22. svi 2010.

Black Mirror 2, recenzija

Kakvo zlo vreba u odrazu tvoje duše? Pre sedam godina nismo znali da je ova rečenica zapravo uvertira u jedno iskonski užasno delo, koje bismo, sa znanjem koje danas posedujemo, zaobišli u najširem luku. Leta gospodnjeg 2003. češki Future Games je završio rad na horor avanturi Black Mirror, igri koja je mnoge dovela na rub nervnog sloma. Na žalost, razlog nisu bile dobro osmišljene i pakleno teške zagonetke, već čist, nerafinisan idiotizam oličen u jednoj od najgore dizajniranih avantura ikada. Kada se na našim stolovima pre par nedelja pojavio nastavak, par sati smo ga bockali štapom poput pećinskih ljudi, u strahu da će nas ujesti ako se previše približimo. U situaciji kada jedna veoma loša igra dobije nastavak, posle sedam godina, u sezoni kada se očekuju novi horor naslovi iz radionica majstora kao što su Jonathan Boakes, Matt Clark i Agustin Cordes, nemoguće je ne biti skeptičan. Međutim, kada smo primetili da je za izradu ovog ostvarenja bio zadužen nemački Cranberry Production, laknulo nam je. Činjenica da Black Mirror 2 nema nikakve veze sa Future Games-om je nezanemarljiv plus.



Uvodna animacija nas vraća u 1969. godinu, i bavi se požarem na imanju porodice Gordon. Srećkovićima koji nemaju iza sebe bogato iskustvo prve Black Mirror tvorevine ona neće značiti ama baš ništa, a dok dođu do pojašnjenja unutar igre, verovatno će na "filmić" i zaboraviti. Manje srećni će ovde imati priliku da prepoznaju Semjuela Gordona, dok ga gledaju kako izbezumljeno baulja po šumi pošto je izazvao katastrofu u kojoj mu je poginula supruga. Posle ove živopisne sekvence u kojoj Semjuel izgleda još masnije no pre, putujemo kroz prostor i vreme u 1993. godinu, i omanji grad u američkoj državi Mejn.


Tamo se upoznajemo sa Darenom Majkslom, buntovnim studentom iz Bostona koji je iskoristio letnji raspust da poseti staru majku u Biderfordsburgsvilu. Prvih sat i kusur vremena u igri provodimo upoznajući se sa svakodnevnicom naizgled nebitnog protagoniste. Njegovu dnevnu rutinu u primorskom gradiću čine svađanje sa gazdom fotografske radnje u kojoj radi s jedne strane, a gluvarenje i snishodljivo pametovanje s druge. Iz učmalosti ga budi susret sa lepom i mladom engleskinjom po imenu Anđelina. Dok naš junak bude nevešto pokušavao da se uvuče u gaće šarmantne ostrvljanke, tama će se nadviti nad grad. Potpuni haos izbija kada jedan od članova zajednice biva brutalno ubijen, a policija uhapsi nevinu osobu. Pritom se pojavljuje i misteriozni i nimalo bezopasni čova u odelu čije ciljeve niko ne uviđa. Cela ujudurma se nekako privede kraju, a Daren odlazi u britansko seoce Willow Creek (na čijem obodu se nalazi ozloglašeni zamak Black Mirror) u potrazi za vetrenjačama s kojim bi se borio.


Black Mirror 2 je zadržao narativnu strukturu svog prethodnika, i jasno je podeljen na šest poglavlja. Dijalozi su interesantni, a prisutan je i ogroman broj predmeta koje protagonista može iskomentarisati, više puta. Najveći problem scenarija je što je krajnje nekonzistentnog kvaliteta. Počinje kao ofucani film u kome bi glavnu ulogu igrao Freddy Prince Junior, da bi ubrzo potom prerastao u krimi-roman solidnog kvaliteta, te na kraju potpuno razočarao negiranjem tvrdnje na koju se do tada vešto pozivao. Najgrđe od svega je što letargični početak poslužio kad odlična uvertira, te se laganim krešendom dinamika priče menjala, ulje se na vatru dolivalo u odmerenim vremenskim razmacima i količinama, da bi kraj nonšalantno upropastio sve igranjem na pogrešnu kartu. Iako je mogla da bude veoma dobar triler, igra je završila kao ispodprosečan horor.


Drugi, mnogo očigledniji problem je što je protagonista razmažena, cmizdrava trinaestogodišnja curica. Ovakva izbor je imao smisla u, recimo, igrama Syberia i The Longest Journey, dok ovde uopšte nema poentu, jer je izostao ključni element ove postavke - preobražaj ružnog pačeta u labuda. Daren je jedan od najantipatičnijih likova koje smo imali priliku da vodimo kroz neku video igru, od početka pa do samog kraja, i apsolutno je nemoguće saosećati se sa njime, ili ne daj bože poistovetiti. Zapravo, ni sa kime se nije moguće saosećati, ali glavni lik čak i u tom moru sivih i neinteresantnih ljudi štrči poput trna u oku, za šta je delimično kriv siromašan dizajn likova. Veze između likova su takođe veoma loše izgrađene, i stiče se utisak da su svi manje-više ravnodušni jedni prema drugima.


Gledajući samu mehaniku igre, čini se da su autori svim silama trudili da se iskupe za silne propuste u priči. Black Mirror 2 je poprilično školska point&click avantura, sa pogledom iz trećeg lica. Ono gde stvarno blista je korisnički interfejs, koji je izuzetno jednostavan i intuitivan. Levi taster miša služi maltene za sve interakcije (upuštanje u razgovor, ispitivanje, upotrebu) dok je desni rezervisan za dodatne radnje, kao što je komentarisanje drugih likova u igri. U donjem delu ekrana se nalazi traka sa inventarom, koja se poziva odvlačenjem strelice miša u tom smeru. Pošto, za razliku od svog prethodnika, BM2 dozvoljava da pokupite maltene sve na šta naletite, inventar se može napuniti veoma brzo. Ovo ne predstavlja problem, pošto se sa obe strane inventarske trake nalaze strelice koje u kombinaciji sa levim tasterom miša pomeraju pogled za jedno mesto, dok pritiskanje desnog tastera rezultuje pomeranjem na početak ili kraj inventara. Za nestrpljive je tu i mogućnost klasičnog brzog putovanja dvoklikom, a za još nestrpljivije i mapa pomoću koje je moguće pristupiti svim otključanim lokacijama. Dijaloške opcije su predstavljene sličicama koje se tokom razgovora smeštaju na mesto inventara, a kada se iscrpu Daren odbija da nastavi razgovor.


Ovo delo je krcato zagonetkama, pretežno inventarskim, dobro osmišljenim, savršeno logičnim, i (nažalost) generalno lakim, uz izuzetak par zatucanih pred sam kraj igre. One u normalnoj situaciji ne bi predstavljale problem prosečnom igraču, ali posle višečasovnog navikavanja na tečne i lagane probleme u igri, ovih par izgledaju kao tvrđi orasi. Sa stanovišta zagonetki, ovo ostvarenje je vidljivo prilagođeno početnicima, što se ogleda u mogućnosti da se na početku izabere nivo težine ("normalan", i "lak", u kojem je moguće preskakati zagonetke ako se zaglavite), uputstvu za upotrebu koje detaljno objašnjava princip igranja, kao i sto sedamdeset pet vidova pomoći.


Najveći kamen spoticanja u domenu samog igranja svakako predstavlja umiranje. Iako je ovo jedan od najlakših načina da razvojni tim otera publiku od sebe (naročito onu koja snima poziciju na samo jedan slot), ovde umiranje nema nikakvu težinu, jer igra automatski snima poziciju par trenutaka pred smrt, te je kobni događaj moguće proigravati dok ne shvatite gde grešite. Samim tim se postavlja i pitanje čemu umiranje, ako ne predstavlja nikakvu kaznu. No dobro...


Kada je grafika u pitanju, na prvi pogled se vidi da je u nju uložen veliki trud. Iako bismo inače rekli da je vizuelni realizam najnezanimljiviji izbor kad su avanture u pitanju, autori iz Cranberry-a pokazali su da je daleko od toga, samo da je potrebno mnogo truda da bi se izmamili uzdasi. Lokacije su veoma detaljne, pažljivo osvetljene i vešto kadrirane. Promenljive vremenske prilike koje nam dozvoljavaju da sagledamo iste lokacije kroz različite prizme su prava poslastica. Ipak, na planu eksterijera, ruralna i dekadentna priroda engleskog zaseoka je donekle lošije prikazana od nazovi-urbane sredine sa početka igre, dok su enterijeri svuda podjednako zadivljujući. Čak su i modeli pod konac, dovoljno verni da ne izazivaju kolutanje očima, i najčešće pristojno animirani.


Muzika je većim delom igre neprimetna, ako izuzmemo jednu temu na klaviru koja nam je privukla pažnju svaki put kada se začula, kao i nevešte pokušaje stvaranja tenzije. Doduše, ne možemo kriviti kompozitora za ovo poslednje, jer da bi se napravila ikakva tenzija u sceni od čijeg ishoda zavise životi, potrebno je da igrač brine za te živote, što ovde nije slučaj. Spomenuli smo da je jedan od krivaca za to siromašan dizajn likova. Drugi, podjednako odgvoran, je gluma. Ako izuzmemo Darena, koji stalno kuka nad svojom kletom sudbinom i pokušava da nas kupi patetičnim glasom, većina glumaca je solidno odradila posao. Ipak, pojavi se poneki koji je toliko loše odradio posao, da upada u oči (uši?) kao škripanje kredom po školskoj tabli.


Cranberry Production je bez pogovora odradio posao neuporedivo bolje od svojih prethodnika. No, ovo nije dovoljno da bismo mogli da preporučimo Black Mirror 2 svima. Svakako bismo morali da ga uvrstimo u svoju preporuku avanturistima-početnicima, kako zbog mahom laganih zagonetki, tako i zbog raznoraznih pomoći koje igra pruža manje upornima, te prelepe grafike i donekle solidne priče. Ako iza sebe već imate pozamašnu kilometražu, ostaćemo uzdržani. Ako ste spremni da zažmurite na brojne brljotine scenariste, možete se dobro provesti. Cela igra je koncipirana tako da podupre kvalitetnu i jaku priču (kako dužinom, tako i zagonetkama), što ostavalja čudan utisak kada je priča ovako daleko od jake. Najveći kvalitet ovog ostvarenja je, ipak, potencijal da privuče nove igrače žanru, kao što je i pomenuta Syberia imala svojevremeno. A šta će od toga biti, ostaje da se vidi.



Autor teksta, Pavle 'Ketchua' Đorđević, jedan je od tri osnivača i urednika Igrorama bloga.

Saradnik je mesečnika "Svet kompjutera" od marta 2008. godine do danas, a od početka 2010. jedan je od urednika mesečnika "Gameplay". Učestvovao je i u radu nekoliko internet prezentacija i projekata, uključujući Eniaroyah magazin.

Sve recenzije istog autora

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

Broj komentara: 6:

  1. Koliko treba antitalenta i neznanja da bi se izjavilo ono sto je autor ovog teksta izjavio za igru Black Mirror 1!? Toliko je ocigledno da autor uopste nije ni igrao prvi nastavak a takodje nije ni upucen u generalni sud igracke javnosti o njoj.
    Autor daje sebi za pravo da igru oceni kao veoma losu!? Na osnovu cega? Igra je na forumima (domacim i stranim) jednoglasno ocenjena kao van serijski hit i preporucuje se i dan danas od svih iskusnijih igraca.
    Licno igram avanture od prvih nastavaka Sierinih hitova Space Quest, Police Quest, Larry od pre vise od 20 god(autor garantovano nikad nije ni cuo za ove naslove) i mogu slobodno da konstatujem da Black Mirror spada u sam vrh! Atmosfera, scenario zagonetke i muzika su fantasticni, ne secam se da sam nakon ove igre ijednu igrao sa toliko strasti. Autori su uspeli ono o cemu 99% igara moze da sanja, a to je da se igrac identifikuje sa junakom sto podize kompletan uzitak na maksimalni nivo.
    Sramotno je da se ovakvi tekstovi uopste objavljuju i da diletanti poput autora ovog teksta dobijaju prostora za svoj amaterizam.
    I da, kritika vezana za dizajn je esencijalni idiotizam.

    OdgovoriIzbriši
  2. Hvala na komentaru, cenimo drugačija mišljenja makar bilo očigledno da se temelje na emotivnoj reakciji. :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Jos jedan komentar u odbranu Black Mirrora.Ocigledno je autor podlegao emocijama i omalovazio vrednost igre.
    Na svetskim avanturistickim forumima zna se da BM zauzima posebno mesto u zanru i svakako je vredi igrati..

    OdgovoriIzbriši
  4. Možda zato što sam bila debaterka od "malih nogu", ali me je uvek iskreno čudila većinska ljudska sposobnost da suprotno mišljenje iskažu vređanjem (mislim na prvi komentar)...

    Nekako stvarno nemam naviku da ovako iskazane suprotne stavove shvatim ozbiljno. I inače bi ljudi trebalo da znaju da kulturno i fino iskazano mišljenje, uz poštovanje sagovornika, ima veću ličnu i opštu intelektualnu i emotivnu vrednost.

    OdgovoriIzbriši
  5. @Anonimni #2: Nemoj biti tako štur, reci mi gde grešim. :) Zašto je Black Mirror dobra igra? Po kom kriterijumu?

    Samo bih te zamolio da ne potežeš argument većinskog mišljenja, jer on jednostavno nije validan.

    OdgovoriIzbriši
  6. Ne slazem se ni sa kim, mogu samo da kazem da igra nije sranje, jeste u nekim delovima, ali kada se uzme celokupan utisak onda nije, igra je solidna, niti je apsolutni hit, niti je tesko sranje :)

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!