7. lip 2011.

Mount & Blade: Warband, AAR recenzija

Walker: Imamo igru, RPG stare škole. Vodiš četu, polako postaješ slavan vojskovođa, možda i plemić. Pregršt izbor na početku, na sredini i na kraju. Malo je staromodna po stilu, ali grafika je sjajna u 3D. Borba i jahanje neverovatno urađeni.
Ja: Daj!
Walker: A ima i samostalni nastavak! I ne samo to, već obe igre imaju sjajan multiplejer, ono ti si vitez i boriš se u opsadi uz stotine drugih igrača!
Ja: Daaaj!

I tako sam postao zavisnik od igre M&B: Warband i njene samostalne ekspanzije M&B: With Fire and Sword. Kako je tačno tekla moja priča čitaćete u nastavku...

-- napomena, kad god igra pruža mogućnost da se igra ženski lik, to biram, pa tako i u Warband-u --

Rođena sam, dakle, u dalekoj zemlji preko mora. Otac mi je bio običan stražar u obližnoj tvrđavi. Živeli smo u oskudici. Veoma rano naučila sam da se branim i da vešto baratam oružjem. Nisam ni stupila u devojaštvo kad mi je otac dao mač i poslao me u svet. Zaposlila sam se kod kovača. Donosila sam vodu, pumpala mehove, čistila radionicu i spavala u kotobanji. Godine služenja isplatile su se, jer postala sam kalfa, a potom i majstor. Otvorila sam svoju kovačnicu i pravila kvalitetno oružje. Skupo sam naplaćivala majstorske radove, pa sam mogla da priuštim okućnicu i komad zemlje. Kod mene su naručivali i plemići i cehovski velikodostojnici, kao i pustolovi, vojnici i plaćenici. Od njih sam slušala priče o zemlji Kalradiji koja je puna izazova, bogatsva i prilika. Čula sam da postoji šest kraljevstava koje se bore za nasleđe drevne Kalradijske imperije. Malo su mi te priče, osim zabave, pružale. Skupljala sam ugled i bogatstvo, radovala se veridbi kada me je zaprosio vitez pošten i dobrog srca. Mogla sam se nadati skromnoj tituli dame i udobnoj starosti. No, kada je odabranik moga srca pao u nemilost, svet se za mene drastično promenio. Ubice podlog vladike zadavile su mog ljubljenog u jednoj uličici, zapalili mi kuću i poubijali radnike u kovačnici. Nisam stigla da se osvestim, a već su mi okrenuli leđa svi u cehu i preko noći sam ostala bez porudžbina. Odlučila sam da spalim sve mostove iza sebe. S dobrim oružjem u ruci i kovačkim alatom uputila sam se u daleku Kalradiju i odlučila da se priključim karavanu za Praven, glavni grad Svadije.



Tek što sam stupila u grad, tumarajući ulicama u potrazi za prvim smeštajem, čula sam dobro poznat zvuk negde iza sebe... Hroptaj mača koji se vadi iz korica. Potegla sam samostrel, već napet sa nameštenom strelicom. Čim se razbojnik pojavio, povukla sam okidač. Strela se zarila u njegov štit! Bradonja se zaleteo dobrano pokušavši da me dokači dugačkim severnjačkim mačem. Potegla sam mač i parirala na vreme udarac s boka. Pustila sam razbojnika da priđe, šutnula ga u štit i dok je pokušavao da ispravi gard, zveknula ga u glavu. Uz glasno pucanje oštrica se zarila u štit. Povukla sam se da izbegnem sečivo koje se ustremilo ka mom stomaku. Prešla sam u protivnapad i sa dva ukrštena poteza zadala dva opaka udarca koja su oborila bandita.


"Hvala Gospodu da ste dobro! Izvinjavam se u ime grada Pravena, ovde kao što vidite nije baš najbezbednije!" vikao je debeljuškasti trgovac koji se odnekud pojavio. Klimnula sam glavom, još zadihana i u drhtavici od borbe. "De, de, pođite sa mnom, u ovo doba krčme su zatvorene, prenoćite u mom skromnom domu, ako je po volji" brbljao je trgovac. Krenula sam za njim. Ujutru me je dočekao s obilnim i toplim obrokom. "Vidim da ste dama od akcije. Kralj Harlaus je dobar vladar, nema zbora, ali previše zauzet. Lokalni kapetan je u dosluhu sa razbojnicima, a niko da mu stane u kraj. Razmislite da li biste u moje ime i na moj račun poduzeli jedan manji..." Klimnula sam glavom, lice mu se ozarilo. "Ah, znao sam da mogu računati na vas. Dakle, mog brata oteli su razbojnici i traže otkup. Kako bi bilo da vam dam sto denara kao predujam, čisto da možete da okupite nekoliko čvrstih momaka..." Uzela sam vrećicu i zaputila se u okolna sela. Težak život kmetova dobro mi je bio poznat. Ubrzo sam u pratnji imala desetak čvrstih seljačkih sinova koji su se nadali da će pristupivši mojoj družini moći da zarade kao plaćenici i nadaju se boljem životu od težačkog. "Ah, sjajno, vidim da je četa na okupu, vreme je da dočekate razbojnike i saznate gde kriju mog brata."


Izjahala sam i zaista u jednom čestaru naišli smo na logor razbojnika. Bili su prilično bahati, glasno se smejali i čekali da se prasence dopeče na ražnju. "Gde vam je uporište!" pitala sam. Dočekali su me uz pretnje i mašili se oružja. Osvrnula sam se oko sebe. Moji momci bili su naoružani batinama i ponekim nožem, odeveni u proste seoske kožuhe. "Juriš!" zapovedila sam i podbola konja. Prvi razbojnik koji mi se približio dobio je strelu iz samostrela pravo među oči. Potegla sam mač i objahujući oko njih sasekla sve osim jednoga. "Nemojte me ubiti, sve ću da priznam. Naš logor se nalazi u blizini Elbinga, to je južno odavde!" Naredila sam da ga uvežu i uputila se na jug. Zastali smo u Veidaru. Prišla sam seoskom knezu. Ljubazno sam ga zamolila da nam prodaju sveže namirnice. Kupili smo džak žita, nekoliko vekni hleba i ogromni kotur sira.


Prišli smo razbojničkoj jazbini. Dobro su se sakrili u pećini na dnu uzane doline. Sjahala sam jer bi mi konj više smetao u gustišu ispred razbojničkog skloništa. "Gore, na obroncima, strelci!" upozorila sam svoje momke i potrčala ka kolibi. Trojica bandita već su odapinjala strelice ka meni. Srećom štit je izdržao i prišla sam im dovoljno blizu da potegnem mač. Premda su razbojnici bili nevešti borci, bilo ih je više. Dobila sam nekolko bubotki štapom i posekotinu na nadlaktici. Njihovi debeli kožusi nisu mogli da zaustave oštricu mog mača. Pali su svi do jednog, dok su moji vojnici očistili obronke. Razbojnici su izleteli iz pećine, očajni da nas pregaze u jednom odlučnom jurišu. "Deset koraka unazad!" viknula sam, a seljački sinovi su pokušali da se ustroje iza mene. Kad su se koliko, toliko prikupili, naredila sam juriš. Posekli smo sve razbojnike i natovarili se robom koju su oteli od putnika. Nije bilo mnogo, svežanj koža i nekoliko buradi piva, pregršt olupane opreme i nekoliko kožnih kaputa.


Vratila sam se u grad i dovela trgovčevog brata koga smo oslobodili iz zatočeništva. Na pijaci smo rasprodali zaplenjenu robu. Nekoliko momaka koji su se istakli dobili su nešto novca da kupe postavljeni kaputić, pešadijski štit, buzdovan, koplje (već, šta nađu) i lovački samostrel. Počela sam da ih drilujem, onako kako me je otac učio; šta je korak, šta je dvokorak, kako se drži linija, prelazi u kolonu i takve pojedinosti.


Trgovac me je dočekao s oduševljenjem. "Ima još jedna stvar, ako mogu na tebe da se oslonim, Niki" počeo je da me munta za sledeći poslić. "Kapetan i dalje šuruje s bandom, a to mi pošteni građani Pravena ne možemo da dopustimo. Zato ću ja, kao smerni sluga svoje sabraće, da napravim zasedu kapetanu i njegovim momcima, pa ćemo da ih uvežemo ko salamu i predamo kralju Harlausu! Šta veliš?" Pristala sam pod uslovom da ne meša u to moje momke. "Naravno, imam ja svoju ekipu, ti treba samo da predvodiš juriš". Pod okriljem noći izašli smo na ulice Pravena. Tu i tamo, po ćoškovima i budžacima videla sam raznovrsnu družinu, stražare, ponekog vojnika i mnogo purgera naoružanih satarama, batinama i noževima. "Sad!" viknuo je trgovac. Banditi su očito bili iznenađeni. Potrčala sam, samostrel naperen u grupicu koja nam se brzo približavala. "Sklanjajte mi se!" viknula sam uz sočnu psovku. Prokleti purgeri gurali su se pred razbojnike kao ovce što idu na klanje. Banditi su, možda, bili zatečeni, ali su svakako u borbi jedan na jedan bili nadmoćniji od naoružanih građana. Strela se zarila u vrat jednom razbojniku, drugog sam dokačila nogom. Potegla sam mač i probola jednog koji se spremao da dokusuri purgera koji je ležao u lokvi krvi. Urliknula sam i širokim zamahom raščistila prostor oko sebe. Jednog po jednog, lovila sam razbojnike tamnim ulicama Pravena. Moram priznati, laknulo mi je kada sam videla da su iskusniji stražari i vojnici stupili uz mene. 


"Pravda će stići sve razbojnike!" bio je poklič s kojim smo dovršili čistku. Trgovac je bio zadihan, vidno uzbuđen, a pregača mu je bila krvava kao da je upravo poklao omanji stočni fond. "Dobra si, priznajem, moji momci bi grdno nagrabusili da nas nisi predvodila. Sad idemo da sklonimo kapetana u podrum, pa da ga sutra predamo kralju. Vidimo se u krčmi."


Sutradan sam stupivši u krčmu videla nekoliko novih likova. "Trgovac knjigama, vama na usluzi." Roba mu je bila dobra, knjige o ratnoj veštini, nekoliko tomova o lekovitim travama, jedna istorijska hronika o životu Aleksinusa Velikog. No, odbile su me cene. Najjeftinija koštala je preko šest hiljada denara. "Drugi put", kazala sam i izvinila se. Sledeća pridošlica bio odisao je ljigavošću. "Mlada damo, dopustite mi da se predstavim, ja sam Urlih, posrednik u otkupima." Podigla sam obrvu. "Šta otkupljujete?" pitala sam. "Nije šta, već koga. Vidite, ja putujem zemljom i sređujem otkupe. Na primer, zarobite nekoga i onda njegova porodica hoće da plati da ga oslobodite. Ili nedajbože vas zarobe, onda ja stupim u vezu sa vašom četom i oni iz kase plate vaš... je l' te otkup." Tek da ga iznerviram pitala sam za plemiće. "A, ne mlada damo, plemići sami između sebe sređuju te poslove, ja sam tek niski sluga, čovek iz naroda." Pogodili smo se da mu za sedam denara prodam razbojnika koji je trunuo u podrumu kod trgovca. Nisam ni sumnjala da će ucveljenoj porodici naplatiti bar desetstruko. No, nisu svi prisutni u krčmi bili odurni. Za stolom kome sam prišla sedela su četvorica opasnih tipova. Naoružani do zuba, ispijali su piva i delovali kao da će tu da kampuju. "Gospođice, prođite nas se ako niste ozbiljni. Ja i moji momci poznati smo u ovim krajevima kao najskuplji konjanici. Kad budete imali hiljadu i po denara, nas petorica ćemo rado jahati i za vas." Naručila sam turu pića za celu krčmu, tek da pokažem da imam hiljadu denara. "U čije ime se pije večeras", pitao je krčmar. "U ime kapetanice Niki" viknula sam i počela je pijanka. Pričalo se o tome pa su građani Pravena sutradan govorkali o meni. To se pokazalo kao dobro jer sam u krčmi zatekla Matheld. Njena priča me je dirnula jer je unekoliko bila slična mojoj. U severnjačkom kraljestvu Nord, njen muž je bio jarl, zemljoposednik. No, kad je plemić preminuo, njegov brat nije priznao zaostavštinu Matheld. Morala je da izbegne iz rodne zemlje i okuša sreću kao plaćenik. Kad je čula za moje poduhvate odlučila je da mi se pridruži. Ispostavilo se da je Matheld odlična saputnica, sjajna poručnica i vešt taktičar.


Trgovac se vratio sa rđavim vestima. Kralju Harlausu nije se dopalo to što su građani Pravena uzeli pravdu u svoje ruke. Oslobodio je kapetana i oglobio trgovca. "Nisi ni ti loše prošla" pljucnuo je trgovac u stranu. "Kako to misliš?" pitala sam. "Kralj Harlaus doznao je da si ti predvodila napad. Dopala mu se priča o tebi i odlučio je da te ne pošalje na vešala, ovaj put." Otpila sam dug gutljaj piva. "Baš krasno od njega" promrmljala sam. Krčmarica se nagnula. "Načula sam vaš razgovor. Mogu da ti kažem, mlada damo, ako ne znaš šta bi dalje, znam kome bi u Svadiji trebala tvoja pomoć..." Klimnula sam glavom. "Kralj Harlaus unajmljuje plaćenike za vreme rata, ali bilo bi dobro da okupiš malo veću četu, s malo više... iskustva. Osim toga, grof Klargus od Sunoa ima nevolje s banditima, možeš tamo da se uputiš. Čula sam da majstor gilde u Dhirimu traži odvažne ljude od akcije."


I tako sam putovala od sela do sela. Uz pompu i zveckanje oružjem okupljala sam seljačke sinove. Oni koji su to zaslužili dobijali su povećanje plate, bolju opremu. Grof Klargus bio je veoma ljubazan i dočekao nas je kao goste u lepom gradu Sunou. Oduševljen kako smo uništili i drugo leglo šumskih razbojnika bogato nas je nagradio i raširio priču o našem poduhvatu. Od Dhirima do Pravena, od Juksala do Sunoa, putovali smo i obavljali najrazličitije posliće za plemstvo. Uglavnom ono čime nisu mogli da se bave sami, što zbog ograničenja kodeksa časti, što zbog zauzetosti drugim državničkim poslovima. 


Rasturali smo legla razbojnika, prenosili poštu u daleke zemlje, pratili dame na proputovanju, skupljali zaostali porez (tu su nas seljaci dobro nabubecali), lovili ubice koji se kriju u zabitim selima, vraćali odbegle kmetove. Družina je narasla u pravu četu od stotinak boraca. Imali smo stalan priliv regruta od kojih sam stvorila laku pešadiju za podršku samostrelcima, dok su odabrani mogli da služe kao pešadija, narednički kadar. Najponosnija sam bila kad su oni isti momci koji su se nekoć istakli u jurišu na banditski logor dobili viteška zvanja.


Vremenom sam stekla prijatelje među plemićima. Bila sam čest gost kod grofa Klargusa, grofa Delinarda, grofa Deglana. Jednog proleća, u gradu Pravenu prijavila sam se za turnir. Bilo je neverovatno teško! Šest rundi, raznovrsno naoružanje, borba jedan na jedan i grupa protiv grupe. Borci su bili veoma vešti. Srećom, kladila sam se na sebe, te sam osim pobedničkih lovorika stekla i lepu svoticu. Kralj me je pozvao na gozbu, te sam počela da radim i za starog Harlausa lično. To se pokazalo kao veoma zgodno. Doznala sam da je Svadija zaratila sa južnim kraljevstvom Roduks. Iz iskustva sam znala da imaju opaku pešadiju koja se krije iza velikih štitova. Roduksi su se ponosili svojim kopljanicima i samostrelcima, u opsadi ili odbrani zamka nije im bilo ravna. Teška konjica je bila bolja u nas, razume se, ali premda su moji saborci gunđali, regrutovala sam desetak momaka iz plemena iz okoline Sarena, nadajući se da će vremenom postati korisni u opsadi. Uskoro me je na večeru pozvao grof Klargus i ponudio mi ugovor. Dobijaću pet stotina denara nedeljno kao zvanični plaćenik Svadije. Prihvatila sam i tako je počela moja prava vojnička karijera.


Isprva sam putovala po rodučkim vrletima, prepadala karavane, lovila dezertere, napadala male grupe predvođene nižim plemstvom. Bitke su bile teške, dosta je bilo ranjenih i poginulih. Vraćala sam se u sela da obnovim regrute. Srećom, imala sam odbre odnose sa većinom Svadijskih kmetova. Setili su se da sam im uvek pomagala, razgonila bandite, učila ih samoodbrani. Znaju da nisam nikada uzela ni denara za svoje usluge, jer sam znala da je njima novac potrebniji nego meni. Odužili su mi se tako što je uvek bilo regruta koji su s ponosom stupali u moju četu. A onda je došao poziv...


Glasonoša mi je predao pismo opečaćeno crvenim voskom. Poruka od Maršala lično. Drhtavom rukom i uz suzu u uglu oka pročitlaa sam zvanični poziv maršala Delinarda da se pridružim ratnom pohodu. Pratila sam ga kud god je vodio vojsku. Bila sam ponosna što jašem uz cvet svadijskog plemstva. Upoznala sam mnoge plemiće. Uz vino smo se prisećali ratnih uspeha, kad smo potukli grofa Matheusa, kad smo osvojili zamak Etrosk, kad smo zarobili grofa Nealču... Za Maršala sam obavljala važne vojne zadatke, izviđanje, obezbeđivanje provijanta. 


Primirje sam iskoristila da naplatim ratnu slavu. Pozivana sam na brojne proslave koje su Maršal i kralj Harlaus organizovali. Rastao mi je ugled, četa je postajala sve veća, a pod komandom imala sam više od pedeset teških oklopnika. Pored Matheld, prišli su mi i otac Jeremus, vrsni lekar, Rolf, obespravljeni plemić iz kuće Rolf i sjajan oficir, Borča, pustinjski ratnik, te drčna ženica Katrin koja je bila nenadmašan kvartir-majstor (uz nju nikad nismo bili gladni i žedni). Jedne večeri, jezik mi se odvezao. Pitala sam kralja zašto mi ne dodeli plemićku titulu i nešto zemlje, kad me već toliko hvali i u ratne pohode poziva. Kralj je bio čvrst, ali blag. Objasnio mi je da ne može nikome, bilo muško ili žensko tek tako dodeliti titulu. Osim toga, očinski mi je predložio da se udam za plemića, kako bih; "Upravljala muževljevim imanjem, kao što sve žene to čine." Drznula sam se da mu odgovorim. "A šta ako sama osvojim zamak? Da li bi mi onda dodelili titulu?" Kralj je smrknuto pogledao u svoju kupu vina i promrmljao kroz brk: "Ako bi zaista osvojila zamak, razmislio bih dobro. Možda bi zaista stekla svoje pravo na titulu."

Sutradan sam, pomalo postiđena, potražila savet od grofa Klargusa. "Šta moram da uradim u ovoj zemlji da bih došla do zemlje i plemićke titule?" pitala sam ga. Klargus se nasmejao: "Ja sam srećno oženjen, kao i moj sin. Ali mogu da ti predložim da obiđeš nekog od mlađih lordova." U krčmi, putujući trubadur imao je sasvim drugačiji predlog. "Hik... lako je tebi... hik... ti si žensko... hik. Muškarci u ovom kraljestvu moraju prvo dobro da nauče poeziju, zatim da se dugo, dugo udvaraju dami, da oteraju sve druge pretendente, možda čak skončaju u nekom dvoboju... hik... da da... a ti? Samo treba da... hik... čekaš da te isprose... hik.."


Čekanje mi nikad nije išlo od ruke. A i prosidba plemića mi se činila nedolična. Odjahala sam kod grofa Stamara. Znala sam da priprada grupi ratobornih gospodara kojima mir sa Roduksima nije odgovarao. "Kad bi neko..." namignuo mi je, "...napao karavan Saranidskog sultanata... i ostavio nekoliko obeležja kraljevstva Svadije... možda bi mogao da izbije... sukob." Đubre nije hteo da prlja ruke, ali su i mene svrbeli dlanovi koliko i njega. Odjahali smo u saranidsku pustinju i sačekali karavan iz Šariza. Opljačkali smo ga, naravno i ostavili iza sebe nekoliko svadijskih štitova. Ostalo je samo da čekamo...


Naravno, Sultan Hakim nije mogao da otrpi prozivku. Izgubio bi ugled kod svojih emira da nije uputio oštru notu kralju Harlausu i izazvao ga. Ovaj, pa opet nije hteo da ne bude drugi ovan na brvnu i tako je počeo rat.
Nisam čekala maršalov poziv, osim toga matori Harlaus još nije sazvao zbor plemića na kome će proglasiti novog maršala. Kupila sam plaćenike, povela mnoštvo samostrelaca. Pozvala sam i plemiće ali se niko osim mladog Rafarda nije odazvao. Odhajali smo podno tvrđave Đamejed. Moj lični inžinjerac Artimener nadgledao je podizanje opsadnih lestvica. Razgovarala sam sa kapetanom tvrđave i obavestila ga da može da se preda, kad god poželi. "Selam, da ti je, lepojko đevojko, imamo hrane i pića da ostanemo iza zidina dok ne osediš, bolje idi zabavljaj se drugde", odgovorio je. Čim su lestve bile gotove, predvodila sam juriš. Bilo je veoma krvavo. Zasipali su nas strelama, a najžešća vatra bila je, razume se, usmerena baš na same lestvice. Zaklonjena iza širokog rodučkog štita, prekrivenog kožom penjala sam se korak po korak ka parapetu. Samo da stupim na kameni zidić, da izmahnem sekirčetom i nema im spasa. Ah, da. Nisam ponela mač, već sekiru koja dobro cepa protivničke štitove. Osim toga zahteva kraći izmah, a u žaru borbe neće biti vremena za pravu borbu mačevima.


Klali smo se do večeri. Bilo je mnogo poginulih na obe strane. Povukli smo se u logor, obijeni protivnapadima posade tvrđave. Poslala sam poruku kapetanu tvrđave, ali opet je odbio da se preda. Sutradan smo obnovili napad. Naredila sam strelcima da pojačaju vatru i nisam dala da se juriša na zid dok braniocima nismo istanjili redove. Ponovo smo bili odbijeni, ali u našem logoru bilo je svega pedesetak lakše i teže ranjenih, dok su napadači ostavili mnoštvo leševa na zidinama. Naravno, kapetan je tražio da se preda, pod uslovom da im garantujemo bezbedan put do Šariza. Nije bilo razloga da dalje prolivamo krv, te sam pristala. 


Kralj Harlaus nije mi dodelio zamak. "Drago dete, tvoj poduhvat je hvale vredan, ali ti si plaćenik u mojoj službi. Samo oni koji su mi se zakleli na vernost, koji su pristali da budu moji odani vazali, mogu dobiti zemlju i titule koje im pripadaju". Malo je reći koliko sam bila besna i razočarana. Izgubila sam polovinu najboljih vitezova u toj krvavoj opsadi. Uzalud. Kad sam se primirila zatražila sam prijem kod kralja i zamolila ga da me prihvati kao vazala, makar i bez zvanja, titule i zemalja. Naravno, pristao je. Kako i ne bi. U ratnoj kampanji protiv Saranida, zarobila sam emire Amdara, Dašvala i Hamezana, spasila ropstva grofa Beranca, Dalinardovog sina. Konačno sam uspela da nagovorim nekoliko plemića da mi se pridruže. Napravili smo veliku opsadu Širaza. Artimener je prevazišao sebe izgradivši ogromnu opsadnu kulu. Borba na zidinama je bila kratka i žestoka, zahvaljujući opsadnom mostu i kuli koja nas je štitila od strelaca. Nastavile su se borbe po ulicama Širaza. Na kraju smo Nizar, Rolf i ja upali u emirovu palatu i potukli nekoliko preostalih telohranitelja s kaštelanom.


Naravno, nisam dobila Širaz na upravu (to bi ipak bilo previše), ali sam zato stekla plemićku titulu, pravo da odaberem ratnu zastavu i grb, te maleno selo Rulnus u bilizini Pravena. U selu sam odmah postala omiljena, jer sam im podigla mlin, školu, toranj da ih upozori na razbojnike ili protivničku vojsku, te postaju za glasonošu koji će mi javiti ako ih neko napada. Sledeće godine podigla sam i zamak u kome smo moja vojska i ja mogli da se okrepimo i zalečimo rane.


Nepotrebno je reći da mi je slava koju sam stekla na bojištu, te ugled kod ostalih plemića otvorio novi svet. Više me niko nije slao da mu budem potrčko, da mu obavljam prljave poslove. Moje obaveze postale su odbrana imanja, pridruživanje kraljevim ratnim pohodima, ubiranje poreza i prisustvovanje gospodskim večerinkama. Imala sam i nekoliko obožavatelja koji su samo čekali da se rat primiri pa da započnu dugo udvaranje. Uskoro sam stekla i drugo selo, zatim i svoju tvrđavu. Vodila sam vojsku od preko stotinu vitezova, a ratno iskustvo zagarantovalo mi je počast da budem Maršal kraljevstva. Osim organizovanja napada i odbrane Svadije, morala sam da pozivam vazale u pohod, te da se upoznam sa spletkama visokog društva. Ne jednom su pokušali da me ubiju iz zasede. Ne jednom su pokušali da me vrbuju za ovu ili onu stranku. Neki lordovi bili su zaista oličenje poštenja, dok su drugi prezirali svaki idealizam i ponašali se kao najcrnji profiteri.


I? Gde sam bila posle svih ovih godina vojevanja? Otrežnjena da život plemića nije naročito plemenit. Bogata preko svake granice. Poznata i priznata u svih šest kraljevstava. Obožavana i omražena, zavisi s koje strane bojišta mi se nalazite. Shvatila sam, teška srca, da mi preostaje samo još jedan veliki izazov.


"Da li shvatate da je moja sudbina da vladam ovom zemljom kao kraljica i punopravni naslednik Kalradijskih careva?" pitala sam svoje saborce. Prolomio se urlik iz stotine grla, stotine prekaljenih ratnika koji će me slediti u poslednjem velikom pohodu. Rolf , Nizar, Imira, Artimener, Matheld i ostali samo su se osmehnuli. Znali su da će budućoj kraljici trebati pouzdani i odani vazali...

Igru na testiranje ustupio GamersGate.com



Autor teksta, Ranko 'Game Master' Trifković, jedan je od tri osnivača i urednika Igrorama bloga.

Bio je glavni urednik mesečnika "Gameplay", bio je jedan od urednika mesečnika "The Gamer", glavni i odgovorni urednik časopisa "IT Market" i "Hobby Master", te novinar-saradnik u brojnim drugim izdanjima uključujući Digital!, PC Magazin i ActionTrip.

Sve recenzije istog autora

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

Broj komentara: 6:

  1. Au Rankiuse,kakva zivotna prica.
    Hoces uvesti zakone o rodnoj ravnopravnosti u svom novom kraljevstvu?

    OdgovoriIzbriši
  2. Ne, igra omogućava da postaneš kralj ili kraljica, ali ne i da donosiš zakone. Verovao ili ne ovo nije bilo maštovito nadograđivanje, već citat iz igre. Sve što sam napisao, omogućeno je u igri...

    OdgovoriIzbriši
  3. Salim se ja malo.Verujem,igrao sam.

    OdgovoriIzbriši
  4. Heh, dosta sam igrao originalni M&B kada se pojavio.:) Bio je dosta zarazan pa još kad se doda milion kvalitetnih modova... Potrošio mi je dosta slobodnog vremena! Verovatno ću kupiti Warband i With Fire and Sword jednog dana.

    OdgovoriIzbriši
  5. Postoji li neki poseban razlog zbog koga g. Trifković preferira da igra sa ženskim likom?:)

    OdgovoriIzbriši
  6. Jedan tip je izjavio "ako vec treba da gledam u dupe glavnom liku, daj da bar bude lepo dupe..." u Warband-u, istina nema dupeta, ali je igra sasvim drugacija u M ili u Z rodu... U Fire & Sword, npr. izbor ne postoji, ali o tome vise drugom prilikom

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!