta sa uživanjem).

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!