3. srp 2010.

Guild Wars, recenzija

Nikad neću zaboraviti Ascalon. U mom srcu on živi i danas. Bujne, zelene trave valjaju se niz talasaste brežuljke. Bistra voda izbija preko litice iznad sela i strovaljuje se niz stenje, da bi se odmah smirila i tekla krivudavom linijom ka starom gradu, njegovim visokim zidinama i tihom jezeru u čijim dubinama sneva zmaj. Kao ni starog Ascalona, zmaja nema već odavno. Ipak, sasvim jasno vidim njegove krljušti koje na suncu hvataju odsjaj ljubičaste boje magije. Pred očima mi promiču zamke proždrljivih škorpija, koje se kriju pod zemljom i čekaju neopreznog putnika. Smenjuju ih tmurni hodnici katakombi koje se protežu ispod čitave doline, sa krivudavim prolazima, velelepnim dvoranama i mostovima, senkama koje šapuću tik iza sledećeg ugla...


Zavoleo sam ga prvog dana. Sećam se, tek sam bio doputovao. Našao sam se u samom gradu, ispred glavne kapije vojne akademije. Stigao na poziv kralja svima sposobnim da nose oružje ili koriste magiju. Želeo sam avanuturu više od svega. Želeo sam priče koje će trajati ceo život, drugove sa straže, neverovatne doživljaje koje ću prepričavati unucima, ako ih preživim. Ipak, tog prvog dana sam bio izgubljen. Mlad i neiskusan, lutao sam i čudio se nepoznatoj arhitekturi velikog grada, razgledao odeću prolaznika i iskusnih junaka koji su se okupili u donjem gradu. Trgovačke tezge pružale su se duž zidova, pritisnute rekom ratnika željnih slave u sukobu protiv zverskih stanovnika severa. Kako nisam imao ni zlatnika, prihvatio sam se prvog posla na koji sam naišao. Ne sećam se šta je to bilo, znam samo da se od mene zahtevalo da izađem napolje, van sigurnosti grada, u nepoznato. Malo po malo, snašao sam se. Ubio prve monstrume, shvatio kako da kupim bolju opremu, gde se nalazi najbliže selo. Međutim, najvažnija stvar koja mi se dogodila tog prvog dana u Ascalonu je upoznavanje mog prvog saborca.


Xen i ja smo se sreli sasvim slučajno, silom prilika. Zajedno smo pronašli put u drugu dolinu, onu gde i danas stoji tvrđava Ranik. Šumar i ratnik su zajedno bez problema savladali sve prepreke na opasnom, ali očaravajućem putu. Sutradan nam se pridružila i Eira, upotpunivši našu malu družinu snagom elemenata pridode koje je kontrolisala pokretom malog prsta. Tako je rođena grupa stranaca, čiji je grb, srebrni hrast na crnom polju, na kraju srušio Leech kralja. Ima li slučajnosti u našem istovremenom dolasku u Ascalon? Tada nismo razmišljali o tome, samo smo se družili. Sećam se da smo već trećeg dana počeli da pomažemo manje iskusnim pridošlicama, vodili ih kroz skrivene prolaze da lakše i brže sakupe predmete koje su kod kolekcionara mogli zameniti za preko potrebnu opremu. Odmarali smo se na imanju vojvode Barradina, sedeli u njegovom vrtu, svirali i pričali do kasno u noć. Nikad nisam uspeo da im objasnim šta je tačno kifla, ali smo saznali mnogo toga jedni o drugima. Danas, kad se zapitam šta je zapravo ono čega se najradije sećam kad pogledam unazad, jedini odgovor koji mogu da dam je baš to prijateljstvo, druženje koje je trajalo celih godinu dana koliko nam je trebalo da svi pređemo put koji deli početnike od prekaljenih ratnika koji imaju svoj mali muzej u Oku severa.



Svakako, nismo bili jedini. U našim redovima je bilo i monaha, spretnih u lečenju i odbijanju nemrtvih hordi. Bilo je i opčinitelja, uvek obavijenih nekim velom tajne. Nekromanseri su često znali svima da nam spasu glavu prizivanjem velikog broja onostranih poslušnika, ili postavljanjem bunara krvi koji su nas lečili u sred bitaka koristeći leševe protivnika kao gorivo. Zvuči odvratno? Da, svet koji smo vam ostavili je drugačiji. Moderniji. Mekši. Navikli ste na pomoć Golema, savez sa određenim Charr grupama, pobedu Blistavog sečiva u Kriti. Naš put kroz džunglu bio je probijanje kroz džinovske paučine i jurenje odbeglih prasića u istom danu. Prijatelji su bili neprijatelji a domaćini krvnici. Nismo znali kome da verujemo osim samima sebi. Pa ipak, prijateljstvo patuljaka sa Severnih visova ćemo zauvek pamtiti. Da nije bilo njihovog gostoprimstva, hiljade izbeglica bi stradale u snegom zavejanim gudurama...


Šta još pamtim, pitaš? Ledenu pećinu iza rudnika, gde smo se poput krijumčara smejali onima koji ne znaju da naše malo skrovište postoji. Tada još nismo imali esnafsku dvoranu, pa smo se okupljali na raznim skrivenim mestima razbacanim po širokim prostranstvima Tirije. Pamtim i ribarsko selo na južnoj obali, gde smo se brčkali u plićaku nakon krvavog proboja kroz more ala i aždaja svih veličina. Ko je mogao da zna da nas posmatra buduća kraljica čitave Krite? Smešno - znam! Toliko toga nismo znali o svetu oko nas. Mislili smo da će uzdizanje na viši nivo svesti promeniti mnogo šta, ali ono od čega su svi zazirali – sukob sa samim sobom – ja sam okončao u par sekundi. Posle se čudiš što nas ratnike smatraju glupim topovskim mesom. Nismo sposobni ni da se pokolebamo pred jednim tako dubokim izazovom kao što je savladavanje sopstvenih granica. Stvar je u tome što nikad nismo razmišljali dalje od sledećeg koraka: Zaustavi neprijatelja, daj vremena strelcima i magičarima da ga savladaju, preseci njegove napade i izdrži što duže. Nije da neki od nas nisu znali da bace koju čin i sami. Ja sam jedno vreme bio delom nekromanser, krao životnu energiju protivnicima sa svakim udarcem... Posle sam se, u Kristalnoj pustinji, zamonašio i naučio da se sam lečim, koliko je to moguće u žaru bitke. Jednom odabran poziv prati te do kraja puta, ali nije i jedina stvar koju možeš da radiš.



Ne znam kako je sad kad čitaš ove redove, ali u naše vreme je novac uvek bio složeno pitanje oko kojeg smo se brinuli i izgradili ceo sistem trgovine zasnovan na robnoj razmeni. Najvredniji predmet, koji se mogao koristiti umesto novca, bile su bočice sa crnom bojom. Ova retka supstanca je svojevremeno dostizala cenu i do deset hiljada zlatnika, mada je često padala i do „samo“ sedam hiljada. Kad kreneš u rat, a kasnije i u nepoznat svet sa beskrajnom kolonom, čini ti se da toliko novca nećeš videti na jednom mestu. A onda, nekoliko meseci kasnije, sediš u Droknarovoj kovačnici i piješ jako patuljačko pivo, dok kovač lupka po tvom novom oklopu koji košta više nego pola Ascalona. Što je najgore, ni on ti ništa ne vredi protiv belomantijaša sve dok ga ne blagoslovi proročica... Posle toga, možeš i u podzemlje,  na onaj svet za palim herojima, da u nepromenljivoj večnosti limba okušaš snagu u sukobu sa nekima od najvećih.


O prazničnim dešavanjima ti neću pričati. Možda jeste prošlo sto godina od mog vremena, ali prilično sam siguran da i vi slavite Wintersday i dobijate na poklon ljubimce za svaki rođendan. Pogodi nekog grudvom snega i za mene, ili pobedi u trci kotrljana. Seti se svog dede Gedeona koji sutra odlazi u poslednji boj sa Uništiteljima, duboko ispod planinskih masiva krajnjeg severa. Ako se ne vratim, otac će ti dati ovaj dnevnik da pročitaš kada bude vreme. Znaće on već. Moj čekić, ljubimci i oklop stoje posvećeni u Oku severa. Tvoji su! Ne moraš biti ratnik. Možeš biti i usvojen Charr što se mene tiče, ali želim da znaš šta nosi ime Rainiir. Nosi ga sa ponosom, dok se ne vidimo na drugoj strani, gde večni zveket mačeva donosi osmeh našem jedinom pravom vladaru, Ruriku. A ako nekad posetiš Ascalon, zemlju svojih predaka, nemoj da mrziš njene spaljene kotline i otrovne reke. Seti se da je to nekad bilo najveće kraljevstvo ljudi, lepše od ičega što smo posle videli u Tiriji ili van nje.


Vreme je. Asure su stigle, patuljci već pevaju. Vreme je da ovaj stari kartograf Tirije krene u lov sa  severnjacima, pa šta nam stari bogovi daju... Za Ascalon!



Autor teksta, Nikola 'Walker' Bulj, jedan je od tri osnivača i urednika Igrorama bloga.

Saradnik je mesečnika "Svet kompjutera" od aprila 2008. godine do danas. Od početka 2010. godine jedan je od urednika mesečnika "Gameplay", za koji je povremeno pisao i ranije. Učestvuje u radu nekoliko internet prezentacija i projekata, uključujući književni portal Eniaroyah.com i agregator blogova SerbianBloggers.

Sve recenzije istog autora

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

4 komentara:

  1. Dal' je odlična recenzija, dal' je setna EF priča? :)

    Dal' je Ascalon, dal' je Acsalon? Saznaćemo kada krenemo u lov sa severnjacima...

    OdgovoriIzbriši
  2. Tako ti Grentha kako ne znaš šta ti je bila prva mizija? :) Pa tepanje onih par devouvera u reci koju dobijaš od tipa odmah čim izađeš iz Ascalona :)

    E sad interesantno je što tačno znam gde se koja od ovih tvojih slika "nalazi" :D Prva slika je odmah u regiji preko mosta kad prođeš pored one vodenice (severno od mesta gde treba da ostaviš košnicu sa pčelama)možda je čak i Regent's Valley ne sećam se tačno gde je prelaz, druga je u novom Ascalonu odmah na izlazi, treća je u "Northern Shiverpeaks" misiji gde princ Rurik "otezuje" papke itd. itš. Za ovu poslednju sliku čak znam i koja je krivina u pitanju :D To je odmah pred ulazak u one rudnike gde se krije bučuk ljutih Jetija :D

    OdgovoriIzbriši
  3. E, pa kod te poslednje je i skrivena pećina ;)

    Najviše mi je žao što nikad nisam uzeo Legendary Cartographer, ostadoh na 90% istraživanja, ali jbg.

    OdgovoriIzbriši
  4. Aaaaa.... Znači tu ste sakrili zlato i žene pošto vidim da je Guild Hall pust pustijat :D Saću kažem Mister Woof-u da sakupi jedan away team i da raiduje tu vašu pećinu :x

    P.S. Prefarbao sam Guild Hall u ljubičasto i preobukao Guild Lord-a u neki zagasito providni bikini pa vi sad vidite kome ste ostavili da čuva avliju :x

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!