24. stu 2009.

King's Bounty: Armored Princess, recenzija

Svi znate o čemu se ovde radi. Jedan deo nas je nestrpljivo čekao, grickajući nokte, dok su apsolutno svi ostali morali da trpe našu kuknjavu zbog odlaganja, lokalizacije koja se otegla, i sličnih dečijih bolesti. U petak, 20. novembra, Katauri Interactive je započeo prodaju, doduše samo u internet prodavnicama, dugo očekivanog Armored Princess-a, ekspanzije jedne od najboljih igara 2008. godine (a i šire), King's Bounty: The Legend. Nabavili smo svoju kopiju i upustili se u trodnevni maraton ruske fantastike, da bismo sada, konačno, mogli da podelimo utiske sa vama. Da li je vredelo tri neprospavane noći i koncentracije kofeina koja bi ubila omanje goveče?

Armored Princess vam dozvoljava da u ruke uzmete sudbinu Amelije, jedne ne-tako-oklopljene princeze (plate mail sa dekolteom?), koja će učiniti sve što je u njenoj moći da bi spasila Endoriju (koja je, očigledno, magnet za nevolje) od sigurnog uništenja. Naime, demoni su ponovo, nasuprot očekivanjima, odlučili da krenu u osvajački pohod, i malo po malo, Endorija je pala pod naletima armija Nečastivog, dok je Grinvort ostao da stoji kao poslednje uporište. Na žalost svih prisutnih, naizgled jedini čovek koji je mogao da zaustavi najezdu, Bil Gilbert (kako su autori krstili protagonistu Legende), posle svojih mirotvoračkih putešestvija odlučio je da ode u nepoznatom pravcu, u potrazi za onima koji vapiju za njegovim veštinama. Poslednja nada leži u Peščaniku Vremena, artefaktu koji je Kosač (jedan od duhova/sluga iz Gilbertove magične kutije) ostavio kralju, i koji bi trebao da ih odvede do sada već ostarelog (bivšeg) protagoniste. Jedan od kraljevih savetnika odlučuje da se otisne na ovo opasno putovanje, ali umesto njega, nes(p)retnom igrom slučaja odlazi Amelija. Razbivši Peščanik, ona pravi procep u vremensko-prostornom kontinuumu, kroz koji potom odlazi u susret sudbini. Sasvim neočekivano, završava u paralelnom univerzumu Teane, dosta sličnom Endoriji, ali ipak autentičnom. Naša heroina odlučuje da pronađe svog mentora, Gilberta, po svaku cenu, usput pomažući meštanima Teane. Jedna stvar je očigledna, a to je da ljudi iz Kataurija ni ovaj put nisu našli za shodno da unajme pravog scenaristu.



Kao i Endorija, Teana je arhipelag, s tim što se sastoji od većeg broja manjih ostrva (par najvećih je odokativno veličine jedne oblasti u Legendi). Svako ostrvo čini tematsku celinu, i naseljeno je unikatnim življem, sa svojom pozadinskom pričom i svojim problemima. Tako ćete moći da harate piratskim komunama, varvarskim goletima, orkovskim brlozim, močvarama naseljenim humanoidnim gušterima, patuljačkim planinama i rudnicima, vilovnjačkim šumama, i naravno ljudskim megalopolisima. Između ostrva se putuje tek pošto se pribavi pomorska mapa za željeno ostrvo, i svako ostrvo će vas, kada ga posetite po prvi put, obradovati animiranom međusekvencom koja dočarava atmosferu i navike meštana. Dizajn reljefa je ostao na zavidnom nivou, a pejsaži koje ćete obilaziti su naprosto prelepi. Dodat je ceo jedan novi reljefni tip, kao i gomila novih građevina. Autori su nas posebno obradovali koncepcijskom izmenom na ovom planu, te sada skoro pa uopšte nema potrebe za vraćanjem u prethodno završene oblasti (a i kada se desi da morate vratiti negde, to možete uraditi bez tabananja kroz još četiri oblasti).



Došli smo polako i do dela koji najviše interesuje svakog zagriženog ljubitelja Legende. Šta se desilo sa mehanikom koja je u najvećoj meri činila KBTL onime što jeste? Iako je u osnovi ostala ista, ipak je doživela neke suštinske promene. Prvo i najuočljivije, izvršeno je ponovno balansiranje klasa. Premda na raspolaganju i dalje stoje ratnik, paladin i mag, “razvojni putevi” su im umnogome izmenjeni. Izbačene su pojedine nesuvisle veštine, zamenile su ih nove, dok su one koje su ostale uglavnom doživele reviziju. Primera radi, Higher Magic, koji je u Legendi dozvoljavao igraču da koristi magije dva puta u toku jednog poteza (a nivo razvijenosti je određivao u koliko poteza se može ovo uraditi), sada dozvoljava, na prvom nivou, da magije koristimo dva puta u toku poteza (u dva navrata), ali samo ako prva magija troši manje od deset mana poena. Na kasnijim nivoima raste broj korišćenja “duplog mađijanja”, kao i jačina magija koje dolaze u obzir. Takođe, ofanzivne magije su oslabljene, te se sada mag ne može oslanjati isključivo na njih, već mora naporedo koristiti i kletve, blagoslove i prizivanja.


Ako ste mislili da je pojava supruge eliminisana, grdno ste se pravarili. Doduše, ovde se, da bi se izbegle kontroverze, vaš duhovni saputnik jednostavno zove saborcem. Nažlost, ne može da vam rodi junačku decu, ali ima četiri mesta za opremu, konstantne bonuse, kao i još jednu unikatnu osobinu koja zavisi od toga koga zapravo vodite pod ruku (treniranje određenih jedinica, pravljenje Wanderer's Scroll-ova, itd.). Još jedan simpatičan dodatak je sistem dostignuća, koja zapravo služe nečemu, mesto da samo krase rever heroine. Na primer, kada određeni broj puta upotrebite neku ofanzivnu magiju na bazi vatre, dobijate orden sa zvanjem “Fire Mage”, koji vam povećava moć takvih magija za 10%.


Verovatno najveća zamerka na račun mehanike se odnosi na izmenjen sistem nagrađivanja prilikom prelaska na viši nivo. U prethodnoj igri smo, pored obaveznih runa, mogli da biramo između dve ponuđene opcije (u opticaju su bili mana, bes, atributi i vođstvo). U Armored Princess, dobijaju se rune i povećano vođstvo, bez ikakve mogućnosti izbora. Stoga su kao izvori jačanja atributa ostali samo oltari, veštine i artefakti. Dodat je i veliki broj magija, kao što su Death Star (pandan Armagedonu u HoMM3), nevidljivost, anđeo čuvar i mnoge druge. Takođe, ubačena je i jedna nova škola (mada ne u konvencionalnom smislu). Novu vrstu magija čine tzv. Wanderer's Scrolls, koji predstavljaju jake magije u vidu pergamenata, koje se mogu dobiti u zamenu za duplikate pomorskih mapa. Ove magije se ne koriste u bitkama, već na mapi, iako njihovo delovanje može biti vezano za bitke, i variraju od većeg iskustvenog dobitka u narednih nekoliko bitaka, preko povećane šanse za kritični udar, do prizivanja nekog broja određenih jedinica (nemrtvi, leteći, itd.) u vašu armiju.



Ako kojim slučajem niste pratili razvoj ove igre (a informacija je stara koliko i najava ekspanzije), treba da znate da je zamena za Gilbertov tzv. Rage box u Princezi mladunče zmaja. Nekome će ovo možda delovati kao neadekvatna zamena, jerbo zmaj ima devet veština na raspolaganju, dok je u Legendi svaki od četiri duha iz kutije imao po četiri veštine. Na svu sreću, i u inat skepticima, zmaj je savršeno izbalansiran i ni u jednom trenutku neće osetiti da vam nešto nedostaje (ako se izuzmu vickasti dijalozi sa stanovnicima kutije). Njegove sposobnosti variraju od ofanzivnih sa pojedinačnom metom, preko raznih pomoćnih (pretvaranje besa u manu, ili prizivanje određenog broja dodatnih jedinica na bojno polje), do ofanzivnih sa širim poljem delovanja. Na samom početku birate boju za svog budućeg ljubimca, koja će odrediti bonus koji dobijate od zmaja, kao i jednu od početnih veština (druga je konstantna, tj. ne zavisi od boje).


Ali šta je sa novim jedinicama? Pa, svaka rasa je dobila pojačanje u vidu ogromnog broja novih jedinica (čini se da je “neutralna” rasa najbolje prošla). Ali to nije sve. Katauri se potrudio da nam predstavi jednu potpuno novu rasu! U pitanju su već pominjani humanoidni gušteri (Lizardmen), izuzetno zanimljiva rasa, u čijem će proučavanju svaki ljubitelj originalne igre uživati.

Što se muzike tiče, iskorišćene su pojedine kompozicije iz Legende, ali napisan je i pozamašan broj novih, i, moramo reći, dosta boljih, dinamičnijih i živopisnijih. Odlično komponovana, muzička podloga je sve samo ne neprimetna, napisana u najboljem avanturističkom maniru, potpirujući želju za daljim osvajanjima. Ovaj put smo čak i dobili glasovnu glumu u par navrata, ali kako stvari stoje, bolje bismo prošli bez nje. Narator je neopisivo ravnodušan, i stiče se utisak da je u pitanju neki od članova rodbine autorskog tima.


Najveća zamerka se mora uputiti odluci autora da, pošto je sadržinski siromašnija od Legende, igru veštački produžuju na razne načine. Jedan od njih su i bitke, koje na normalnim podešavanjima, na otprilike pola igre traju po deset minuta, čak i sa znatno slabijim protivnicima, usled ogromnih vojski. S druge strane, najveća pohvala ide upravo činjenici da je atmosfera ostala neiskvarena, kao i da je potpuna nasumičnost i dalje u osnovi igre.

Na kraju, ostaje pitanje da li je ova igra sve ono čemu smo se nadali? Da li je uspela da opravda kolčinu izgubljene kose u čekanju i tolerisanju konstantnih odlaganja (koja su, ironično, bila potpuno nesuvisla, pošto lokalizacija nije ništa bolja no u prvoj igri)? Katauri je sebe doveo u situaciju sličnu onoj u kojoj se Blizzard nalazi sa najavljenim Starcraftom 2. Prva igra je bila previše dobra, i bukvalno je redefinisala žanr, tako da nastavak, bilo da je u pitanju “samo” ekspanzija ili punokrvni naslednik, mora da zadovolji poprilično visoke standarde. Ipak, činjenica da se radi o ekspanziji je mogla da opravda zadržavanje identične mehanike, i puko dodavanje sadržaja umotano u novu priču. Iz nekog razloga, autori su odlučili da izmišljaju toplu vodu, i neosporno je da je ta odluka podelila obožavaoce na one koji pozdravljaju i one koji gledaju s podozrenjem na promene. U kojem god taboru se nalazili, i iz koje god perspektive gledali, King's Bounty: Armored Princes je igra koja svakako zavređuje vašu pažnju, vreme, i, na kraju, živce.


Autor teksta, Pavle 'Ketchua' Đorđević, jedan je od tri osnivača i urednika Igrorama bloga.

Saradnik je mesečnika "Svet kompjutera" od marta 2008. godine do danas, a učestvovao je i u radu nekoliko internet prezentacija i projekata, uključujući Eniaroyah magazin.

twitter / Ketchua
Sve recenzije istog autora

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

2 komentara:

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!