12. lis 2010.

Gish, recenzija

Većina igrača ne udubljuje se previše u pitanje ko je pravio igru koju igraju. Čak i kod onih koji se zanimaju, ne postoji prevelika želja da se sazna više od imena izdavača ili razvojnog tima. Međutim, kada je nezavisna scena u pitanju, potpuno je drugačije. Indie timovi sastaju se i rastaju na dnevnoj bazi, te je neophodno pratiti pojedince i njihov rad. Svako ko je iole upućen u dešavanja na ovom polju, sigurno je barem čuo za Edmund McMillen-a. Nijedan programer koji je odlučio da prati viziju ovog mladog vizuelnog umetnika nije se pokajao. Te vizije su najčešće vodile ka stvaranju savršeno jednostavnih i zabavnih platformera kao što je Meat Boy, dok su se iz ponekih izrodili apstraktniji naslovi poput Coil-a i Aether-a. Da sve bude slađe, gotovo sve igre koje je potpisao mogu se igrati besplatno na sajtovima kao što je Newgrounds.com. Gish spada u one malobrojne koje zahtevaju da odrešite kesu pre nego što zaigrate.


Jednog lepog nedeljnog popodneva, Giš i njegova prijateljica Brija odlučili su da prošetaju obližnjim parkom. Ne sluteći ništa, uživali su u zracima sunca i blagom povetarcu. Najednom, iz otvorenog šahta iskočila je mračna figura i odvukla Briju u podzemlje. Giš je pojurio za njima, te je žureći kroz kanalizaciju otkrio podzemni grad koji je podigla davno zaboravljena civilizacija. Iako nije znao kakve ga nezgode čekaju, stisnuo je zube i nastavio. Znao je da ne može da ostavi drugaricu na cedilu... Da li smo pomenuli da je Giš zapravo grudva katrana od šest kilograma?


Osnovna mehanika ovog dvodimenzionalnog platformera krajnje je jednostavna. Pored kretanja, glavni junak može da skače, postane lepljiv, gotovo tečan ili teži nego inače. Skakanje isprva deluje pomalo nezgrapno, jer je potrebno da se Giš sabije, a potom odbaci. Pošto pri padu može da se sabije više nego sa zemlje, samim tim može više i da skoči, te je potrebno vezivati skokove da bi se postigla što veća visina. Kada je u lepljivom "obliku", može se kačiti za zidove i plafone ili privlačiti predmete. Omekšavanje daje mogućnost da lakše promeni oblik, pa se uglavnom koristi za provlačenje kroz uzane otvore. Na kraju, Giš može i da "oteža", što je korisno za probijanje slabijih zidova i gnječenje protivnika. Ovo su, međutim, samo osnovne namene svake od veština, a njihovom pravilnom i pravovremenom kombinacijom moguće je učiniti čuda.


Neprijatelji koji su tu da vam zagorčaju život dele se u tri grupe. Prašinari su mali, slabi i glupi, te retko predstavljaju problem, a mnogo češće samo smetnju. Ovo se menja u nekoliko navrata tokom igre, kada vas opkoli preko šest, te vas znatno uspore, pa i pošteno oštete. Malo veći problem predstavljaju krupniji neprijatelji, kojih ima značajno manje, ali šteta koju nanose značajno je veća. Pored toga, visoki su, te im nije lako skočiti na glavu. Na vrhu lanca ishrane su kraljice, koje se pojavljuju na kraju svakog od pet poglavlja. Svaka je drugačija od prethodne i zahteva od igrača da primeni posebnu taktiku ne bi li je pobedio. Tako je jednoj potrebno samo skočiti na glavu sa dovoljno velike visine, drugu treba bežanjem navući u zamku, itd.


Okosnicu igre, ipak, čine prostorni problemi. Gish (manje ili više) poštuje zakone fizike, pa se većina prepreka oslanja upravo na njih. Težina igre progresivno raste, te će se tako na početku sve svoditi na malo kotrljanja po plafonu, skakutanje po platformama i rušenje zidova, dok ćete pred kraj igre zateći sebe kako gađate udaljeni prekidač kamenim blokom, iako nemate ruke. Svaka od veština koje su na raspolaganju ima veliku upotrebnu vrednost, te ćete sigurno sa smeškom prolaziti kroz nivoe i otkrivati šta sve tačno može jedan komadić katrana da uradi i na koje sulude načine. Da ne pričamo o zadovoljstvu koje pruža prelazak deonice koja izgleda kao da ju je sam đavo mrsio.


Mehanika, ipak, nije besprekorna. Neretko će se dešavati da protivnici koji bezglavo tumaraju nivoima upornim guranjem sruše krhke konstrukcije koje je neophodno koristiti da bi se došlo do nepristupačnih mesta. Na najlakšem težinskom podešavanju ovo ne predstavlja problem, jer gubljenje svih života vraća na početak nivoa. Već na normalnom može da iznervira igrača, jer gubitak života vraća na početak poglavlja.


Ako vam kampanja nije dovoljna, tu su i drugi režimi. Za opsesivne sakupljače tu je Collection Game, u kojem na raspolaganju stoje dvadeset i tri nivoa, na kojima je potrebno sakupiti što više novčića tokom jednog minuta. Ako vas ovo ne interesuje, možete igrati neki od nivoa/kampanja koje su napravili članovi zajednice, a dostupni su na internetu. Kako uz igru dolazi i jednostavan editor, možete ih i sami praviti i deliti sa drugima. Na kraju, tu je i Versus režim, koji će vam dozvoliti da odmerite snage sa prijateljima u mečevima "1vs1" ili "2vs2". Znajte da igra čuva snimke svih prelazaka, ako ikad poželite da hranite ego ponovnim gledanjem svojih maestralnih akrobacija.


Vizuelni dizajn odiše McMillen-ovim jednostavnim, "simpatično-grotesknim" stilom. Fantastično osmišljeni nivoi sagrađeni su od kvadrata koji menjaju boje zavisno od okruženja (maslinasto zeleni u kanalizaciji, plavičasti u pećini, žuti u pustinji, itd.). Protivnici su, u istom maniru, dva modela obučena u odgovarajuće kostime. Jedino su kraljice zasebno crtane u potpunosti, jer se moraju izdvojiti iz mora običnih neprijatelja. Ono što deonicama daje vizuelni identitet su osvetljenje i detalji, koji odgovaraju okruženju. Tako je kanalizacija prepuna sluzi, paučine, mahovina i vodovodnih cevi, dok piramide krase pesak, zlatni ukrasi i hijeroglifi.


Muzičku podlogu čini svega šest pesama, odlično izabranih i izvrsno napisanih. Iako većinom nisu namenski pisane, savršeno se uklapaju u ambijent. Sve pesme koje možete čuti u igri potpisuje eksperimentalni (i sada već raspušteni) bend Estradasphere, sekstet čiji stil predstavlja fuziju balkanske i ciganske muzike, džeza, i hevi metala. Čak i oni koji ne obraćaju mnogo pažnje na muziku u igrama će sigurno prepoznati neke motive.


Gish je još jedna pobeda malog čoveka. Još jedan u nizu primera koji pokazuju da nije potrebno imati na raspolaganju više miliona dolara i četrdeset robova da bi se napravila izvanredna igra. Za deset evra dobijate đavolski tešku i neverovatno zabavnu kampanju, sa pričom čije će vas razrešenje naterati da prasnete u smeh, veoma zanimljivom grafikom, i muzikom koju ćete poželeti da kupite po prelasku. U svakom slučaju, Gish možda ne spada u obaveznu lektiru, ali ga svakako toplo preporučujemo.



Autor teksta, Pavle 'Ketchua' Đorđević, jedan je od tri osnivača i urednika Igrorama bloga.

Saradnik je mesečnika "Svet kompjutera" od marta 2008. godine do danas, a od početka 2010. jedan je od urednika mesečnika "Gameplay". Od juna 2010. godine radi kao jedan od autora tekstova za emisiju PlayGames. Učestvovao je i u radu nekoliko internet prezentacija i projekata, uključujući Eniaroyah magazin.

Sve recenzije istog autora

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

4 komentara:

  1. Dobro zvuči. Odigraću demo na steam-u, pa je možda i kupim u neko vreme...

    Ipak, koliko god volela tvoj suvi/surovi/mračan/crnohumorni smisao za cinizam u pravom trenutku i duhovite opaske, K - drugi autor na blogu mnogo toplije i sa manje žurbe opisuje platforme...

    OdgovoriIzbriši
  2. А шта фали опису? Мене је натерао да преорем нет за ову игру.

    OdgovoriIzbriši
  3. I mene je naterao da odmah instaliram i odigram demo na steam-u.
    Ne fali mu ništa, objektivno. Subjektivno je ono što mi nedostaje. Drugačija vrsta ljubavi prema platformama. Samo to.

    OdgovoriIzbriši
  4. Igrica je strava... Odigrao sam je dosta puta i extra je :)

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!