3. lip 2010.

Darkness Within 2: The Dark Lineage, recenzija

Howard Phillips Lovecraft...  Ime koje već svojom zvučnošću uliva strahopoštovanje. Ime iza kog se krije kultni pisac okultnih dela. Jedan od najcenjenijih horor stvaralaca dvadesetog veka. Ono što je za nas, pak, veoma zanimljivo je njegova izjava u jednom od pisama James Morton-u. U njemu je, tada već sazreo kao čovek i pisac, izjavio da igre (kao i sport), u punom sjaju, predstavljaju "nusprodukt viška intelekta", dok u prizemnijoj varijanti čine vid bega za ljude koji ne razlikuju bitno od nebitnog. Naravno, davne 1932., kada je prepiska vođena, Lovecraft očigledno nije mislio na video igre, već na njihove pretke. No, sumnjamo da bi imao išta lepšte mišljenje o današnjim igrama. Ironija leži u činjenici da je zaostavština pomenutog pisca poslužila kao nadahnuće za ne tako mali broj igara. Od stonog RPG-a Call of Cthulhu koji je Sandy Peterson završio 1981., preko tuceta kartičnih igara, do, na kraju, video igara kao što su Alone in The Dark, Anchorhead, Shadow of The Comet, Necronomicon, (nakaradni) Call of Cthulhu: Dark Corners of The Earth i Darkness Within. Tema današnje besede je upravo nastavak poslednje pomenute igre, koji se u slobodnoj prodaji pojavio pre par dana.


Darkness Within: In Pursuit of Loath Nolder nas je pre samo tri godine upoznao sa inspektorem Hauardom Loridom, i nedaćama koje su ga snašle po prihvatanju određenog slučaja. Predviđena kao prvi deo trilogije, igra je imala jednu ogromnu manu - završila se toliko iznenadno da je skoro svima ostavila gorak ukus u ustima. Iako smo znali da ne možemo očekivati potpuno razrešenje, ovo delo je pojam nesamostalnosti dovelo do savršenstva. Ako izuzmemo tu neobjašnjivu nedorečenost, u pitanju je bila izuzetno dobra igra. Međutim, dok smo čekali preostala dva dela sage, iz glavnog štaba u Turskoj stigla je obznana da će se drugim delom priča zaokružiti, te da trećeg neće ni biti. Tako se pred nama našao Darkness Within 2: The Dark Lineage, igra sa maltene preslikanim vrlinama i manama svog prethodnika.


Uvodna animacija smešta igrača u kožu protagoniste, kojeg zamaskirani lekar vozi kroz oronule hodnike, na bolničkim kolicima. Vid mu se muti, dok se osvrće oko sebe ne bi li razaznao gde je i šta se zbiva. Uvoze ga u operacionu salu, i u daljini ih čuje kako govore. Odjednom mu se pred očima pojavljuje suha i visoka prikaza, koju, čini se, niko sem njega ne primećuje. Čuje kako lekari pokušavaju da isteraju nekoga iz sale, ali ne vidi šta se dešava. Prikaza nestaje, a zamaskirana figura zloslutnog pogleda mu najednom ulazi u vidno polje, i u telo mu ubrizgava nešto, posle čega se svetla gase. Izgleda da je danas u modi, kada su horor avanture u pitanju, pravljenje uvodnih animacija koje ništa ne govore. Čak ni oni koji su odigrali prvi deo neće ništa pametno zaključiti iz ovog "filmića", koji dobija smisao tek ako se odgleda po završetku igre.


Hauard Lorid se budi u kolibi usred nedođije, sa strahovitom glavoboljom. Nema pojma kako je dospeo tu, niti zašto, ali je uveren da ga revnosno traže. Na stolu pronalazi pismo potpisano od strane čoveka naizgled zaslužnog za sve nevolje koje su ga snašle. Lout Nolder mu u pismu na brzinu objašnjava da je morao da ga odvede iz bolnice na silu, te ga je ostavio u napuštenoj kolibi daleko od radoznalih očiju. Oni ga traže. Čim se probudi, mora otići u Arkamend, karta za voz je na stolu. Tamo nek potraži prodavnicu starih knjiga, i kupi primerak Prisećanja prošlosti. Najvažnije od svega, ni slučajno se ne sme predstaviti pravim imenom. Oni imaju svoje ljude svuda. Mora biti na oprezu. Hauard odlučuje da prati instrukcije koje mu je Lout ostavio, i željan istine o svom poreklu kreće na put koji će mu otkriti mnogo više nego što je želeo.


Kao i u prvom delu, scenario ne stoji baš najsigurnije na sopstvenim nogama. Previše referenci na radnju i likove iz prethodnog dela će onima koji ga nisu igrali učiniti ovo iskustvo površnijim nego što jeste. Jednostavno, posle odigrane obe igre, stiče se utisak da je In Pursuit of Loath Nolder bio samo uvertira (ili, što bi Tim Cain rekao, reklamna kampanja) u The Dark Lineage. Ipak, daleko od toga da je scenario loše napisan. Zadržana je jasna narativna struktura, sa radnjom podeljenom na dane i noći tokom koji protagonista proživljava živopisne košmare. Ove noćne more, kao i pre, imaju ulogu intermeca, te odvajaju igrača od fizičke stvarnosti unutar igre, samim tim malo ublažavajući tenziju koja ume da bude neizdrživa. Dijalozi su kvalitetni, a poseban šmek igri dodaje obilje pisanog materijala. Likovi nisu nešto posebno detaljno predstavljeni, uz izuzetak Hauarda, što je donekle opravdano, jer je akcenat stavljen na psihološke promene koje proživljava, kako zadire dublje u svoju prošlost.

Slučajnost? Teško...

Što se tiče izvedbe, Darkness Within 2 je beli medved u avanturističkom žanru. Igra je rađena u punom 3D prikazu, sa potpunom slobodom kretanja. Ovo, s jedne strane, pozitivno utiče na imerzivnost, dok s druge ubija režiju i otežava primećivanje ponekog bitnog detalja. Postavlja se pitanje, da li ishod ove trampe ide u korist igračima? Daleko od toga da je ideja loše realizovana, ali zatucanijima među nama bi olako moglo zasmetati odsustvo fino režiranih statičnih kadrova. Kretanje se vrši pomoću tastera W, A, S, D, i veoma je sporo (naročito bočno), a opcija da se uključi trčanje dovodi brzinu na prihvatljiviji nivo. Takođe je moguće je skakati (ne preterano koristan dodatak) ili čučati, što omogućava lakši pristup nedostupnim mestima. Pored toga, određeni predmeti iz okoline se mogu pomerati (razne stolice, kutije, kredenci), što je u par navrata neizbežno, jer kriju nešto, ili blokiraju prolaz.


Korisnički interfejs je identičan onom iz prve igre. Interakcija sa predmetima u okolini se vrši pritiskom na levi taster miša, dok desni poziva prozor inventara. Prevlačenjem strelice miša preko predmeta u inventaru dobija se kraći opis. Iz "torbice" je moguće pristupiti prozoru za detaljnije pregledanje predmeta, kao i "misaonom interfejsu". Svaki put kada Hauard nabasa na neku važnu informaciju, ona će ostati zabeležena ovde poput unosa u dnevniku. Dok je u prvom delu bilo moguće kombinovati misli da bi se dobili novi tragovi, ovde od toga nema mnogo koristi. Takođe, kombinovanje predmeta iz inventara se vrši preko ovog interfejsa. Sve u svemu, udobno, intuitivno i jednostavno.


Zagonetke su generalno dovoljno teške da budu izazovne, ali ne i preteške (uz par izuzetaka, koji traže da, npr. osluškujete i prepoznajete slova Morzeove azbuke). Ono što je važno je da su odlično uklopljene u okruženje i priču. Na početku igre se bira jedan od tri stepena težine, od čega zavisi da li i koliko često će igra nuditi pomoć igraču. Autori su našli savršen balans između inventarskih i logičkih problema. Ipak, ponos i dika serijala Darkness Within je bio i ostao sistem pretraživanja dokumenata u potraz iza bitnim informacijama. U suštini, svaki spis je potencijalni izvor značajnih informacija, a igrači ih moraju loviti tako što će podvlačiti redove na koje sumnjaju olovkom, a potom puštati protagonistu da razmisli o njima. U slučaju da nađe neki interesantan detalj, Hauard će ga uneti u svoj "mentalni dnevnik". Ovde je takođe moguće podešavati težinu, počevši od toga da li će se interfejs za podvlačenje javljati kod svakog dokumenta  ili samo kod onih koji stvarno imaju nešto korisno da saopšte, preko brojača informacija po dokumentu, pa sve do automatskog pretraživanja.


Kada je u pitanju vizuelni doživljaj, The Dark Lineage je vrlo zanimljiv. Sa tehničke tačke gledišta, jasno se vidi da su nevešte ruke vajale ovo delo. Međuanimacije su siromašne, modeli izgledaju karikirano, protagonista ima veoma čudne ruke, a predmeti su dosta često ćoškasti. Iz umetničke perspektive, pak, ovo ostvarenje blista. Lokacije su turobne, pažljivo projektovane, raznolike i generalno interesantne. Od učmalog i maglom obavijenog gradića, preko ruševina usred šume i podzemnih tunela, pa sve do usamljene viktorijanske vile, eksterijeri su mračni i teskobni, a enterijeri dekadentni. Osvetljenje je pristojno odrađeno, a većina svetla potiče iz baterijske lampe ili fenjera koje Hauard nosi sa sobom.


Muzika je ponekad prenaglašena, ali u većini slučajeva je taman toliko glasna da igrača hvata jeza od raštimovanog klavira, a dovoljno tiha da ne smeta. Glasovna gluma je solidna, sa izuzetkom Hauarda. Možda smo preterano subjektivni po tom pitanju, ali protagonistu ne igra isti glumac kao u prvoj igri. Ovo ne bi bilo strašno da prošli inspektor Lorid nije zvučao izmučeno i napaćeno, dok novi deluje previše letargično.


Sve ovo pada u senku činjenice da The Dark Lineage jednostavno ne može da ostavi dovoljno dobar utisak na nekoga ko nije igrao In Pursuit of Loath Nolder. Priča dobija odgovarajuću dubinu tek kada se imaju u vidu događaji iz prve igre, ali ne prepričani ili pročitani, već proživljeni. Neverovatno je koliko je veza između ova dva dela jaka, i ako niste igrali prvo ostvarenje, nema smisla da se upuštate u drugo. Ako ste, pak, već upoznati sa potragom za Lout Nolderom, svakako bi valjalo da odigrate i Mračnu lozu, zato što je u biti u pitanju podjednako izazovna, atmosferična i imerzivna igra, koja će vam pored mentalne gimnastike dati i priliku da konačno raspetljate konce koje su autori zamrsili pred sam kraj prvog dela. 

Kopiju igre za testiranje ustupio Iceberg Interactive.



Autor teksta, Pavle 'Ketchua' Đorđević, jedan je od tri osnivača i urednika Igrorama bloga.

Saradnik je mesečnika "Svet kompjutera" od marta 2008. godine do danas, a od početka 2010. jedan je od urednika mesečnika "Gameplay". Učestvovao je i u radu nekoliko internet prezentacija i projekata, uključujući Eniaroyah magazin.

Sve recenzije istog autora

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

Broj komentara: 8:

  1. Eto ti sad, jos cu ispasti i zatucan:D.
    Prelazak sa nista-mu-nije-falilo 2.5D na jadan-izbor-rezolucija 3D je kao prelazak sa konja na Yuga. U teoriji treba da je bolje, ali posle jednog kruga hoces konja nazad. Trebalo bi ovo odigrati zbog price, ali ja sam odustao posle 5 minuta igranja....najvise zbog izvodjenja.

    OdgovoriIzbriši
  2. Nego šta nego ćeš ispasti zatucan. :D

    Žao mi je što si odustao, stvarno je odlično razrešenje, naročito ako si igrao prvi deo čim je izašao, pa čekao 3 proklete godine da ga dobiješ.

    Meni svakako nije smetalo.

    OdgovoriIzbriši
  3. "....završila se toliko iznenadno da je skoro svima ostavila gorak ukus u ustima....Previše referenci na radnju i likove iz prethodnog dela će onima koji ga nisu igrali učiniti ovo iskustvo površnijim nego što jeste.....ako niste igrali prvo ostvarenje, nema smisla da se upuštate u drugo. "

    Ja recimo nisam stekao takav utisak.

    OdgovoriIzbriši
  4. Jesi li odigrao prvi deo, ili si utisak stekao samo na osnovu drugog?

    OdgovoriIzbriši
  5. Jesam. Prvi deo mi je nekako sav sterilan, naivan, usiljen. Atmosfera kao hidden object igre. Šta znam.... Ili je meni drugi deo samo naleteo u pravo vreme.

    OdgovoriIzbriši
  6. Prvi deo ima svoje problem, o tome nekom drugom prilikom opširnije. Samo me interesovalo da li si odigrao obe, pošto se ne slažeš da su nerazdvojne.

    Ja sam takođe gledao iz ugla nekoga koje igrao oba dela. Stekao sam utisak da bi mi igra bila previše zbunjujuća da nisam već znao ko su Drirden, Nolder, u neku ruku i Karven, koji se u Dark Lineage-u spominje samo jednom, dok se u prvoj igri ipak osvrću na njega.

    Probaj da se staviš u situaciju u kojoj se sa Loridom prvi put susrećeš u kolibi, kada se budi kontuzovan. Jednostavno, čak ni njegov lik nema težinu ako ga nisi upoznao kroz In Pursuit of Loath Nolder.

    OdgovoriIzbriši
  7. Jedna od boljih avantura koje sam igrao. U ovom delu sam se malo pogubio sa silnim novim informacijama, ali suština na kraju je jasna. I da, zagonetka sa Morzeovom azbukom je totalni debilizam. Ne znam da li je iko uspeo da je provali bez hinta ;)

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!