14. ruj 2010.

Singularity, recenzija

Verovatno je najbolje da odmah preskočimo sve tananosti uvoda i odmah da naglasimo – Singularity je besramna kopija Bioshock-a i nekoliko drugih većih FPS-ova. Da li to znači da je igra loša? Pa, ne baš. Doajeni žanra, Raven Software (Heretic, HeXen, ST : Elite Force, SW : Jedi Outcast, Quake 4, Wolfenstein) stoje iza ovog dela, pa se može reći da je iskustvo uskočilo tamo gde je maštovitost posustala.



U alternativnoj istoriji, pedesetih godina prošlog veka, grupa naučnika Sovjetskog Saveza pronalazi element ogromne energije E99 (danas poznat kao Ajnštajnijum) na zabačenom ostrvu Katorga-12. Uvidevši njegov potencijal i uticaj koji bi mogao imati u Hladnom ratu, vojska ubrzo preuzima projekat i postavlja bazu na ostrvu, posvećenu istraživanju i upotrebi elementa E99. Uskoro dolazi do katastrofe, radijacija guta čitavo ostrvo i pretvara stanovništvo u izopačena bića. Sovjeti zataškavaju ceo događaj i napuštaju bazu. Međutim, 2010. godine američki satelit ruši se iznad ostrva i tu vi uskačete kao Natanijel Renko, oficir američke vojske poslat da istraži pad. Igra će vas premeštati iz sadašnjosti u prošlost i obrnuto, time stvarajući mnoge rupe i nelogičnosti u priči, koja je, sama po sebi, prepuna klišea i mnogo puta do sada viđenih likova. Pripovedanje se odvija kako kroz skriptovane sekvence tako i putem razbacanih cedulja i audio-dnevnika koje ćete nalaziti tokom vremensko-prostornog putešestvija.


Prva stvar koju ćete primetiti jeste kvazi-ćirilični font koji je korišćen u interfejsu, i koga je teško pročitati. Iako mu je namenjena atmosferska uloga, deluje neozbiljno. Možda je suvišno pominjati, likovi u igri pričaju isključivo engleskim jezikom sa teškim ruskim naglaskom.


Veliki deo igre oslanja se na spravicu nazvanu TMD (Time Manipulation Device), koja je uz pomoć E99 sposobna da ubrza starenje nekih predmeta i bića ili da ih podmladi. Sjajno zvuči na papiru i beskrajno je zabavno koristiti ga prvih pola sata. Pošto uvidite da je upotreba TMD-a moguća samo na mestima za to određenim, shvatićete da je posredi obična šminka, jeftin trik. Kako igra odmiče, TMD će vam omogućiti i druge sposobnosti poput telekineze i usporavanja vremena, gotovo se izjednačivši sa plazmidima iz Bioshock-a.


Singularity nikako ne zaostaje za savremenim igrama, pa ćete povremeno nailaziti na posebne stanice uz čiju pomoć možete unaprediti oružja ili samog Renka (u vidu boljeg zdravlja, poboljšane preciznosti ili bržeg trčanja). Mnogima će kada odmaknu u igranju zasmetati činjenica da je bar polovina unapređenja veoma ograničene upotrebljivosti ili potpuno beskorisna. Oružje možete unaprediti u samo tri stavke, od kojih ni jedna nema veći uticaj na igru, kao što su to imale modifikacije u Bioshock-u.


Izbor oružja u igri mali je i poprilično uobičajen, sa tek pokojim novitetom. Međutim, Raven je savršeno potrefio "osećaj" koji ona pružaju i veoma ih je zabavno koristiti. U kombinaciji sa TMD-om, daju veliku raznovrsnost pri borbi sa mutantima, Rusima i ostalim neprijateljima prosečnog junaka. Napucavanja su veoma dinamična i predstavljaju najveći motiv da se nastavi igranje. Lokacije u Katorgi nude pregršt predmeta koje se mogu, sa manjom ili većom efikasnošću, upotrebiti protiv dušmana. Iako deluje pomalo nelogično da su Sovjeti ostavljali buriće benzina, kompresovanog gasa i tečnog azota na svakom koraku (pa i u vrtiću), ne može se poreći da obogaćuju igrivost. Posebna poslastica jeste oružje "seeker", koje vam dozvoljava da upravljate ispaljenim metkom (zvuči poznato?). Borba je, u klasičnom stilu prethodnih igara ovog razvojnog tima, veoma, veoma nasilna, tako da možete očekivati fontane krvi čak i uz upotrebu malokalibarskog pištolja. AI neprijatelja varira od jedne vrste do druge, ali je uopšte uzev loš. Vojnici će jednostavno čekati da ih ubijete i tek će ponekad koristiti prednosti zaklona, dok mutanti samo slepo jurišaju. U igri vas očekuju tri velike bitke i neće predstavljati problem čak ni najneiskusnijim igračima, jer kao i u svim ostalim segmentima, igra vas navodi ka rešenju.


Da ne bude sve u "ideš i pucaš" stilu, pobrinule su se povremene zagonetke, koje uglavnom služe da TMD ne skuplja prašinu van borbe. Naravno, problemi sa kojima ćete se susretati su veoma jednostavni, ali ono što zaista smeta je njihovo ponavljanje.


Dizajn lokacija je tipičan, ali raznovrstan, što znači da igra pruža dovoljno mesta i za snajperisanje i za klaustrofobiju. Bitno je da se ti prostori redovno smenjuju, pa nikako ne mogu da dosade. Singularity je linearan koliko i Super Mario i ostavlja igrača bez trunke slobodnog kretanja, bukvalno ga vodeći za ruku. Kada god Natanijel prođe kroz vrata, bespovratno se zaključavaju, a monumentalne prepreke u vidu polumetarske ograde ili gustog rastinja ga sprečavaju da istraži  putanje.


Singularity je klasična vikend-igra, trajanja osam do deset sati, pa je Raven omogućio i multplejer.  Ponuđene su dve strane, Soldiers i Creatures (nemaju veze sa protivnicima u igri), i svaka ima posebne klase, kao i jedinstven sistem napredovanja. Modovi su klasični i svode se na timski deathmatch i CTF. Budući da zajednica oko igre nije preterano jaka i serveri su uglavnom prazni, nećete se naigrati ni u multiplejeru.


Grafika je veoma dobra, što ne čudi, jer igru pokreće Unreal 3 endžin. Ne spada u sam vrh današnje ponude (ipak je ovo multiplatformski naslov), ali je veoma detaljna, prijatna i teći će pristojno i na slabijim mašinama. Posebno oduševljavaju raznobojni efekti koji su zahvaljujući TMD-u veoma česti. Postoji jedna boljka koja kvari utisak – Singularity ima ozbiljnih problema sa iscrtavanjem teksura. Kako ne postoji klasično učitavanje nivoa, već igra to radi “u hodu”, dešavaće vam se, i to prečesto, da igra prikazuje veoma mutne teksure. Što je još gore, Activison je glatko izjavio da “radi na rešenju”, ali problem je i dalje prisutan dva meseca nakon izlaska igre. Srećom, nezavisne zakrpe su odavno izašle, i one rešavaju kvar, bez bojazni za stabilnost. Zvuk je pristojan, neće vam smetati, ali neće vas ni oduševiti. Muzika varira od jezivih horor-tema, pa do nešto bržeg metala prilikom borbe.
 

Igra se može završiti na tri različita načina, koji nemaju veze sa izborima za koje ste se odlučili tokom kampanje je izbori i ne postoje. Jednostavno, u pet do dvanaest dobijate tri načina da privedete Singularity kraju. Da biste videli sva tri odjavna filmića, sve što treba da uradite je da učitate poslednji checkpoint i – to je to.
 

Na kraju, može se reći da Singularity nije dobra igra, ali je dobra pucačina. Sva neoriginalnost, nelogičnost i bagovi padaju u vodu pred Raven-ovim umećem da napravi zabavnu igru. Ne možemo je preporučiti kao obaveznu kupovinu, ali ovo je jedan od onih naslova koje, sasvim sigurno,  ubrzo čeka “budget” edicija, pa je najbolje da se strpite do tada.



Autor teksta, Neven 'Wojtek' Ković, saradnik je Igrorama bloga od novembra 2009. godine.

Saradnik je mesečnika "Gameplay" od marta 2010. godine.

Sve recenzije istog autora


Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

Broj komentara: 7:

  1. Ne mogu da se otmem utisku da autoru recenzije u stvari najviše smeta to što je Singularity "besramna kopija Bioshock-a i nekoliko drugih većih FPS-ova". A koja to igra danas nije (neretko) besrmana kopija drugih igara? :) Ono što meni ovu igru čini drugačijom od recimo poprilično generičkog Bioshock-a (generičkog u smislu SciFi okruženja koje se ne igra preterano sa alternativama konkretnim istorisjkim činjenicama) jeste Sovjetski potpis na skoro svakom koraku uz po meni veoma zanimljivu "šta bi bilo kad bi bilo" radnju.

    Što se tiče ostalih primedbi u igri slažem se da recimo zakasnelo iscrtavanje tekstura ume da iznervira ali ne i da unapređenja nemaju veliki značaj kada se igra prelati u hard varijanti (na normal igra je skoro prelaka). Tada do izražaja dolaze unapređenja oružja i samog lika koja mogu bitno da pomognu u nekim situacijama. Ono što jeste problem je činjenica da je potrebno na početku odmah znati koja oružja će da se unapređuju jer nema dovoljno upgrade poena da se sva oružja dovedu u najefektivnije stanje. Ja sam recimo doveo na max. "AR9 Valkyrie Assault Rifle" pušku i "Autocannon" zato što jedna drugu manje više upotpunjuju svojim prednostima.

    Takođe, E99 u igri nije ekvivalent današnjem Ajnštajnijumu iako se broj 99 u oznaci elementa slaže sa rednim brojem Ajnštajnijuma u Periodnom sistemu elemenata. Potvrda za to postoji i na zvaničnom blogu.

    OdgovoriIzbriši
  2. Početkom pedesetih, otkriven je element sa atomskim brojem 99. Danas je poznat kao ajnštajnijum. Nema nikakve sumnje da nisu jednaki (Es je manje-više beskorisni veštački element), nisam to ni napisao. Vodio sam se periodnim sistemom - jednaki atomski broj, istovetni elementi. Naravno, mogući su izotopi, ali to je priča za drugi put. :)

    Osvrt na prvu primedbu : zaista, može se reći da su svi današnji FPSovi kopije Dooma. Uostalom, devedesetih je uobičajan naziv bio "Doom klon" za pucačine. Međutim, tako nešto bi bilo neozbiljno. Žanr je dovoljno evoluirao da ima pravo na sopstveno ime, ali Singularity ne pomera taj napredak ni milimetar, već "besramno kopira BS". Od mehanike (plazmidi/TMD, unapređenje oružja), preko dizajna interfejsa (health bar, indikator iznad nišana), pa sve do narative (audio-dnevnici) i zapleta (nešto je pošlo naopako sa elementom ogromne energije).

    Nadogradnja oružja nije drastična - damage (korisno), veličina šaržera (delimično korisno) i brzina punjenja (gotovo beskorisno). Ja ću ti verovati na reč kada je "hard" u pitanju, ali je činjenica da bi srednja težina trebala da pruži kompletno iskustvo igranja, tj. da ne uskraćuje igraču čak ni takve sitnice.

    Na kraju, Bioshock ni sam nije bio vrhunac originalnosti, niti je bio preterano revolucionaran, ali je doneo dovoljno noviteta da osveži žanr. Singularity je, kao što sam, pomenuo, tipična vikend-igra i neće ostaviti dubok trag, ali joj niko ne poriče da je zabavna.

    Pozdrav. :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Što se tiče E99, poenta mog komentara je bila da je većina sajtova koja je na neki način dotakla igru "E99" po automatizmu proglasila Ajnštajnijumom iako na zvaničnom wikiju-igre lepo piše "E99 appears to be an equivalent to the actual element Einsteinium, although the real element has no special properties like those referenced in the game." (http://singularity.wikia.com/wiki/E99)

    Dakle, osim potencijalnog poklapanja sa istorijom (ali nikako i sa osobinama) pravog Ajnštajnijuma sve ostalo pa i formula E99=Einsteinium je čisto nagađanje :)

    Ne bi se ja toliko osvrtao na ovu priču oko E99 da ne vidim da je čak i Wikipedia u svojim člancima E99 povezala sa Ajnštajnijumom što je čista nebuloza :)

    Postoji još jedna stvar u recenziji koja po meni nije pomenuta a vredna je pominjanja a to je achievement sistem igre (http://singularity.wikia.com/wiki/Achievements_/_Trophies). Taj achievment sistem je bar još jedan dodatan razlog da se igra obrne na hard i da se dobro razmisli kako se ulazi u bilo koju kavgu :) Napominjem da je zgodno achievmente juriti u hard modu zato što je jedan od preduslova za dobijanje prvog achievmenta igranje u Hard modu :)

    Qapla'! (ne ovo nije psovka :D)

    OdgovoriIzbriši
  4. I ja sam pod uticajem klingonskog od kako sam saznao da je izašla opera na tom jeziku. :)

    Kao što rekoh, naravno da nemaju veze pomenuti elementi jedan s drugim, ali paralela postoji. Sve podseća na slučaj "Jadarit - Kriptonit". :)

    Ačivmenti daleko više smisla imaju u Xbox verziji, gde se tako zarađeni poeni gomilaju i imaju ulogu u nadmetanju sa drugim igračima. U PC verziji deluju, po meni, kao veštačko produžavanje igre. Svaku igru je moguće npr. preći korišćenjem samo pištolja, jedino što se ne dobije svuda nagrada u vidu šarene ikonice.

    OdgovoriIzbriši
  5. Oooo... tlhIngan Hol Dajatlh'a? :D

    OdgovoriIzbriši
  6. ghobe'

    Morao sam da izguglam. :)

    OdgovoriIzbriši
  7. Ništa što 7-8 godina članstva u KLI-u (Klingon Language Institute - http://www.kli.org/) ne može da izleči ;)

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!