30. stu 2010.

No One Lives Forever, recenzija

Iako nema nekog opšteg pravila, deset godina je sasvim dovoljno da jedna igra prevaziđe pohvale publike i preraste u klasik žanra. No One Lives Forever je takva igra. Sve je na svom mestu – blistave kritike, odlična prodaja, uspešan nastavak, verna zajednica, veliki uticaj. Ali, pre svega, tu je duša, suština koja toliko nedostaje novijim naslovima koji su uvalili čitav žanr u kolotečinu. Možda bi prava reč bila šarm, osobina kojom NOLF odiše i koja ga je dovela do kultnog statusa.




Godine su šezdesete, vek je dvadeseti. Drugi svetski rat davna je prošlost, ali zato se onaj hladni zaoštrava, izazivajući paniku na sve strane. Uštogljenost prethodne decenije postoji samo još u tragovima, pa je tako jedna žena, Kejt Arčer, uspela da se probije do statusa agenta u tajnoj britanskoj obaveštajnoj službi, UNITY. Nakon gubitka nekoliko agenata, Kejtini nadređeni šalju je da istraži tajanstvenu organizaciju HARM, čiji je izvršni direktor Dimitrij Volkov odgovoran za ubistvo Bruna Lourija, mentora naše junakinje.


Ako vam priča deluje izlizano, ne brinite, sasvim ste u pravu. Međutim, prednost ove igre nije u neverovatnom zapletu, naprotiv. NOLF je parodija i to veoma dobra. Vešto se poigravajući duhom vremena ere hladnog rata i pritom se osvrćući na filmove o Džejmsu Bondu, momci iz Monolith-a stvorili su jednu od najbolje napisanih igara decenije. Ni u jednom trenutku neće vam se učiniti da je priča samo bled izgovor za nastupajući pokolj. Ne, igra raspletom savršeno motiviše igrača. Pripovedanje se odvija kroz filmske sekvence rađene u endžinu, koje ponekad daju šansu igraču da bira kako će se dijalog odvijati. Izbor nema nikakvu ulogu u daljem kretanju igre, već je više tu radi osvežavanja podugih animacija.


U osnovi, Monolith-ova igra je pucačina sa naglaskom na šunjanje. Negde je na pola puta između serijala Thief i konzolaškog GoldenEye 007. Od potonjeg prvenstveno zajmi korišćenje raznoraznih spravica, tipičnih za tajne agente. Tako upaljač krije minijaturni brener, naočare za sunce su ustvari kamera, dok je karmin eksploziv. Naoružanje je standardno za ovaj tip igara, kao i vremensko razdoblje, pa možete da očekujete revolvere, automatske puške, snajpere i slično. Međutim, tu su i neka malo egzotičnija oružja, poput harpuna i laserskog pištolja. Na igraču je da odluči hoće li misijama pristupiti diskretno, sa prigušenim oružjem i izbegavanjem patrola ili će primeniti direktniji metod sa kalašnjikovom u ruci. Suvišno je reći da Rambov stil retko uspeva, pogotovo na težim nivoima. Sa druge strane, šunjanje ume da bude daleko zahvalnije. Oprez je, doduše, preko potreban, jer stražari čuju i najmanji šum, a ako vas ugledaju oglasiće se alarm. Kamere i reflektori takođe ne praštaju greške, pa se šunjanje kroz senke preporučuje.


Kada okršaj postane neminovan, prvo što će vas iznenaditi je izvrstan AI. Protivnici će se baciti u  zaklon, ili će čak improvizovati praveći barikade od nameštaja (tamo gde im skripta to dozvoljava). Neretke su situacije u kojima će grupa stražara pokušati da vas opkoli, što gotovo uvek vodi učitavanju prethodno snimljene pozicije. Na mestima visokog obezbeđenja, alarm se pali i na jedan ispaljen metak, pa nivo ubrzo postane načičkan patrolama koje je gotovo nemoguće zaobići.


Uobičajne misije ispresecane su deonicama koje ne dopuštaju da igrivost zapadne u rutinu. Od ronjenja morskim dubinama, preko napucavanja u slobodnom padu iz aviona, pa sve do lebdenja po svemirskoj stanici, NOLF ni u jednom trenutku ne prestaje da iznenađuje šarenolikošću. Dok je na čvrstom tlu, Kejt ća posetiti Maroko, Nemačku za vreme Oktobarfesta, tropske prašume i druge živopisne lokacije. Dizajn nivoa odrađen je odlično, iako je potpuno linearan. Sloboda u igri više je izražena kroz više mogućnosti za rešavanje problema, nego kroz izbor načina prelaska putanje između tačke A i tačke B.


Verovatno najsvetlija tačka igre jesu  likovi. Na prvi pogled deluju kao hodajući stereotip (ljuti Škot, krupna Nemica, arogantni Englezi). Međutim, kako igra odmiče, svi oni dobijaju dimenziju više, kroz međusobnu interakciju i biografske dokumente razbacane širom nivoa. Čak ni „prašinari“ nisu zapostavljeni. Često ćete biti svedok komičnih ili ozbiljnih dijaloga između stražara. Naslušaćete se priča o porodičnim problemima, muzičkim ukusima, pa i dubokih analiza psihologije kriminala. Videćete kad počnete da učitavate snimljenu poziciju samo da biste odslušali do kraja dijalog koji ste slučajno prekinuli glasnim koracima. Pojedini manje disciplinovani protivnici na ugledano telo saborca neće panično dići uzbunu. Ne, radije će diskretno ukloniti telo, gunđajući o papirologiji koju bi u suprotnom morao da podnese. Neki će po ranjavanju pobeći uz povike, drugi će se boriti do kraja. Neverovatno je kako je Monolith od „topovskog mesa“ uspeo da napravi likove dublje od većine heroja novijih pucačina.


Glavna primedba NOLF-u u vreme izdavanja bio je pomalo nezgrapan LithTech 2.5 endžin koji je imao slabu podršku za određene grafičke karte. Danas većina tih problema pada u vodu, pa u igri može da uživa svako. Teksture su veoma oštre, a igra se nimalo ne stidi, pa nećete bauljati po mračnim hodnicima. Dobra razmera otvorenih i skučenih prostora uz žive boje čini No One Lives Forever veoma lepom igrom. Broj poligona objekata i likova možda ne može da se meri sa onim u, na primer, trećem delu Quake-a, ali vam tako nešto nikada neće zasmetati. Animacija je odlično urađena, glatka je i prirodna, dok su efekti na istom nivou. 


Nazvati zvuk u igri odličnim bilo bi veoma bezobrazno potcenjivanje. Glasovna gluma je vrhunskog kvaliteta. Svaki zvučni detalj iz okruženja odrađen je velikom pažnjom, od zujanja kamere, do grmljavine automatske puške. Muzika se prilagođava dešavanjima na ekranu, a sastoji se od zabavnih tema koje bi se najbolje mogle opisati kao „špijunski džez“ (ili u prevodu funk – prim. ur).


Dužina glavne kampanje može da posrami gotovo bilo koju igru. Preznojavajući se uz najviši nivo težine, nećete je završiti za manje od dvadeset pet sati, što NOLF izdiže iz mora vikend-pucačina. Ako vam ni to nije dovoljno, prisutna je i podrška za više igrača. Zahvaljujući živahnoj zajednici okupljenoj oko igre, već godinama se održavaju lige i organizuju pojedinačni okršaji. Međutim, multiplayer je lišen izvrsnih skripti i humora, pa se svodi na napucavanje. To i nije toliko loše, ali vas neće oduševiti. Podržana su dva moda igranja – standardni deathmatch i HARM vs. UNITY u kome je cilj prikupiti što više dokumenata za svoj tim.


Pored nemaštovitog multiplayer režima, igra ima još dve sitne mane. Modeli neprijatelja nisu preterano raznovrsni, pa će vam se događati da naslažete punu sobu crnokosih ljudi u zelenim odelima. Druga stvar je nepostojanje izvirivanja iza uglova, takozvano „lean-ovanje“. Kako straža ume lako da vas spazi dok izviđate stanje na terenu, ova funkcija ne bi bila naodmet. Međutim, sve su ovo sitnice i  traženje dlake u jajetu. 

No One Lives Forever je jedna od onih igara koje su ostavile trag. Pobeda stila nad mediokritetom. Lektira.



Autor teksta, Neven 'Wojtek' Ković, saradnik je Igrorama bloga od novembra 2009. godine.

Saradnik je mesečnika "Gameplay" od marta 2010. godine.

Sve recenzije istog autora


Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

Broj komentara: 16:

  1. Sjajna igra, zaista! Steta sto se ovakve stvari vise ne prave..

    OdgovoriIzbriši
  2. Ovo je jedna od pucačina koja me je uvela u FPS žanr. Jeste da sam je prešao još kad sam bio klinac (kada sam svaku igru mogao da progutam) ali čak i onda je imala nešto što je izdvaja od ostalih. Drugi deo je isto kvalitetan. Posle ove recenzije, moraću ponovo da je instaliram. Preporuka!

    OdgovoriIzbriši
  3. Ух, где је ископа.
    Лоша страна превише одиграних игара је та што се неких више и не сећаш. Ја се из ове игре сећам само једног дела у неком селу са нинџама.
    :(

    OdgovoriIzbriši
  4. BTW, опет две исте слике. Да није неко негде загинуо?
    =)

    OdgovoriIzbriši
  5. Moja greška, izvinjavam se. Sređeno je, hvala na ispravci. :)

    OdgovoriIzbriši
  6. Твоја или Војтекова?

    Енивеј, слике су веома сличне, па није ни чудо.

    OdgovoriIzbriši
  7. Moja, ja sam urednik, što znači da sam zadužen za uređivanje. ;)

    OdgovoriIzbriši
  8. Jedan od najboljih fps-ova..Igrivost, atmosfera, shmek, sjajna grafika, fantasticna muzicka podloga, sve je na najvisem nivou. I prvi i drugi deo su mi u Top 10 igara ikada.

    OdgovoriIzbriši
  9. Dekipe, ono selo s nindžama je iz Dvojke. :)

    OdgovoriIzbriši
  10. Ma виш да сам прсо ко лајсна. :)

    OdgovoriIzbriši
  11. Mogli ste barem spomenuti na kraju članka da postoji i nastavak, koji je mnogima ostao u boljem sećanju, mada čitaoci mogu to zaključiti i iz komentara ispod...

    OdgovoriIzbriši
  12. Nastavak (i to lepo piše - uspešan) je pomenut već u trećoj rečenici.

    OdgovoriIzbriši
  13. Onda je to moj previd, ali bilo bi lepo videti i njegovu recenziju.

    OdgovoriIzbriši
  14. Mi smo kolektivno stavili 3.5 dinara na "neće biti smak sveta 2012." tako da verujemo da ćemo stići i njega da opišemo jednog dana, bez brige. Kec je imao prednost iz očiglednih razloga.

    OdgovoriIzbriši
  15. Stealth, stealth i samo stealth :), u kao nijednoj pucacini pre toga. Parodija na James Bonda, ali vraski dobra igra.
    Pamtim i danas neke od kvalitetnih misija.

    Drugi je parodija samog sebe, preskociti...

    OdgovoriIzbriši
  16. drugi = drugi deo* = NOLF 2

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!