6. svi 2010.

Panzer General

Računar smo kupili po pola, ćale i ja. On je puko soma maraka za nov PC, a ja sam monitor i grafičku (jednu od prvih SVGA) platio soma i po. Kompjuter je stajao u njegovoj kancelariji, na deset minuta od kuće. Imao sam ključ i dozvolu da posle radnog vremena idem tamo da se igram. U kancelariji punoj papričnina, arhive, spisa, kartona i prašnjavih fotelja proveo sam početak Zlatnog Doba računarskih igara. A onda negde tamo pred kraj srednje škole, maznuo sam ćaletu monitor i sklopio sebi jaku konfu, čini mi se da je bila neka 486-ica.


Nisam imao računarski sto, već sam se instalirao za priručni sto čije su se radne površine raskriljavale (bio je popularan osamdesetih). Ubrzo posle doručka seo sam da isprobam novu strategiju i ostao sam ispred monitora do uveče. Otac je frktao što sam proveo celu sunčanu subotu u kući. Nisam ga najbolje razumeo dok mi je držao pridiku. Mehurići igračke ekstaze pucketali su mi iznad glave, oči su mi bile užagrene, a u ušima mi je tutnjalo kao da sam veteran Kurske bitke.

Naravno, postao sam zavisnik od Panzer General-a


E, ne znam majke mi da li se iko pre dosetio da se strateška igra odvija u operativnoj skali, a da to liči na taktičke manevre i stvarno me baš zabole da li je neka igra pre PG-a imala niz scenarija povezan u kampanju. Pa šta i ako jeste? Panzer General je objedinio niz elemenata koji su zajedno tvorili vrh poteznih strategija. Zapravo, u ono vreme postojale su dve vrste igara – ratne igre koje su se naslanjale na tradiciju wargaming-a i manje ili više apstraktne strateške igre poput varijanti šaha ili matematičkih zagonetki (kao što je npr. Nectaris). Panzer General je prva igra koja je objedinila strateške i ratne igre. Da se za ovu igru i danas prave scenariji i editori, svedoči o svevremenom kvalitetu. Ono u čemu jeste bila pionir, to je podela uloga. Ovo je jedna od prvih koje igrača stavljaju u ulogu nemačkog generala koji mora da ostvari ono što Hitlerovim pulenima nije pošlo za rukom. Ako se neko seti ranijeg naslova, to će po svojoj prilici biti neki opskuritet.


Prvo, naložio sam se kad sam čuo uvodnu muziku. Bleh orkestar svira, a ja već zamišljam a je to trijumfalna parada. Zatim krećem prvu misiju, napad na Poljsku. Kad ono, umesto NATO oznaka ili čiča gliša, prava pešadija, mali kamioni, vrlo lepe sličice jedinica. Poeni prestiža kupuju i unapređuju jedinice, a dobijaju se za osvajanje gradova. Pogledam ja, kad ono da ti se zavrti u glavi od broja jedinica, te ova pešadija, te ona, te razne vrste topova, o tenkovima već i da ne govorim. Naravno, u početnoj misiji mogao sam da kupim samo obične prašinare, neko topče i jedan od dva buđava tenkića. Prvih nekoliko partija sam izgubio, dok nisam skapriao mehanizme igre. Ali težina me nije obeshrabrila. Uživao sam u diskretnoj muzici u pozadini, u tandrkanju tenkova u jurišu, brundanju Opelovih kamiona marke Blitz, koračanju pešadije. Pred svaki obračun, pojavljivala se procena gubitaka, a potom i kružić u kome su se videle animacije bitke. I jedan i drugi element već su bili viđeni, ali nikad tako dobro integrisani u igri kao u PG-u.


Između dve bitke igrač je mogao (i morao) da kupuje i unapređuje svoju armiju. Za određene misije dobijao je podršku pomoćnih trupa, dok se jezgro prenosilo iz scenarija u scenario, stičući iskusvo. Osnovne jedinice sa 0 poena iskustva, bile su gotovo neupotrebljive već negde od polovine igre, dok su jedinice sa 499 poena (pet zvezdica), postajale daleko ubitačnije i izdržljivije. Ipak, nisu bile neuništive. Takođe, pešadija i tenkovi su najlakše skupljali iskustvo, a artiljerija najsporije, pa je bilo važno čuvati ih. Kad jedinica dobije prvu zvezdicu igrač je mogao da je dodatno ojača (tzv. overstrength). Naime, svaka jedinica osim niza karakteristika (snaga u napadu, odbrani, protiv oklopnih, pešadijskih, morskih ili vazdušnih meta, brzina kretanja, količina municije, domet, gorivo) imala i brojčanu oznaku snage. Dakle, jedinice su počinjale sa desetkom (100% ljudstva/opreme i sl.), a kad spadnu na nulu nestaju iz igre. E, overstrength jedinice mogle su da imaju jedanaest, dvanaest ili petnaest, već u zavisnosti od broja zvezdica. Ojačavanje je koštalo dosta poena prestiža, a nestajalo je ukoliko jedinica pretrpi gubitke. Ipak, za određenu vrstu jedinica (bombarderi, brodovi, tenkovi) bilo je i te kako korisno. Pred kraj igre nafurani tenkovi dominiraju bojištem.


Dizajneri igre potrudili su se da uravnoteže jedinice poznatim trouglastim sistemom papir-kamen-makaze. Podmornice uništavaju velike brodove, koji uništavaju razarače, koji uništavaju podmornice. Ukopana pešadija ranjiva je na artiljeriju i bombardere. Artiljerija vlada u odbrani, ali je nepraktična za napad. Tenkovi su gospodari bojišta, osim kad nalete na pešadiju ukopanu u gradu ili protivtenkovske jedinice, koje su pak slabe protiv svih osim neke slabije pešadije. Padobranci mogu da zauzmu udaljene tačke, ali su veoma krhki. Igra je imala i svoje nedostatke, zato što je propagirala blickrig strategiju koja nije bila podržana. Naime, jedino je broj poteza diktirao duboke udare i proboje. Odsečene jedinice nisu gubile mnogo, a osvajanje gradova je obično zahtevalo ukopavanje i dovlačenje velikog broja opsadnih trupa. Razvilo se nekoliko stateških pristupa, ali su se svi složili da su avijacija i tenkovi ključ igre. Jedini pravi blickrig momenat bilo je proučavanje mape i praćenje puteva. Napredovanje duž glavnih saobraćajnica i brzinsko zauzimanje gradova, donosili su pravi utisak munjevitog ratovanja. Obilje misija, alternativnih putanja do poraza ili pobede, držali su me dugo. Osvajanje Britanije i opsada Vašingtona, iznova i iznova, pomogli su mi da uspešno propadnem na fakultetu (dobro i sesije FRP-a su tu odigrale glavnu ulogu). Panzer General je i danas uzbudljiva igra, vremešna grafika se i dalje drži, a jednostavnost igranja pleni. Dobro su utabane staze do pobede, ali s vremena na vreme pokušavam da nadmašim sebe, osvojim Norvešku severnim putem, odbranim Siciliju, izvedem masovni padobranski desant.

A to je bio tek početak Five Star General serijala...

p.s. hit je scenario Balkans, sa napadom na Jugoslaviju, a za ljubitelje Linux-a postoji besplatan PG klon.


Autor teksta, Ranko 'Game Master' Trifković, jedan je od tri osnivača i urednika Igrorama bloga.

Novinar je mesečnika "Gameplay" od januara 2006. godine, a glavni i odgovorni urednik od januara 2010. godine. Bio je jedan od urednika mesečnika "The Gamer", glavni i odgovorni urednik časopisa "IT Market" i "Hobby Master", te novinar-saradnik u brojnim drugim izdanjima uključujući Digital!, PC Magazin i ActionTrip.

Sve recenzije istog autora


Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

3 komentara:

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!