28. stu 2009.

Bad Mojo (Redux), recenzija

Tmurna, kišna noć. Rodžer Sams euforično pakuje kofere. Istrajan je u nameri da sa torbom punom novca sumnjivog porekla napusti neuglednu garsonjeru (nad zatvorenom kafanom) u kojoj živi, i zaboravi na ono što je do tada zvao životom. Sve je tu, od pasoša i avionske karte do Meksiko Sitija, preko milion dolara u kešu, do kofera sa odećom i drangulijama iz detinjstva. Odjednom, u poslu ga prekida snažno lupanje po vratima. Histerično sakriva novac i otvara vrata, da bi na njima ugledao omraženog stanodavca, oronulog Edija, koji je došao po kiriju. Posle neuspelog pokušaja da ga se otarasi i odloži plaćanje, Rodžer mu gura svežanj novčanica u ruke i zalupljuje vrata. Laknulo mu je. Seda za sto, iz fioke vadeći medaljon koji mu je pokojna majka ostavila, i pažljivo ga zagleda. Najednom, magija medaljona se oslobađa, a duša nesretnog Samsa napušta pripadajuće telo, da bi se potom materijalizovala u obliku bubašvabe.

Zvuči suludo, zar ne? Ovim spletom događaja započinje Bad Mojo, atipična igra u svakom pogledu, inače jedino ozbiljno delo Pulse Entertaniment-a. Avantura po opredeljenju, Mojo vas stavlja u ulogu bubašvabe čiji je ultimativni cilj da postane pravi dečak, tj. ponovo naseli telo koje joj pripada. Na ovako dobroj ideji je jednostavno fizički nemoguće izgraditi loš proizvod. Ali krenimo redom.



Kao što smo napomenuli, avatar-bubašvaba je zapravo Rodžer Sams, čovek kome u životu baš i ne cvetaju ruže. Posle događaja koje smo opisali u uvodnom pasusu, a koje vam igra saopštava putem video sekvence, naćićete se u sobi sa šest cevi, od kojih je samo jedna otvorena. Manipulišući tasterima W, A, S i D (ili strelicama) prolazite kroz cev, ulazite u podrum Edijeve kafane, u kome on inače provodi sumorne dane, ispijajući pivo iz limenki, pušeći jeftine tompuse i sa setom se prisećajući davno prošlog vremena. Kratkoročni cilj je izaći iz svake sobe u jednom komadu. Kamera je fiksirana na desetak santimetara iznad vas (osim u izuzetnim situacijama, kada su autori hteli da daju širi pogled na oblast/objekat), i kako budete gmizali prostorijom, smenjivaće se statični ekrani. Svaki ekran je očigledno dizajniran revnosnim posvećivanjem pažnje čak i najmanjim detaljima, i prikazi su toliko realistični, da se osetljivijima među nama u pojedinim slučajevima može zgaditi. Edijeva krčma je oličenje dekadencije, savršeno oslikavajući vlasnikovo psihofizičko stanje, a svih šest prostorija u igri su prljave, zapuštene i nastanjene gomilom gamadi poput miševa, pacova, žohara, puževa, noćnih leptira i još dosta drugih vrsta insekata.



U početku pomalo neugodno upravljanje tastaturom (uglavnom košmar svakog igrača avantura) veoma brzo postaje automatizovan proces, i ne pravi veće probleme. Koncept igre je jedinstven, sa istraživanjem u prvom planu. Zastupljene su isključivo logičke zagonetke, koje zahtevaju manipulisanje nečim iz okoline (opušak, šraf, daljinski upravljač televizora, itd.), i ono se uglavnom svodi na gurkanje ili pritiskanje (svojom težinom). Ovaj zaključak se i sam nameće kad znamo da bubašvaba i ne može imati standardan inventar, niti bi imala čime da rukuje objektima iz njega. Iako možda deluje monotono, zagonetke su izvrsno osmišljene, i savršeno se uklapaju u tematiku. Igra takođe obiluje nagoveštajima u vidu video sekvenci, koje se aktiviraju prelaskom preko određenog simbola, ali koje su, nažalost, dosta često previše očigledne. Da je u pitanju neka druga igra, uputili bismo autorima prekor zbog odluke da se u igri može poginuti, ali obzirom na koncepciju, ova mogućnost je samo doprinela realističnosti situacije. Štaviše, kad već pričamo o realističnosti, autori su u toku pripremnog rada gajili bubašvabe u terarijumu u kancelariji, samo da bi imali što bolji uvid u kretanje, osobine i ponašanje istih.



Narativ, zajedno sa glumom, najviše podseća na nešto što bi kao scenarista, reditelj, producent i glavni glumac potpisao čovek poput Eda Vuda ili Tomija Visoa. Potpuno suluda priča o mučnoj samospoznaji dvojice ljudi, realizovana očajnom i prenaglašenom glumom, iako bi u normalnim uslovima bila proglašena šundom, ima neki šmek, kakav samo može da proizvede uverenje da je sa scenariom i izborem glumaca sve u najboljem redu. Obzirom da postoji ceo kult ljudi koji obožavaju ovakve filmove, nije teško shvatiti kako je igra našla svoju publiku. Zanimljive su, ipak, reference na Kafkinu Metamorfozu, počevši od osnovne premise (preobraženje u insekta), preko imena protagoniste (Rodžer Sams – Gregor Samsa), do Rodžerove mačke, po imenu Franc.


Muzički potkovana sa svega par kompozicija, igra koristi muziku u čisto ambijentalne svrhe, što i nije loša odluka, obzirom da psihodelične numere umnogome pojačavaju turobnu atmosferu koja je zaštitni znak ovog nadasve neobičnog ostvarenja.

Posle svega rečenog, nije teško izvući zaključak da je Bad Mojo fenomenalna igra. Iako šupljeg narativa i loše glume (koji su u masi dobrih stvari lako zanemarljivi), ovo ostvarenje je neverovatno dobro zamišljeno, i još bolje realizovano. Ako već niste, probajte, i nećete se pokajati, jer je ovo jedno od najautentičnijih igračkih iskustava koje možete doživeti. Za one koji još uvek nisu odigrali Mojo, valja pomenuti da je Got Game 2004. godine izbacio „rimejk“ igre, Bad Mojo Redux, koji je doneo neznatno ispeglanu grafiku, i, što je najbitnije, podršku za savremene operativne sisteme.



Autor teksta, Pavle 'Ketchua' Đorđević, jedan je od tri osnivača i urednika Igrorama bloga.

Saradnik je mesečnika "Svet kompjutera" od marta 2008. godine do danas, a učestvovao je i u radu nekoliko internet prezentacija i projekata, uključujući Eniaroyah magazin.

twitter / Ketchua
Sve recenzije istog autora

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

3 komentara:

  1. Zanimljivo što je cilj da se preživi, kad je pravoj bubašvabi svejedno - u trenutku kad se rodi već ima milione jaja u sebi, tako da ispuni biološki imperativ bez obzira zgazio je neko danas ili sutra :)

    Gledaću da probam ovo kad mi se isprazni trenutni queue.

    OdgovoriIzbriši
  2. Pa, ovo nije bubašvaba, samo čovek u telu iste. A čoveku i nije baš ravno sve do Kosova kad je preživljavanje u pitanju.:)

    OdgovoriIzbriši
  3. Bilo mi je interesantno u početku ali vremenom sam izgubio interesovanje... Priča mi je postala nebitna, gledao sam samo kako da se izvučem sa određene deonice... još gore kad se vrtim 100 puta u krug, a ne vidim prolaz koji mi je bio sve vreme ispred nosa...
    Čeknuo full story na wikiju... heh, nije loše... ali prekasno -> uninstall

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!