15. sij 2011.

Safecracker: The Ultimate Puzzle Adventure, recenzija

Glavni aduti vrhunske avanture oduvek su bili zanimljiva priča i izazovne zagonetke. No, na našu žalost, nisu sve avanture vrhunske. Igrači pri kupovini prečesto moraju da biraju između priče i zagonetki. Tako je nastala podela na dve vrste avanturista. Prvi su spremni da progutaju plitku i dosadnu priču zarad dobrih glavolomki. Drugi će, pak, zažmuriti na nemaštovite i jednostavne probleme, ako uz njih ide kvalitetan scenario. Lično, uvek sam više naginjao ka prvoj kategoriji. Tako sam i zaigrao Safecracker: The Ultimate Puzzle Adventure. Naziv, iako prepotentan, tačno opisuje sadržinu igre.


Avantura pompeznog naslova delo je francuskog razvojnog tima Khepos Studios, danas već dobro poznatog igračima. Izašla je 2006. godine i na prvi pogled čini se jedinstvenom. A samo da znate,  deset godina ranije, to jest 1997. godine, ista izdavačka kuća objavila je igru nazvanu kratko - Safecracker. Osim imena, sa naslovom o kojem danas govorimo deli i osnovnu zamisao, koncept, pa čak i logotip i CD omot. Ipak, zvaničnici odbijaju da priznaju da postoji ikakva veza između dva "obijača". Možda ovaj podatak deluje samo kao interesantna trivijalnost, ali zapitajte se - ako nije nastavak, šta je? Rimejk? Plagijat samog sebe? Ili nešto treće?


Uvodna sekvenca upoznaje nas sa naftnim magnatom Dankanom Adamsom. Kao i kod svakog stereotipnog matorog bogataša, s velikim novcem dolaze i (pre)velika porodica i ekscentrični hobi. Naime, kada nije srkao naftu iz nesretnih bliskoistočnih zemalja, Dankan je pravio sefove. To, naravno, nisu bili oni uobičajeni dosadni sefovi - bili su inovativni, šašavi i (prosečnom laiku) daleki i neshvativi. Stoga je sasvim razumljivo da je stari Dankan odlučio da se našali sa svojim najmilijima tako što će sakriti testament u jedan od sefova u njegovom raskošnom domu. Pošto je preminuo, članovi porodice su u očajanju odlučili da unajme vas, profesionalnog obijača, da pronađete dragoceni dokument.


Ideja je zanimljiva, zar ne? Međutim, tu se sve i završava. Scenario se svodi na monologe koje protagonista retko vodi, te čitanje pisama i drugih dokumenata koje (još ređe) nalazi po kući. Čini se da su autori priču videli kao nužno zlo, te nisu uložili u nju ni koliko je crno ispod nokta. Ni jedan od likova nema težinu, već su tu samo reda radi. Da je samo malo truda uloženo u profilisanje Dankana i njegove porodice, radnja je mogla da bude izuzetno zanimljiva. Situaciju donekle popravlja rasplet, koji je neočekivan, ali čak i on je mogao da bude neuporedivo upečatljiviji.


Safecracker: The Ultimate Puzzle Adventure je point&click avantura sa pogledom iz prvog lica. Kretanje se vrši po predodređnoj mreži čvorova, a pogled je slobodan. Daću sebi slobodu da ovo nazovem najgorim izborom, kada je izvođenje u pitanju. Nema slobode kretanja, a sloboda pogleda uništava priliku da se scene režiraju. No, kako akcenat nije na atmosferi, donekle razumem zašto su se autori odlučili za ovaj sistem - potrebno je znatno manje vremena, truda i znanja nego za druga dva, a ostavlja igraču mogućnost da zvera okolo i divi se okruženju.


Levi taster miša koristi se za pomeranje, dok desni poziva inventar. Iz inventara se može pristupiti glavnom meniju i mapi kuće, koja zgodno prikazuje koji sefovi su obijeni a koji ne. Zagonetke su isključivo logičke, ako ne računamo (bukvalno) guranje ključeva u brave. Gotovo sve se savršeno uklapaju u koncepciju igre, a utisak kvari samo nekoliko starih problema, kao što su "magični kvadrat" i "šest kraljica". Većina nije preterano teška, mada ima i onih koje će vas pošteno preznojiti. Iz nekog razloga, početni problemi su teži od onih koji slede kasnije. Neke sefove moguće je otključati onog trenutka kada naiđete na njih, dok drugima nedostaju delovi, kao što su magnetne kartice, poluge, elektronske komponente, i sl. Stoga postoji relativno strog redosled obijanja, dok se kod igrača neguje iluzija da ima izbor.


Vizuelno, igra je besprekorna, kako tehnički tako i estetski. Pošto bora na licu nema, jedino što otkriva godine je rezolucija, zaključana na 1024x728. Neobarokna kuća razuzdanog milijardera ima sve što jedna takva minijaturna palata zahteva - fontane, lustere, biblioteke, ogromne portrete, sobu za igru, vinski podrum... Upravo to neukusno preterivanje daje joj posebnu draž.


Ljudi iz Kheops-a očigledno su mislili da nema smisla trošiti budžet na muziku. Igru obogaćuju svega dve do tri dosadne kompozicije, sve nalik jedna drugoj. Kako je protagonista jedini lik koji se pojavljuje, ne treba očekivati previše glume. Začudo, glumac u ulozi obijača odlično je obavio posao, dodajući neznanom junaku preko potrebnu dozu karaktera. Svaka rečenica koju izgovara odiše samouverenošću, te u skoro pravilnim vremenskim razmacima podseća igrača da je preuzeo ulogu jednog od najboljih u branši.


Povrh svega, Safecracker je veoma kratka igra. Za prelazak će vam biti potrebno tri do četiri sata, zavisno od toga koliko ste dobri u mozganju. Da li sve ovo znači da ne treba da je kupite? Zavisi. Od samog početka vidi se da su svi aspekti igre podređeni zagonetkama - i to je sasvim u redu. Ono što je meni lično mnogo više smetalo je to što cela igra miriše na tezgu. Kao da su autori uložili sav "raspoloživ trud" u zagonetke, dok su ostale segmente radili levom rukom. Možda grešim, ali kockice su se previše dobro složile. Ideja je već bila tu, uz odgovarajuće ime i ugled koji ide s njim. Izgled nije bilo teško osmisliti - kičaste kuće se barem lako dizajniraju. Mehanika je veoma prosta. Muzike i glume skoro da nema. Međutim, zagonetke su stvarno odlične - izazovne i smislene. Ipak, to nije dovoljno da bi igra dobila moju bezrezervnu preporuku. No, imajte na umu da je ovo podžanr koji je na samrti, ako već i nije skiknuo. Kad dođe vreme za ukop, setićemo se svih avantura koje zaista vrede. Setićemo se i Safecracker-a. Prvo mesto u drugoj ligi.



Autor teksta, Pavle 'Ketchua' Đorđević, jedan je od tri osnivača i urednika Igrorama bloga.

Saradnik je mesečnika "Svet kompjutera" od marta 2008. godine do danas, a od početka 2010. jedan je od urednika mesečnika "Gameplay". Od juna 2010. godine radi kao jedan od autora tekstova za emisiju PlayGames. Učestvovao je i u radu nekoliko internet prezentacija i projekata, uključujući Eniaroyah magazin.

Sve recenzije istog autora

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

Broj komentara: 8:

  1. Bilo bi dobro kada bi bilo više recenzija avantura, inače odlično opisano.

    OdgovoriIzbriši
  2. Biće avantura, ne brini brigu. :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Ja sam nedavno instalirao ovu avanturu na laptopu sa win7 i pri pokretanju me izbacuje na desktop. Ima li rjesenja?

    OdgovoriIzbriši
  4. Hm... Probaj da je startuješ u compatability modu za XP. Prelistaj malo i Steam forum, možda nađeš nešto korisno. Meni je u početku slika treperila, ali posle čačkanja po .ini fajlu, problem je nestao.

    OdgovoriIzbriši
  5. Probao sam sve moguce compatibility modeove, od 98-ce pa preko XP-a SP1 do SP3. Jednostavno kad pokrenem igru ekran pocrni i vrati se na desktop. Sto se tice treperenja taj problem imam na stolnom racunaru (win7 64bit), tamo igru mogu pokrenuti ali slika uzasno treperi tako da je neigrivo. Sta se tacno promijeni u ini file-u? Inace na laptopu sam cackao i ini file i nije pomoglo.

    OdgovoriIzbriši
  6. Je l' imaš Microsoft XNA framework, c++ 2005/2008/2010 redistributable i .Net framework biblioteke? Najnoviji DrectX update?

    OdgovoriIzbriši
  7. Opcija se zove "bfullscreen", i treba je prebaciti sa "1" na "0". Igra će se onda pokretati u prozoru rezolucije 1024x768, ali treperenja ne bi trebalo da bude.

    OdgovoriIzbriši
  8. Jako zadovoljan igrom, i trazim slicne. The Watchmaker takodje nije losa.

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!