12. pro 2009.

Enter The Story: Les Misérables, recenzija

Ideja adaptiranja književnih dela je prisutna otkad i pisana reč. Od opere, preko pozorišta, do filma i stripa. A šta je sa video igrama? One nikada nisu stremile čistoj i rigidnoj formi adaptacije, zbog same prirode medija, već su se samo delimično oslanjale na odabrani materijal, pozajmljujući okruženje, likove i/ili motive. Primeri su mnogi, od Neuromancer-a i Bad Mojo-a, preko Witcher-a i S.T.A.L.K.E.R.-a, do I Have No Mouth, And I Must Scream. Ali šta je sa pravim adaptacijama, onim koje uzimaju narativ književnog dela, striktno ga se držeći od prve strane pa do samog kraja? Takve igre su izuzetno retke, i po pravilu, nezapažene. Obično za to postoji i dobar razlog, pošto je interaktivnost, glavna odlika igara kao medija, svedena na neophodni minimum. Jedan čovek, Kris Tolvorti, odlučio je da iz korena promeni ovaj koncept.

Svako ko je odigrao više od pet avantura za života pomislio je, barem jednom, kako bi interesantno bilo videti neki književni klasik pretočen u video igru. Sa setom se prisećajući Ženidbe cara Dušana u izvedbi Đorđa Lobačeva, maštali smo o vremenu kada će se pojaviti neko sa dovoljno hrabrosti da se upusti u jedan tako obiman, zahtevan i naizgled nezahvalan projekat. Životno delo Krisa Tolvortija, Enter The Story, upravo je ono što smo čekali. Iako su tek dve igre iz serijala dostupne (Jadnici i Božanstvena komedija), Kris ima u planu izbacivanje novih priča na šest meseci, povezujući ih kako izlaze. Prvo u nizu besmrtnih književnih dela je roman Viktora Igoa, Jadnici, melodrama o čoveku na putu ka iskupljenju, moralnom sivilu modernog vremena, slobodi, jednakosti, ljubavi i pravu na oprost.


Za sve one koji nisu upoznati sa Jadnicima, bilo sa samim romanom, bilo sa nekom od preko devet hiljada ekranizacija, napravićemo malu digresiju. Centralni lik priče je Žan Valžan, mladić koji dospeva u zatvor zbog krađe. Da cela stvar bude grđa, naš tragični junak je zapravo ukrao veknu hleba, da nahrani decu sestre koja ga je odgajila, inače samohrane majke. Posle devetnaest dugih godina robije, Valžan konačno biva pušten na slobodu, žigosan od strane vlasti, i prepušten samome sebi. Dane provodi bezuspešno tražeći nekoga spremnog da zaposli bivšeg robijaša. Pomoć nalazi u domu lokalnog biskupa, čije će reči i postupci dovesti do strahovite promene karaktera i mišljenja. Odlučuje se na život pravednika, i odlazi u potrazi za boljim sutra. Da ne bismo otkrivali detalje zapleta, reći ćemo da stvari polako počinju da se poboljšavaju, samo da bi se nedugo zatim munjevitom brzinom vratile na staro, ili gore. Život protagoniste se nastavlja u tom maniru, do samog kraja.



Igra vas stavlja u ulogu anđela Peri, čiji je dugoročni cilj kanonizacija Valžana, jer ga Nebesa trebaju. Ovo, naravno, iziskuje da ga pre toga izvede na pravi put. Ono što sve prisutne verovatno najviše zanima je, kako je to ova igra uspela da premosti problem interaktivnosti, koji skoro sve slične pre nje nisu? Anđeli ne mogu da se mešaju u poslove živih, ali mogu da im čitaju misli, i što je najvažnije, da im daju “ideje”. Tako se cela igra svodi na davanje pravih ideja pravim ljudima, u cilju napredovanja kroz scenario, koji predstavlja veoma vernu kopiju romana. U trenucima ovo može biti teško, jer interakcija je moguća sa svim osobama u igri, uključujući nasumične likove, nebitne za dalji razvoj priče. Nema “pravih” zagonetki, inventarskih niti logičkih, već se sve odigrava usmeravanjem likova na druge likove ili objekte. Takođe, iako je Valžan centralna figura u igri, u dosta situacija neće on biti taj koga treba usmeriti. Iz navedenog se lako da zaključiti da će igra biti lakša onima koji su pročitali roman, ali ni ostale ovo ne bi trebalo da odvrati, pošto Jadnici imaju zanimljiv sistem pomoći unutar same igre, predstavljen u vidu razgovora Peri i Igoa, negde na nebesima.



Pored scenarija, koji po samoj prirodi stvari nije mogao biti loš, već samo negde između “odličnog” i “izvanrednog” na nekoj fiktivnoj skali, bez reči ostavlja i autoreva posvećenost detaljima. Iako se radnja odvija u više mesta širom Francuske, Pariz sadrži najviše lokacija. Svi ekrani u igri su prave fotografije, obrađene tako da izgledaju kao slike rađene akvarelom ili laviranim tušem. Interesantno je da pored fotografija koje je sam autor napravio, veliki deo iskorišćenih pozadina su radovi koji su sada već “javno dobro” (public domain), ili su objavljeni pod Creative Commons licencom, što je Krisu značajno olakšalo rad na igri, stavivši mu na raspolaganje veliki broj slika nekadašnjega Pariza, kao i lokacija koje bi mu inače bile nedostupne. Svaki ekran sadrži pregršt objekata ili oblasti podložnih ispipavanju i pregledanju. Uprkos tome, ceo vizuelni dizajn igre je ostvaren u minimalističkom maniru, mešanjem obično ne više od dve boje po sceni i izraženom upotrebom valerijanske skale. Likovi su takođe veoma jednostavni nacrtani, ali je dosta pažnje posvećno facijalnoj ekspresiji. Karakterizacija je odlična, i (skoro) svakom važnijem liku je ostavljeno dosta prostora da se razvije.


Kao i fotografije, i muzičke numere u igri su radovi širokog spektra umetnika poput Tejlora Hauarda i Paka Santjaga, čiji se radovi mogu besplatno preuzeti sa njihovih sajtova, pa čak i koristiti u komercijalne svrhe. Raznolik muzički meni čine horske kompozicije, šansone sa harmonikom u glavnoj ulozi, tamburaške sevdalinke, i moćne orkestarske izvedbe. Atmosfera u igri savršeno dočarava post-bonapartansku Francusku, pogođenu siromaštvom, glađu, represijom predstavnika zakona nad plebsom, i sveopštim odsustvom morala.


Odsustvo glasovne glume bi mnogima predstavilo prepreku u postizanju dramskih efekata dostojnih jednog ovako epskog dela, ali ne i ovom upornom Škotu. Tolvorti nije imao na raspolaganju veštog Lijama Nisona ili Žerara Depardjea, a s druge strane, nije sebi mogao da dozvoli prenošenje predugih citata iz romana. Ipak, teksta ima u izobilju, i čini se da je autor uspeo da nađe pravu meru.

Posle svega ovoga, bilo bi nepošteno ne spomenuti tih par mana koje igra ima. Najveća zamerka ide osrednjoj karakterizaciji jednog od važnijih likova, inspektora Žavera. Iako je kasnije u toku igre njegovom liku posvećeno dovoljno pažnje, pojavljuje se kao grom iz vedra neba, iznenada otkrivajući motive i ciljeve koji bi mnogo bolje izgledali da su postepeno prikazivani. Takođe, usled nepostojanja glume, dramatizacija u određenim momentima nije na zavidnom nivou (takve situacije su izuzetno retke, ali ipak smatramo da ih moramo pomenuti).


Kada se sve sabere, brzopletima može delovati da delo Krisa Tolvortija nije onoliko kolikim ga predstavljamo. Možda samo želimo da mu se odužimo što nam je ljubazno ustupio kopiju za recenziranje? Ipak, čovek je uzeo gotov literarni predložak (jedan od boljih, pride) i preradio ga, uzeo dosta fotografija i preradio ih, i na kraju, uzeo dvadesetak gotovih kompozicija i iskoristio ih. Ali ne dajte se zavarati, njegova interpretacija je podjednako zaslužna za kvalitet igre kao i originalni radovi. Prave kompozicije na pravim mestima, pravi izbor slikarske tehnike i boja, kao i improvizacija na pravim mestima, uz poštovanje originalnog napisa. Istini za volju, Jadnici sigurno nisu najzahvalnije delo za interpretaciju (sirova emocionalnost i dramski naboj kojim je svaka strana romana prožeta moraju biti sputavajući faktor), ali ako je uspeo ovako dobro da preobrazi ovo delo, sledeća mogu biti samo bolja. Pisana reč nema alternativu, ali Enter The Story je svakako nešto najbliže alternativi što ćemo za života videti.

Kopiju igre za testiranje ustupio Chris Tolworthy.



Autor teksta, Pavle 'Ketchua' Đorđević, jedan je od tri osnivača i urednika Igrorama bloga.

Saradnik je mesečnika "Svet kompjutera" od marta 2008. godine do danas, a učestvovao je i u radu nekoliko internet prezentacija i projekata, uključujući Eniaroyah magazin.

twitter / Ketchua
Sve recenzije istog autora

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

Broj komentara: 6:

  1. Izvanredna recenzija? Slazem se! :)

    OdgovoriIzbriši
  2. K, šta to znači "uzeo je dosta fotografija, i preradio ih"? Ako je koristio slikarske tehnike i boje, onda je jedino i mogao da "prerađuje" stvarnost (bilo da je slikao u prirodi/na ulici, bilo da je slikao sa fotografija)... To je jedna od mnogobrojnih tehnika/definicija/tumačenja umetnosti... Drugo bi bilo da je uzeo fotke i provukao ih kroz akvarel filter u fotošopu. Ne razumem kako je originalan crtež rukom (ako jeste) mana igre? :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Jel piše lepo "prave fotografije, obrađene tako da izgledaju kao slike rađene akvarelom ili laviranim tušem"?

    OdgovoriIzbriši
  4. Piše, naravno. Zato i pitam. Nisam razumela šta je od to dvoje. Onda tu nema nikakvog "pravog izbora slikarske tehnike i boja", jer nema slika (a ni boja nešto...). :) To sam htela da kažem. Ne brini, nisam imala nameru da te ocrnim, samo da te pitam. :)

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!