18. stu 2010.

Guild 2 Rennaissance, recenzija

Nemački razvojni timovi vole: a) istorijsku fantastiku, b) mešane žanrove (RTS/RPG) i c) neobično postavljene zamršene igre. Dokaz? Igre poput SpellForce-a i Anno serijala, pa sve do specifičnih avantura nemačke škole kao što su Gothic i družina. Kod Nemaca nema labavo, igra ima da je realistična do daske ili bar da poseduje detaljnost koju simulacija realističnosti zahteva. Nažalost, velike ambicije neophodno je podržati vrhunskom izradom. Tu Guild 2 neslavno propada. Čak ni u trećoj ekspanziji –
Rennaisance – bagovi ne miruju i počesto obesmišljavaju igru. Već na početku moram da vam napomenem da je igra Guild 2 uporediva sa ukiseljenim lubenicama. Neko obožava lubenice, neko turšiju. Verovali ili ne, jedu se i ukiseljene lubenice – ima ko i to voli.

Radnja igre smeštena je u srednjovekovnu Evropu. Osnovna igra nudila je samo nemačke teritorije, dok ekspanzija Rennaisance simulira ključna područja renesansne Evrope, Francusku, Englesku, Austriju...  Povećan je i broj zanimanja, a ceo mehanizam igre toliko prerađen da se može govoriti o vrlo temeljnoj preradi izvornog naslova.


Glavni adut igre je detaljnost kojom nam dočarava život u petnaestom veku. Kroz neposredno upravljanje junacima (slično serijalu Sims) gradite dinastiju koja će, nadajte se, ostaviti traga u istoriji. Budući da Guild 2 ima veoma otvorenu igru, na početku birate mapu i pravila scenarija. Najotvorenija je Dinasty game u kojoj ne možete da izgubite dokle god je živ makar jedan član dinastije, a pobeda nije jasno određena jer igri nema kraja. Elimination je igra u kojoj je cilj da istrebite protivničke dinastije. Time limit ograničava igru na ugovoreni broj poteza. Porodica koja ima najviše Victory poena postaje pobednik. Mission dodeljuje svakoj dinastiji po jedan zadatak (zaradi XY zlatnika, postani guverner grada i sl.), a pobeđuje onaj ko prvi ispuni misiju. Možete zadati i da svi timovi imaju isti zadatak. Određujete početni grad, broj protivnika i prelazite na stvaranje početnog lika. Ime nije toliko važno, koliko prezime jer ujedno predstavlja celu dinastiju. Pol junaka nije važan, jer je razvojni tim odlučio da u petnaesti vek unese duh ravnopravnosti daleko ispred svih slobodarskih ideja renesanse. Polovi su jedino ograničeni u pogledu partnera. Premda žena može da isprosi muškaraca i čita mu ljubavnu poeziju, ipak je nemguće udvarati se istopolnim kandidatima. Izbor veroispovesti nije naročito važan, ali protestanti će teže sarađivati sa katolicima. Ipak, kazna je toliko sitna da nisam primetio štetno dejstvo u samoj igri.


Daleko važniji je odabir klase. Rogues su ratnici, razbojnici, špijuni i uglavnom zarađuju od nezakonitih ili poluzakonitih poslova. Scholars su učenjaci i na raspolaganju su im duhovno ili svetovno unapređivanje, te poslovi poput bankarstva, medicine i sl. Craftsmen/woman su osnovna klasa jer se bave trgovinom i zanatima koji proizvode robu kojom se trguje; rudari, kovači, krojači, šumari i dr. Patrons su poljoprivrednici, lovci, ribari, krčmari. Igra podržava vrlo detaljno razrađene linije proizvodnje. Osnovne sirovine se prerađuju u radionicama, s tim što je većina manufaktura razdvojena na dve grane, svaka sa po dva stepena. Ali o tome, nešto kasnije. Formiranje lika zaokružuje izbor astrološkog znaka (donosi mali bonus na jednu od desetak veština). Početnim poenima iskustva kupujuete veštine. Podešavanje izgleda glavnog junaka, osim što je užasno loše i šturo, ne služi ničemu.


Igru počinjete usamljeni i nezaposleni. Na raspolaganju vam je koja hiljadica zlatnika (zapravo deset hiljada, na najlakšem nivou). Dakle, svaka klasa može da izgradi određenu vrstu manufakture, s tim što glavna radnja za svaku klasu ima račvanje. Tako učenjaci mogu da od početne apoteke izgrade alhemičarsku ili čarobnjačku radnju, zanatlije mogu da se specijalizuju za izradu oružja ili druge opreme i sl. Element fantastike je neznatan i svodi se na mućkanje napitaka ili artefakata. Igra je u tom pogledu razuđena, što je dobro jer vam se nude izazovi od obične trgovine, do izučavanja mističnih nauka.


Renesansa je osim slobode donela krah sveta kojim vladaju ratnici i sveštenici. Novac je postao novi gospodar. Zato je prvi zadatak da uspostavite proizvodnju. Neki poslovi su unosniji od drugih, ali svi slede pravila ekonomije. Svaki zanat proizvodi jednostavne predmete koji su prosta prerada sirovina, dok se skuplja roba ili izrađuje sporije ili od retkih materijala. Tamo gde radionica sama proizvodi sirovine, proizvodni proces je spor, pa se postiže ravnoteža. Kad se malo potkožite, kupićete titulu i od običnog kmeta postati slobodni  seljak. Sad je vreme za ženidbu. Godine lete – jedan potez traje 24 časa, nakon čega prolazi četiri godine (ili jedna ako ste odabrali sporiji ritam igre) – zato je produžetak loze važna delatnost. Odaberite prigodnog mladoženju ili mladu i udvarajte im se. Malo ljubakanja, malo očijukanja, poezija, pokloni, znate već kako idu te sim-ljubavi. Čim pre napravite bar dvoje dece. Osim što ste obezbedili nastavak loze, partner je besplatna radna snaga (eh, neke stvari se kao što vidite nisu menjale još od renesanse). Zato je važno da proverite koje je klase odabranik/ica vašeg srca. Kad klinci napune četiri, kreću u školu. Premda deca uglavnom nasleđuju klasu roditelja, školovanje u velikoj meri određuje budućnost potomstva. Kada napune osam, dečica idu na zanat, čime im se konačno utvrđuje životni put. Ukoliko ste se u međuvremenu obogatili, derle možete poslati u plemićku školu gde će postati paž, diplomata, a što u prevodu znači još prestiža i novca za vašu dinastiju. Kad postanu punoletna, deca postaju novi likovi koje možete voditi, premda ih možete i isključiti iz nasledstva i time odstraniti iz dinastije. Dok izvodite novu generaciju na put, parama koje ste zgrnuli opremićete kuću i radionicu i verovatno pokrenuti novi poslovni poduhvat. Žongliraćete resursima, radnicima, unajmljivati plaćenike da vas čuvaju od razbojnika ili i sami postati razbojnik. Ukoliko se neka porodica ili banda navrzne na vas, možete unajmiti špijune koji će pribaviti dokaze, pa osvetu možete sprovesti društveno prihvatljivim putem – na sudu. Kupovaćete nove titule kao što su građanin ograničenih prava, punopravni građanin, slobodni građanin, pa sve do plemićkih titula. Osim što otvaraju pravo da otvarate nove radionice, titule vas obavezuju da živite u odgovarajućem domu, pa ćete početnu baraku unaprediti u kuću, bogatu kuću i na koncu u vilu. Već tu negde kod treće titule, troškovi počinju da se opako gomilaju, protivnici da divljaju, a grad da se širi. Poslovi postaju preglomazni da bi se ručno upravljalo, pa proizvodnju i prodaju možete prepustiti računaru. To je pak, loš potez zato što automatizovane radionice troše više novca nego što zarađuju. Tek što ste skupili dovoljno ugleda i novca, hteli biste da počnete da se nadmećete za titule u gradu (što veći grad, više ima političkih funkcija). Mogu vas izabrati za gradskog tamničara što vam omogućuje da mučite protivnike, kao gradonačelnik možete potkradati gradsku kasu ili jednostavno biti ugledni predstavnih esnafa, s vremenom poznati u celoj državi.


Dakle, igra postaje iscepkana i spora, jer se na ekranu pojavljuje sve više i više likova. Upravljanje dinastijom survava se u zamorno kliketanje između radionica. Svaka automatika je neupotrebljiva, pa i najobičnije slanje kočija na pijacu. Rugobni bagovi presecaju vam trud i teraju da igru često počinjete iznova. Kasno je, zarazili ste se. Guild 2 Rennaissance  jeste veoma bagovita i nedorađena, ali njena širina vas vuče. Samo još malo, još da postanem baronet, pa da izazovem protivnika na dvoboj, još malo da sakupim dokaze protiv gradonačelnika i postanem kalif umesto kalifa, samo još da mi sin završi školu pa da ga pošaljem u Istanbul kod Paše na dvor, samo još da dokupim farmu, pa da ne zavisim od večito oskudne pijace, samo još da opremim vojsku i pošaljem u carevu službu, još samo da pobedimo pa da moja porodica dobije deo ratnog plena... Ukoliko ste zapali u ovaj stadijum, mogu da vam čestitam – zavoleli ste ukiseljene lubenice. Sva je prilika da ćete se mnogo ranije smoriti, iznervirati bagovima i zaključiti da je Guild 2 jedna od onih igara za koje je velika šteta što su ostale nedovršene. Ako niste ljubitelj otvorene igre i velike slobode igranja, smetaće vam sve – od lošeg interfejsa, još lošijeg AI-ja i najgorih bagova, a ponajviše to što se igra odvija unedogled, bez nekog posebnog izazova osim savladavanja same mehanike igre. U tom pogledu ne razlikuje se mnogo od Sims-a. No, ukoliko ste, već pomenuti, ljubitelj ukiseljenih lubenica, boleće vas to što su Nemci toliko truda uložili u grafiku i nepotrebne 3d pejzaže. Menjao bih sve animacije, modele i enterijere za malo smisleniji gameplay i više RPG elemenata. Da zaključim, igra NE VREDI da za nju išta platite i ne preporučujem je.


Osim ako, pogađate, niste zaljubljenik u ukiseljene lubenice!



Autor teksta, Ranko 'Game Master' Trifković, jedan je od tri osnivača i urednika Igrorama bloga.

Novinar je mesečnika "Gameplay" od januara 2006. godine, a glavni i odgovorni urednik od januara 2010. godine. Bio je jedan od urednika mesečnika "The Gamer", glavni i odgovorni urednik časopisa "IT Market" i "Hobby Master", te novinar-saradnik u brojnim drugim izdanjima uključujući Digital!, PC Magazin i ActionTrip.



Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

4 komentara:

  1. Ne bih ti ja probo te ukiseljene lubenice ni da mi platis!!! :D:D

    OdgovoriIzbriši
  2. Moram priznati da me je ovo veoma zainteresovalo :D

    OdgovoriIzbriši
  3. Meni je igra bila ok... Jeste Ranko u pravu, posle nekog vremena se zapetlja i ne vidi joj se kraj, ali sve te igre su takve :)

    OdgovoriIzbriši
  4. Igrao sam neko vreme. Zanimljiva je igra, ali kasnije sve postane rutina. Tako da, ko voli - preporucujem.

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!