5. stu 2010.

Shank, recenzija

Klei Entertainment je kanadski razvojni tim nadaleko poznat po naslovima kao što su Eets i Sugar Rush. Niste čuli za njih? Istini za volju, malo ko jeste. Entuzijasti upoznati sa pomenutim igrama na njih su nabasali preturajući po policama online prodavnica u trenucima dokolice, ili na preporuku prijatelja. Šanse da će publika čuti njihov glas, bez ikakve reklame ili prisustva u štampi, bile su veoma male. Posle par godina rada na lepim igrama za koje niko nikad neće čuti, shvatili su i sami da, kad već nemaju para za reklamu, moraju da naprave igru koja će se prodavati sama od sebe. Trebalo im je nešto izazovno, skandalozno, upečatljivo. Trebao im je Shank.


Radnja igre smeštena je na divlji zapad dvadeset prvog veka, u neimenovani gradić naseljen isključivo ološem. Stanovnici ovog simpatičnog mesta razonode se pivom, batinanjem, maltretiranjem striptizeta, a najčešće kombinacijom sva tri. Centralni lik je momak po imenu Šenk, paradoksalni "dobri kriminalac". Njegove nevolje počinju kada ga jednog dana vođa lokalne bande primora da bira između njih, svoje braće u zločinu, i žene u koju je zaljubljen. Vrli protagonista, naravno, stavlja ljubav ispred plemenske pripadnosti, čime potpisuje sopstvenu smrtnu presudu. Međutim, kako to obično biva, glupe protuve će ga pretući i "ostaviti da umre", odvodeći njegovu dragu sa sobom, kako bi joj radili bog-zna-šta pre nego što je ubiju. Vreme prolazi, a priča o mladom ratniku kog je poglavica "voleo kao sina" polako pada u zaborav. Sve dok se jedne vrele večeri Šenk ne vrati u grad, i počne da seje smrt. Zaslepljen besom, za sobom ostavlja trag uništenja, dok polako nalazi krvnike, jednog po jednog.


Kada se posmatra sa sigurne udaljenosti, teško je razlučiti da li su autori želeli da napišu tipski akcioni blockbuster, ili pak parodiju. Međutim, po prelasku igre dilema biva razrešena - iako nevešta, posredi je parodija. Nažalost, na svakom koraku primećuje se neiskustvo pisaca koji su radili na scenariju - dijalozi su šturi, doskočice dosadne, likovi nerazrađeni, a motivi negativaca potpuno nejasni.


No, to ne sprečava Shank da zablista na polju mehanike. Posredi je klasična dvodimenzionalna tabačina sa pogledom sa strane, u kojoj je cilj pretući sve što se mrda i preživeti do kraja svakog nivoa. Protivnici su, kako izgledom, tako i naoružanjem, dovoljno raznoliki da ne dosade do kraja igre. Svako poglavlje završava se tek nakon obračuna sa kraljicom, a obično je posredi jedan od članova kružoka koji se okupio oko Šenkovog bivšeg vođe, Cezara. Borbe sa njima sastoje se od praćenja jednog od dva moguća šablona i izuzetno su predvidive i dosadne, već nakon prve.


Avanturu ćete započeti noseći sa sobom bodež, dva pištolja i motornu testeru. Kako vreme bude prolazilo, obogatićete svoju privatnu kolekciju mačetama, lancima, katanom, pumparicom i uzijem. Teoretski, kada sakupite svu ovu opremu, ona će vam stalno stajati na raspolaganju. U praksi je, ipak, malo drukčije. Postoje tri mesta za oružje, od kojih jedno konstantno zauzima bodež, drugo je rezervisano za ostala sečiva, a treće za vatreno oružje. Pošto je u žaru borbe nemoguće menjati postavku i ostati živ, pažljivo birajte šta ćete držati na dohvat ruke.


Lepeza poteza koje je moguće izvesti naprosto je zadivljujuća. Pored osnovnih udaraca, tu su i mogućnost blokiranja i izbegavanja, kao i dva specijalna napada - bacanje na protivnika i hvatanje u klinč. Kombinacijom osnovnih i specijalnih napada dobijaju se veoma zanimljivi rezultati, i prava je šteta što igra ne tera igrača da istražuje, već mu omogućava da se drži jednog oružja i jedne tehnike do samog kraja. No, isprobavanje različitih vezanih udaraca znatno doprinosi inače zabavnom konceptu, te će oni koji budu išli linijom manjeg otpora biti na gubitku.


Autori su smatrali da bi bilo pametno ubaciti i platformske deonice u igru, da razbiju monotoniju neprestanog kasapljenja. Iako je ideja dobra, ove deonice su grozno rutinske, i svaka od njih može se završiti maltene zatvorenih očiju.


Kontrole su noćna mora. Kako se u igri aktivno koristi dvanaest tastera, moramo vas savetovati da bez analognog kontrolera pored sebe i ne razmišljate o igranju. Kratko vreme koje smo proveli pokušavajući da igramo pomoću tastature imalo je za posledicu bolnu upalu zglobova.


Podrška za više igrača je prisutna, ali je njena izvedba upropašćena brojnim lošim odlukama. Za početak, ne postoji "vs" mod, već su igrači osuđeni na kooperativni režim. Dobra strana je u tome što on ne predstavlja puko prelaženje singleplayer kampanje uz pomoć prijatelja, već odvojenu priču. Radnja kampanje za dva igrača se odvija pre glavne priče i izuzetno je kratka. Dok jedan igač vodi Šenka, drugi ima priliku da zaigra kao njegov stari prijatelj Falkon, koji sumnjivo liči na Denija Treha. Iako kratak, ovaj niz misija baca malo svetla na neke od ranije neobjašnjenih događaja. Ni ovaj režim, naravno, nije bez mane. Naime, sa prijateljima je moguće igrati samo lokalno, jer podrška za igranje putem interneta ne postoji. Nadajmo se da će se autori opametiti i putem besplatnog DLC paketa uskoro ispraviti ove propuste, te tako značajno produžiti vek trajanja igre.


Međutim, većina mana ovog ostvarenja pada u vodu pred njenim zadivljujućim izgledom. Za vizuelni dizajn je bio zadužen Jeff Agala, kome moramo odati priznanje. Likovi i okruženja grubo su nacrtani, ali izuzetno detaljni i nalik stripu. Jednolične platformske deonice stoga možete iskoristiti za uživanje u prelepim pozadinama. Glavna atrakcija su, ipak, animacije. Svaki pokret, svaki udarac, svaka kombinacija ima zasebnu animaciju, a svaka je savršeno osmišljena i uklopljena , te propraćena potocima krvi. Gledajući glavnog junaka i diveći se njegovoj koreografiji, shvatajući kako se pokreti sa lakoćom nižu, ne možemo se oteti utisku da gledamo kakav groteskni savremeni balet.


Muzička podloga sastoji se od dramatičnih kompozicija u kojima gitara zauzima posebno mesto. Veoma su prikladne i nenametljive, i prate tempo koji igra zadaje. Kompletan soundtrack moguće je preuzeti besplatno sa zvaničnog sajta, što je za pohvalu. Dizajn zvuka uopšteno nije loš, ali utisak umnogome kvari glasovna gluma. Izbor glasovnih glumaca nije loš, posebno za uloge Šenka i Cezara. Međutim, kod većine njih oseća se potpuna nezainteresovanost u glasu, što u spletu sa jeftinim dijalozima ne daje dobre rezultate.


Shank očigledno ima svoje probleme, koji su uglavnom prouzrokovani neiskustvom ili malim budžetom. Shodno tome i cena je više nego pristupačna. Za trinaest evra, koliko ovaj naslov košta, dobijate tri do pet sati savršeno osmišljene, nacrtane i animirane akcije, brutalne kao u retko kojoj igri do sada. Okoreli ljubitelji beat-em-up igara (i/ili filmova Roberta Rodrigeza) ne bi smeli da propuste ovo ostvarenje, a ako vam je cena trn u oku, sačekajte Novu godinu, kada će se skoro sigurno naći na popustu.

Kopiju igre za testiranje ustupio Klei Entertainment.



Autor teksta, Pavle 'Ketchua' Đorđević, jedan je od tri osnivača i urednika Igrorama bloga.

Saradnik je mesečnika "Svet kompjutera" od marta 2008. godine do danas, a od početka 2010. jedan je od urednika mesečnika "Gameplay". Od juna 2010. godine radi kao jedan od autora tekstova za emisiju PlayGames. Učestvovao je i u radu nekoliko internet prezentacija i projekata, uključujući Eniaroyah magazin.

Sve recenzije istog autora

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

3 komentara:

  1. Mator sam ja za još jednu inkarnaciju Final Fighta, zabolele su me ruke i na džojpedu, nije humano upotrebljavati toliko tastera. Mada je zanimljiva izvedba, taj Rodrigezovski šmek koji pominješ i grafički stil kao da je izašao iz CN crtaća, Samurai Jack mi prvi pada na pamet :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Igru kao da je pravio Rodrigez - dosta roštiljanja, krv na sve strane, mačete, muzika... I da, Šank kao da je gerila verzija samuraja Džeka :) Priča podseća na Kill Bill, ali tokom igre postaje sve bleđa i na kraju skroz nestane ali je igra zanimljiva i bez nje. Soundtrack mi se sviđa, ima nekoliko pesama koje bi mogle da se slušaju i kasnije (da ne pročitah recenziju do kraja, ne bih ni provalio da može da se preuzme). Što se tiče kontrola, u startu sam igrao na kontroleru, tako da sam se brzo uhodao u sistem.
    Sve u svemu, nije loša igra, mada je neću zadržati u kolekciji.

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!