23. pro 2009.

Dark Fall: The Journal, recenzija

Kada se, novembra 1999. godine, upustio u izradu svoje prve video igre, Džonatan Bouks zasigurno nije ni sanjao da će za deset godina biti ikona nezavisne produkcije, a njegove igre sinonim za vrhunac horor žanra. Posle tri godine napornog rada, Dark Fall je završen, i pojavljuje se na britanskom tržištu. Bouks šalje kopije igre na kućne adrese kupaca, sve dok, godinu dana kasnije, The Adventure Company (ogranak Dreamcatcher Interactive-a) ne uzme stvar u svoje ruke, i lansira igru na svetsko tržište, uz podrazumevano reizdanje britanske verzije. Od tog trenutka, Dark Fall kreće vrludavim putem ka zvezdama, iako je i pre toga oko njega počela da se okuplja brojna publika (kruži podatak da je sačuvano oko dve hiljade primeraka prvog, “uradi sam” izdanja). Usledila su dva podjednako uspešna nastavka, par specijalnih kolekcionarskih ponuda, kao i brojna reizdanja. Kako je treći deo izašao relativno skoro, a dobri ljudi iz Iceberga nam ustupili kopiju za recenziranje, odlučili smo da vam predstavimo kompletan serijal u tri recenzije, koje smo već pripremili, te ih samo treba objaviti. Šta je to što Dark Fall i dan danas čini jednom od najboljih horor igara u ponudi?

U ulozi ste anonimnog čoveka, koji jednog dana na telefonskoj sekretarici zatiče uznemirujuću poruku od svog brata, Pita, renomiranog arhitekte. Naime, Pit je prihvatio posao restauriranja železničke stanice u vremešnom mestašcetu po imenu Dauerton, u provinciji Dorset. Tamo je upoznao dvoje studenata koji se bave proučavanjem paranormalnih pojava, Najdžela i Poli, koji su, takođe poslom, odseli u napuštenoj varošici. Iako ga je u početku zabavljala ideja da je stanica nastanjena bićima s onoga sveta, Pit je polako počeo da biva paranoičan. Noćima su ga budili neobjašnjivi zvuci, oprema je počela da se ponaša čudno, a Najdžel i Poli, u čijem je društvu do tada uživao, najednom su nestali. Poruku završava rečima “Nešto je na vratima. Zna moje ime. Moram da otvorim.”. Protagonista seda u voz, odlazeći u pomoć svom otuđenom bratu. Po dolasku u Dauerton, obratiće vam se duh jedanaestogodišnjeg Timotija Pajka, i moliti za pomoć, rekavši da su i “ostali” sa njim. Stanica je naočigled napuštena, ali nešto je svakako tu... Ostatak je već na vama da otkrijete. Scenario je inače zasnovan na Bouksovoj istoimenoj pripoveci, dok je kompletno okruženje bazirano na sličnoj ruiniranoj železničkoj stanici, koja je u vreme izrade igre još uvek postojala. Uz to, razni motivi su preuzeti iz  britanskog folklora (što kasnije postaje zaštitni znak Bouksa i njegovog studija, Darkling Room, kao i bratske kompanije Shadow Tor Studios). Kako se u igri niko ne pojavljuje glavom i bradom, o likovima ćete saznavati isključivo kroz njihove beleške, i poruke koje su jedni drugima ostavljali. Baš zbog toga, karakterizacija je izuzetno dobra, onakva kakvom samo pisana reč može da je učini.



Dark Fall je, glede izvedbe, klasična point&click avantura, sa pogledom iz prvog lica. Istraživanje se vrši po tzv. node-based sistemu, pri čemu kretanje nije slobodno, već se vrši po predefinisanoj mreži, a rotacija je moguća u četiri položaja, to jest, ugao rotacije je fiksiran na devedeset stepeni. Zagonetke su pretežno logičke, sa par razumljivih izuzetaka koji uglavnom uključuju guranje ključa u bravu. Jedini inventarski predmet koji se dosta koristi tokom igre je fenjer. Ono što je zajedničko za sve zagonetke je da su odlično uklopljene u radnju, i jako dobro postavljene, te se neće dešavati da morate da spravite pecaljku od šlaufa i francuskog ključa. Što, naravno, ne znači da se nećeto pošteno namučiti tokom igre. Dovoljno je propustiti ili pogrešno protumačiti samo jednu malu informaciju, i ulazite u začarani krug. Jako zgodan dodatak, koji se izvrsno uklapa u koncept lova na duhove, su razne spravice koje možete koristiti za dobijanje dodatnog uvida u situaciju, poput  vizira koji prikazuje drukčije slojeve stvarnosti, termalnih kamera i detektora elektromagnetnih talasa. Posebnu poslasticu predstavlja mogućnost razgovora sa pojedinim duhovima, putem Vidži table. Naravno, spektar pitanja koje avetima možete postaviti vas sigurno neće u sećanjima vratiti u najbolje dane Infocom-a, ali ipak je za svaku pohvalu, ako ni zbog čega drugog, onda zbog doprinošenja atmosferi. Kao i većina starijih avantura, ni Dark Fall nema sistem automatskog prikupljanja podataka, već igrač mora sam beležiti na papir sve što mu se učini bitnim, što će kod starijih igrača zasigurno samo doprineti užitku.



Iako se radnja igre odvija na relativno maloj površini (hotel sa pripadajućim objektima), prostora za istraživanje ima više nego dovoljno, uzevši u obzir da je maltene svaki ekran svet u malom. Ekrani su izrađeni zapanjujuće detaljno i onoliko realistično koliko su uslovi u to vreme dozvoljavali, i predstavljaju savršenu rekonstrukciju arhitektonskog stila četrdesetih godina dvadesetog veka, sa pripadajućim aparatima i ornamentima iz datog vremena. Većina soba sadrži mali milion stvari koje se “mogu pipnuti”, bilo zarad daljeg napredovanja, ili pak dubljeg zadiranja u pozadinsku priču. Svaka prostorija u igri vrišti “Odbij!”, i oseća se da niko nije živeo u njima veoma dugo, iako većinu, usled bizarnih okolnosti, nije nagrizao zub vremena. Jedina vizuelna mana igre je rezolucija, koja je fiksirana na 640x480, te će se igra prikazati ili u prozoru, ili  preko celog ekrana, sa pozamašnom crnom bordurom.


Muzika je sablasna, ali i pored toga, mnogo je napornije igrati kada je nema, te do izražaja dođu fenomenalni zvučni efekti koji lede krv u žilama. Očito je audio dizajnu posvećena izuzetna pažnja, i sijaset zvukova kao što je bat koraka, zujanje bojlera, krčanje radija, šapati u tami, pucketanje ploče, škripa podnih dasaka, ili jednostavno zavijanje vetra kroz pukotine oko prozora (da ne spominjemo one kojima se izvor ne zna, ali su podjednako zastrašujući) će vam prevrtati stomak iz trena u tren. Jednostavno, kada je atmosfera u pitanju zvuk je daleko ispred slike, koja je ipak odlična. Pored ovoga, glasovna gluma je neočekivano dobra (ipak je ovo nezavisna igra), i bilo bi pravo uživanje slušati mlade britanske glumce kako obavljaju posao, da igrač nije u svakom trenutnku prezauzet pokušajima da vrati broj otkucaja srca u normalu.



Do sada ste već shvatili da mislimo da je igra fantastična. Ne bez razloga, očigledno. Za početak, uzmimo u obzir da je ovo maslo jednog čoveka. Iako je pri određenim aspektima imao pomoć, veliku većinu posla Bouks je uradio sam. Ne preterano originalan i/ili dubok, ali pitak, i, što je još važnije, odgovarajuć scenario, izvrsne zagonetke, i mračna, jeziva atmosfera čine Dark Fall: The Journal jednom od najboljih video igara u horor žanru. Ona nikada neće ući u mainstream (zahteva previše moždane aktivnosti), ali svakako bismo je uvek preporučili pre nego Silent Hill/Resident Evil serijal. Zašto? Za razliku od japanskih kvazi-horor godzila, Dark Fall se vraća korenima žanra, nudeći suspens u svom najsirovijem obliku. Nema monstruma, nema pušaka, nema galona krvi i tona iznutrica, i znate da ne možete poginuti, a ipak... Nije vam svejedno. Kapi ledenog znoja polaku gmižu niz kičmu. Tenzija se može seći nožem. A kada, utonuli duboko u zagonetku pred vama, čujete glasove koji dozivaju... Ako ovo nije preporuka za svakog ljubitelja žanra, ne znamo šta jeste.



Autor teksta, Pavle 'Ketchua' Đorđević, jedan je od tri osnivača i urednika Igrorama bloga.

Saradnik je mesečnika "Svet kompjutera" od marta 2008. godine do danas, a učestvovao je i u radu nekoliko internet prezentacija i projekata, uključujući Eniaroyah magazin.

twitter / Ketchua
Sve recenzije istog autora

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

3 komentara:

  1. Ok, ubedio si me (kad je već preporučuješ pre nego Sillent Hill, a veliki sam fan istog).
    I'll give it a shot ;)

    OdgovoriIzbriši
  2. Pa pazi, ovo nije "štrec horor", nego je "joj-nešto-će-me-garant-pojesti-iako-znam-da-neće horor". Akcenat je na suspensu, a ja to cenim.

    OdgovoriIzbriši
  3. Upravo završih igru... i dok sam još pod utiskom želim da ostavim komentar...tačnije preporuku... Gledam ispred sebe papir na kome sam nažvrljao par beleški, tačnije mnogo više nego par... I shvatam da je možda ovo prva avantura koja me je praktično primorala na takav potez... Težina je iznad one za prosječnog igrača... Ali definitivno vrijedi svake prolivene kapi znoja...
    A sad... na "Lights Out" ;)

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!