Prikazani su postovi s oznakom Platforma. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Platforma. Prikaži sve postove

16. kol 2014.

Another Perspective,recenzija

Radi se o logičko platformskoj igri nezavisnog tima Shaun Spalding Games, koji čine upravo Šon Spolding, dizajner i tvorac igre, za koju je muziku radio Metju Harington a likove Hana Presvel.


Priča ove igre ispričana je u formi teksta koji se pojavljuje tokom igre. Taj tekst je ustvari monolog glavnog junaka, koji se menja sa drugačijim pogledom istog tog junaka.
Kako, pitate se vi? Tako što lik otkriva da ima svoje drugo ja, drugu perpektivu i drugi pogled na svet oko sebe. Početni nivoi igre su sporijeg tempa i predstavljaju neku vrstu uvoda u mehaniku igranja. Izvođenje je veoma jednostavno i svodi se na logicko prebacivanje između dve ili vise kopija bezimenog glavnog junaka, kako biste dospeli do ključa koji otključava sledeci nivo.

Kao što samo ime igre kaze, igra vas tera da nivoe posmatrate iz vise perspektiva-pogleda na datu situaciju npr, imate situaciju u kojoj se jedan lik nalazi na stepenicama koje vode do ključa ali on zbog svog pogleda ne može da ga iskoristi za otključavanje vrata, te se morate prebaciti u kožu drugog lika sa drugim pogledom i stepenice ce nestati što znači da sa drugim alter egom vašeg lika možete dopreti do ključa i nastaviti dalje.

Kao sto rekoh sama mehanika igre se svodi na prebacivanje između dve ili vise kopija naseg junaka. Ovakve mozgalice su srž ove igre i rešavanje ovih situacija stvara osećaj zadovoljstva kod igrača. Sa povecanjem broja soba i ključeva povećava se i broj kopija glavnog junaka. Negde na polovini igra postaje repetativna jer se šablon izvođenja koji ste do tada već savladali ponavlja. Igra poseduje i Mistery mod, koji nudi nešto više od glavne igre, a to su mozgalice i još mozgalica koje su znatno teže od onih u glavnoj priči.


Ukoliko ste pristalica kratkotrajnog igranja od oko dva sata , a volite da puno razmišljate onda je ova igra po ceni od 6 dolara kao stvorena za vas. Ukoliko ipak od igre tražite zabavu na duže staze zaobiđite ovaj naslov.

Primerak igre za testiranje ustupila kompanija Digerati Distribution

2. kol 2014.

Vertical Drop Heroes HD, recenzija

Oduvek sanjate kako ste baš vi onaj izabrani heroj koji će spasiti svet? Ako je tako,onda je Vertical Drop Heroes prava igra za vas. Proročanstvo kaže da tamo negde postoji heroj koji će ući u portal u Hramu Znanja i suočiti se sa brojnim neprijateljima, tragajući za svetom grobnicom koja skriva veliku tajnu Postanka.

Ovo je priča o tragično poginulim herojima koji su mislili da su baš oni taj slavni heroj nad herojima, ali su nažalost smrtno pogrešili u proceni. Da li ste vi taj jedan heroj koji je uspeo da savlada sve nedaće.

Igra je spoj platforme sa elementima RPG-a,u roguelike-stilu. Za one koji ne znaju, rogue je nekadašnji hit sa ascii grafikom u kojem je pred igračem nasumično generisana tamnica svaki put kad krene, i kad pogine mora krenuti od početka – a predviđeno je da gine što češće…


Pre početka igre ponuđen vam je izbor između tri lika, svaki sa svojim sposobnostima i karakteristikama, poput kloniranja ili mega-skoka, a svaki put kada igru pokrenete iznova čeka vas novi komplet likova.


Izvođenje je vrlo jednostavno, bilo da igrate preko tastature ili preko gamepad-a (što preporučujem) i sastoji se od tastera za kretanje, skok, udarac, upotrebu posebnih sposobnosti odabranog lika. Možete je igrati sami, ili sa saigračem (režim podeljenog ekrana), te putem lokalne mreže na dva računara. Cilj igre je vertikalno spuštanje u potrazi za portalom, usput izbegavajući zamke, alarme i čuvare razbacane po nivou, sakupljajući zlatnike i ključeve kojima oslobađate saborce i zatvorenike. Po nivou rasuti zlatnici i kristali služe kao valuta za kupovinu unapređenja i novog naoružanja.

Unapređenja i novo oružje kupujete kod trgovaca koji se povremeno pojavljuju na svakom nivou. Svaka sposobnost koju otključate kupovinom preneće se i na narednog lika koji vodite stoga birajte mudro, neke od njih mogu biti vrlo nezgodne poput bloodlust, koja veoma brzo smanjuje zdravlje lika. Ukoliko zapatite tu bolest, morate sto pre stići do portala, izbegavajući sukobe sa stražarima. Neke sposobnosti mogu biti i vrlo korisne poput veće linije zdravlja ili veće štete koju lik nanosi. Kada heroj sakupi dovoljno iskustva napreduje, a sa svakim napretkom lika skala zdravlja se obnavlja, te povećava snaga i jačina štete koju vaš lik nanosi.

Na kraju nivoa čeka vas glavni i najveći protivnik, a pobedom nad njim otključavate portal koji vas vodi na naredni nivo. Najveća zabava tokom igre biće količina zlatnika koje steknete na miroljubiv način, bez ubijanja stražara. Dizajn nivoa je veoma zanimljiv i raznovrstan,od nivoa sa lavom pa sve do pećine sa kristalima. Jedini, uslovno rečeno, nedostatak igre može biti to što vaši saborci koje oslobađate tokom igre, prekratko žive da bi mogli da vam pomognu u značajnijoj meri, što u nekim deonicama može da iznervira, kao i težina pojedinih nivoa, pa se spremite na česte pogibije.


Igra je veoma zabavna i izazovna,bilo da je igrate sami ili u društvu, naročito ako volite rogue-like tip igara kao što su Rogue Legacy i Risk of Rain. Ukoliko ste ljubitelj ove vrste igara, smatram da bi ovo ostvarenje trebalo da se nadje u vasoj kolekciji, tim pre što je trenutno na promotivnoj akciji povodom dostupnosti na Steamu, sa cenom od 4,89 evra, umesto 6,99 evra koja je prava cena. Bilo da je kupite tokom akcije ili po standardnoj ceni,igra vredi svaki uloženi evro. Inače, igru je radio Nerdook koji je poodavno gostovao na našoj stranici.

Primerak igre za testiranje ustupila kompanija Digerati Distribution

11. svi 2013.

Giana Sisters: Twisted Dreams, recenzija

Nintendo i Šigeru Mijamoto su davne 1985. godine postavili kamen temeljac žanra platformskih igara, a Super Mario Bros je postao merilo po kome su se pravile takve igre. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih gotovo da nije bilo sedmice da nas na kućnim računarima ili konzolama ne obraduje neka nova "trči - skači" igra sa ježom, zecom, krokodilom, dinosaurusom ili nečim desetim u glavnoj ulozi. Gotovo sve su se držale zakonitosti koje su utemeljila dva vodoinstalatera u radnim kombinezonima, ali opet dovoljno su se razlikovale da izbegnu tužbu za plagijat.

9. ožu 2013.

Rush Bros, recenzija

Da li se sećate kako su nekada izgledale platformske igre. Kada kažem nekada, mislim na period pre nego što su brkati vodoinstalater i hiperaktivni jež ustoličili trend gaženja protivnika i sakupljanja novčića/zvezdica/nečega šljaštećeg. Kada su se kao jednobojni sprajtovi na ekranu televizora šepurili Manic Miner, Jet Set Willy, Blagger i kompanija. Od igrača se osim dobrih refleksa zatevala gotovo milimetarska preciznost doskoka i tajming dostojan švajcarskih satova. Nivoi su se prelazili metodom pokušaja i pogrešaka, stoga je života bilo napretek, a katkad ih je bilo i bezbroj.

17. ožu 2012.

Trine 2, recenzija

Naši stari poznanici, smušeni čarobnjak, tromi vitez i brzoprsta lepotica sa velom, vratili su se da još jednom zajedno pođemo u avanturu prepunu čarolija, mistike i logičkih zagonetki. U prvoj igri serijala Trine, njih je igrom slučaja, dok je kraljevstvo padalo pod uticaj tame, zauvek spojio začarani predmet po kojem se igra zove. Ovo prokletstvo od njih čini jednu dušu sa tri naizmenično upotrebljiva tela, što se tokom odvažne potrage ispostavlja kao pravi blagoslov. Naime, svaki od tri lika ima svoje jedinstvene osobine, što ga čini nezamenljivim u rešavanju određenih logičkih problema, ili u borbi sa nemrtvim protivnicima. Na koncu, njihova avantura oslobađa kraljevstvo, ali i njih same. Izvan magičnih okova i umorni od stalnog prisustva drugih osoba u svom umu, sve troje beže daleko... Međutim, od nekih čarobnih predmeta nemoguće je pobeći.

12. lip 2011.

Cargo! The Quest For Gravity, recenzija

Ice-Pick Lodge je jedan od onih timova za koje verovatno niste čuli. Čak i ako jeste, verovatno se niste lično susretali sa njihovim delima. Paradigma gladujućih umetnika, od one su sorte koju kritičari obožavaju, a šira publika jednostavno ne primećuje. Brilijantni stvaraoci, koji nikako da zarade dovoljno da bi dvosobni stan u pregrađu Moskve zamenili pravom kancelarijom. Iz okova anonimnosti istrgli su se pre šest godina, igrom Pathologic. Turobni prvenac zaradio je dovoljno da ne obeshrabri mlade Ruse, te su nastavili sa radom, nešto kasnije nam pruživši zadovoljstvo da zaigramo The Void. Posle toga su, čini se, propali u zemlju. Kako nemaju pravi sajt, niti su voljni da dižu prašinu oko svojih projekata, skoro da je bilo nemoguće dokučiti rade li nešto. A onda se iz nebuha pojavio Cargo! The Quest for Gravity.


4. lip 2011.

Video recenzija: Tesla the Weather man

Posle duže pauze pripremili smo tri nove video recenzije. Za početak, predstavljamo vam logičku platformu Tesla the Weather Man. Reč je o nezavisnoj igri koju su napravila dva mladića, Thomas Davidson i Constantine Frost. Zajedničko im je što vole indie igre i imaju uvrnut smisao za humor.

2. svi 2011.

Portal 2, recenzija

Pre nešto više od godinu dana, u martu 2010. godine, Valve je iznenadno objavio update za Portal - achievement pod nazivom Transmission Received i veoma informativnim opisom: "...?" Ispostavilo se da je u pitanju nimalo laka mini-igra traženja radio-signala koji, na prvi pogled, nisu značili ništa, ali su u stvari predstavljali seriju SSTV (slow scan television) slika i kratkih poruka pretvorenih u Morzeov kod. Ovo je nanovo probudilo interesovanje igrača i to s razlogom, jer je ubrzo najavljen nastavak.

To je bio prvi Valve-ov ARG (Alternate Reality Game, igra koja se iz zamišljenog prenosi u stvarni svet i na taj način budi veću zainteresovanost za igru, film, knjigu ili nešto drugo).

8. pro 2010.

Super Meat Boy, recenzija

Priča o junaku zvanom Meat Boy počela je u jesen 2008. godine, kada su Edmund McMillen i Jonathan McEntee objavili istoimenu flash igru na sajtu Newgrounds.com. Vrtoglavi uspeh koji je postigla ubrzo je probudio interesovanje velikih kompanija poput Nintendo-a. Edmund je okupio omanji tim i počeo da radi na naslovu zvanom Super Meat Boy. Po prvi put u svojoj kratkoj ali plodonosnoj karijeri, mladi McMillen imao je priliku da predstavi neko svoje ostvarenje izuzetno velikoj publici. Samo Steam broji preko trideset miliona korisnika, a mesto na naslovnoj strani servisa obezbedilo mu je više nego dovoljno pažnje. No, postavlja se pitanje, da li je dobro iskoristio tu šansu?

20. lis 2010.

NyxQuest: Kindred Spirits, recenzija

Protekla decenija više puta nas je naterala da se zapitamo u kom smeru ide industrija virtuelne zabave. Veći izdavači kupili su ili uništili većinu nezavisnih timova. Igre koje nude uglavnom su bezlično smeće, koje se dobro prodaje zahvaljujući moćnom marketinškom aparatu. Tu i tamo blesnuo bi poneki neočekivan plamen nade, ali stranputica kojom su kola okrenula bivala je sve strmija. Igrači su žalili za zlatnim vremenima, kada su igre pravili pojedinci iz ljubavi umesto ogromnih timova čija desna ruka ne zna šta radi leva. Na sreću, sve to je promenila pojava digitalne distribucije. Revolucija koju je pokrenuo Valve sa svojim servisom Steam, a koju su oberučke prihvatili Nintendo, Microsoft i Sony za svoje konzole, spojila je samostalne autore i nezavisne timove sa kupcima na jedan veoma jednostavan i ugodan način. Štaviše, jačanje internet prodavnica ohrabrilo je brojne nepoznate timove da igračima ponude svoja ostvarenja, koja inače nikad ne bismo ugledali. Jedan od njih je i Over the Top Games iz Španije, čiji je prvenac NyxQuest: Kindred Spirits   ugledao svetlo dana prošle godine za konzolu Wii, a sada je konačno dostupan i korisnicima ličnih računara.

12. lis 2010.

Gish, recenzija

Većina igrača ne udubljuje se previše u pitanje ko je pravio igru koju igraju. Čak i kod onih koji se zanimaju, ne postoji prevelika želja da se sazna više od imena izdavača ili razvojnog tima. Međutim, kada je nezavisna scena u pitanju, potpuno je drugačije. Indie timovi sastaju se i rastaju na dnevnoj bazi, te je neophodno pratiti pojedince i njihov rad. Svako ko je iole upućen u dešavanja na ovom polju, sigurno je barem čuo za Edmund McMillen-a. Nijedan programer koji je odlučio da prati viziju ovog mladog vizuelnog umetnika nije se pokajao. Te vizije su najčešće vodile ka stvaranju savršeno jednostavnih i zabavnih platformera kao što je Meat Boy, dok su se iz ponekih izrodili apstraktniji naslovi poput Coil-a i Aether-a. Da sve bude slađe, gotovo sve igre koje je potpisao mogu se igrati besplatno na sajtovima kao što je Newgrounds.com. Gish spada u one malobrojne koje zahtevaju da odrešite kesu pre nego što zaigrate.

30. ruj 2010.

Blade Kitten, recenzija

Enterijer: GM Rankova radna soba, noć

GM Ranko sedi za radnim stolom. Pepeljara je prepuna, prst prašine prekriva štampač, diskove, ukrasne slonove od kamena, zvučnike i monitor. Svud po stolu su razbacane beleške i papirići. Kamera je zakačena štipaljkom za kriglu punu koka-kole s rumom. Kudravo pseto iz roda haskija leži ispod stola i izigrava grejač za stopala. Iskače prozoričić IM-a.

Walker: Hej, uredniče? Kako bi bilo da počneš da pišeš, a?
GMR: Pišem? Šta je to? Znaš da ja više ne pišem, smo žvrljam tuđe tekstove!
Walker: De, de, svideće ti se, mala slatka trećerazredna igra, baš kakve voliš.
GMR: Hm, pa jeste. Je l' onako – liči kao da je fleš?
Walker: Aha, zove se Blade Kitten. Vidi link... (šalje mu link sa Steam-a)
GMR: Uh, pa to je ... (zgađeno) ... platforma!
Walker: Molim, molim, akciona igra!
GMR: Ali znaš da sam sakat u sve što nije potezno!?!
Walker: Vidi kako je slatka, kako ti nije žao...
GMR: (okleva) ...
Walker: Ima rep i uši, i sva je ružičasta...
GMR: Hm.. kad je rok?

17. kol 2010.

Frogatto and Friends, recenzija

Ja volim platforme.
Sad kada je dramska pauza okončana, dopustite da proširim tu rečenicu. Volim staromodne platformske igre sa simpatičnom dvodimenzionalnom grafikom, složenom geografijom deonica i zahtevnom mehanikom koja bi prosečnog igrača naterala da baci upravljač i šutne televizor. Zapravo, neretko sam prisustvovao baš takvim scenama u vreme kada je NES bio napredna igračka mašina (još uvek čuvam jedan primerak, nikad se ne zna kad može zatrebati). Kasniji prelazak na PC kao glavnu mašinu za igranje doneo je brojne prednosti i upoznao me sa žanrovima za koje nisam ni znao da postoje. Preda mnom su mnogi i nastali, a igrao sam klasike još u vreme kada nisu ni bili klasici. U toj trci za novim naslovima, međutim, negde su zaboravljene čamile platforme. Nije da ih nije bilo. Rayman 2 ili Psychonauts najbolji su primeri za kvalitetne platformske igre koje koriste sve prednosti (i mane) trodimenzionalnog okruženja. Međutim nije bilo onih pravih, dosadno napornih a ukleto jednostavnih igara koje igrača teraju da na desetine puta ponavlja jednu te istu deonicu, sve dok ne uspe da je savlada. Zato me je obradovao retro-talas koji poslednjih godina zapljuskuje igračku scenu, a na njemu je doplovio i Frogatto. Reč je o uvrnutoj žabi koja ne zna šta je strah, ali dobro poznaje sve trikove zanata. Pogađate, u pitanju je prava starinska platforma kakvu odavno nismo igrali na računaru...

22. lip 2010.

Max and the Magic Marker, recenzija

Zamisao o igrama u edukaciji nije novost u razvijenom svetu. Spoj „slatkog i korisnog“ poznat je od davnina, ali naš školski sistem i dalje nije ni blizu prihvatanja video igre kao kvalitetnog učila. To ne znači da nema naslova koji bi taj posao mogli da obavljaju. Najbolji primer raznovrsnosti i sveobuhvatnosti igara koje bi mogle da se koriste u obrazovanju jeste ostvarenje Max and the Magic Marker. Na primer, klinci ne moraju da zamišljaju i da uče napamet zakone fizike. Igre im omogućavaju da ih vide na delu i sami isprobaju. Kažu da su učenje kroz igru i učenje na greškama dva najefikasnija načina upoznavanja sveta. Max and the Magic Marker podržava oba procesa istovremeno.

11. ožu 2010.

Psychonauts, recenzija

Kada bi igračka komuna bila verska sekta (kao što većina naših bližnjih misli), Tim Schafer bi bio proglašen bogom. Ne vrhovnim bogom, već jednim od mnogih, rame uz rame sa ljudima kao što su Warren Spector, Ron Gilbert, Tim Cain, Chris Avellone, John Carmack... Pošto svako božanstvo u politeističkim religijama ima svoju ulogu, Schafer bi svakako bio Bog Šarma. Priča o ovom simpatičnom čovi (tj. onaj deo koji se nas tiče) počinje u glavnom štabu tadašnjeg Lucasfilm Games-a (koji je bio smešten na famoznom Skajvoker ranču), pre više od dvadeset godina. Uzlazna putanja Tim-ove karijere je prilično uobičajena: počeo je radeći na tehničkim poslovima, dok u jednom trenutku nije upregnut kao ko-scenarista pod nadzorom Ron Gilbert-a (The Secret of Monkey Island i Monkey Island 2: Le Chuck's Revenge), posle čega je delio dirigentsku palicu sa Dave Grossman-om (Maniac Mansion: Day of The Tentacle), te na kraju konačno dobio priliku da i sam šefuje (Full Throtle i Grim Fandango).