17. srp 2011.

The Tiny Bang Story, recenzija

Iz nezavisnog ruskog studija Colibri Games stiglo nam je osveženje: majušna igra po imenu The Tiny Bang Story, na čijem su stvaranju gotovo godinu dana radila samo dva čoveka – Dmitry Sannikov, programer, i Eduard Arutyunyan, koji je zaslužan za vizuelni deo igre.

Priča kaže sledeće: malu, šarenu planetu udario je meteor veličine fudbalske lopte, raspršivši je u stotine komadića. Na vama je da pronađete te deliće i rekonstruišete planetu, usput popravljajući štetu koju je udar naneo neobičnim naseobinama.


Cilj na svakom nivou, pored traženja vešto maskiranih delova slagalice, jeste pronaći sitnice - zupčanike, šarafe, sijalice, loptice i slično - koji će vam pomoći da popravite prevozno sredstvo kojim putujete do sledećeg nivoa. Nije naznačeno koji objekti mogu da se pokupe, ali kada kliknete na njih, pojaviće se prozorčić u kome je napisano koliko komada je potrebno sakupiti i gde ih upotrebiti. Mnogi otključavaju mini-igre koje, zauzvrat, daju nove objekte kao nagradu. Ovi delići su mali i savršeno stopljeni sa ostatakom nivoa, tako da vam sledi lep trening oka sokolovog.

Monotoniju traženja kojekakvih sitnica razbijaju mini-igre. Raznovrsne su, postaju sve teže kako igra odmiče i zahtevaju od igrača da upotrebi svakojake veštine. Vratićete se u detinjstvo tražeći razlike između dve slike, sklapiti neobične mehanizme, podsetiti se 8-bit tehnologije kroz kratku igricu nalik Space Invaders i još mnogo toga. Malo upozorenje za one koji ne raspoznaju različite nijanse boja - jedna od igrica zahteva upravo to, a trenutno ne postoji colourblind mod, niti je razvojni tim obećao da će ga napraviti.



Na kraju svakog nivoa - ima ih ukupno pet - imaćete zadatak da sklopite deo planete, poput slagalice. Kada to učinite, otvara se novi. Jedini način da se vratite u prethodne nivoe je da napravite novi profil i započnete igru iz početka.

Teško da će vam promaći vilini konjici koji opušteno lebde po ekranu i na prvi pogled, služe kao ukras. Ali, ako kliknete na njih tridesetak puta i "napunite" globus sa upitnikom, jedan od insekata će vam pokazati gde je delić zagonetke koji tražite. Ovaj jedinstveni sistem pomoći odličan je zato što zahteva od igrača da se malo pomuči dok ga ne "otključa". Verovatno će vam se desiti da u međuvremenu odustanete i još jednom pregledate nivo u potrazi za slagalicom.


Crtež je ono što čini priču o malom prasku toliko zanimljivom. Svaki detalj je rukom nacrtan, a igra odiše mirom i toplinom, poput starih dečijih knjiga. Sama priroda igre navodi igrača da obrati pažnju na najsitnije pojedinosti, pročešlja svaku travku u igri, isproba svaku polugu (jer neke otkrivaju tajna mesta), pokuša da sve vidi na novi način jer se možda najbitniji detalj krije upravo tamo, vešto naslikan da se stopi sa okolinom.

Stil je nadrealistički sa primesama steampunk-a, veoma nežnih boja, inspirisan starim bajkama i dobro poznatim pričama, poput Alise u Zemlji Čuda. Nemojte se začuditi ako pronađete kuću napravljenu od odbačene cipele ili mornara koji živi u svetioniku u obliku čajnika.


S vremena na vreme naletećete na stanovnike Male planete, ali dijaloga u igri nema. Najviše što ćete dobiti su balončići sa crtežima kroz koje vam likovi pomažu da saznate koja je sledeća zagonetka i šta vam je potrebno da je otključate. Priča je skrajnuta, pa je igraču ostavljeno da pusti mašti na volju i izmisli svoju.

Doživljaj upotpunjavaju veoma prijatne, nenametljive melodije koje upotpunjavaju ambijent i podstiču mozak na rad.

Najveći nedostatak ove igre je, u skladu sa imenom, sićušnost. Mnogi predmeti su minijaturni, teško vidljivi, pa se "pecanje" objekata pretvara u pomalo naporan posao, čak i pored pomoći vilinskih konjica. Uz to, igra ne traje duže od tri-četiri sata. Jedine "nagrade" za prelazak su grupna slika svih likova i posebna lista svih mini-igara koje su se pojavile tokom igre. Sve ovo, u sprezi sa nedostatkom priče, ne budi neku posebnu želju za ponovnim prelaskom.


Još je važno napomenuti da je najviša rezolcuja igre 1024x768, bez podrške za widescreen ekrane, osim ako pod "podrškom" ne računate dva široka crna polja sa svake strane slike. Igru je najzgodnije igrati u prozoru, što i nije tako strašno, s obzirom da je napravljena kao laka letnja igra u koju nije potrebno uložiti mnogo vremena.

Naposletku, The Tiny Bang Story vredi odigrati bar jedanput, zbog opuštajuće atmosfere, prelepog crteža i jedinstvenih, kreativnih predela koji, nakratko, mogu da zamene godišnji odmor (ili upotpune isti). Samo se postavlja pitanje koliko vredi uložiti u igru koja ne nudi mnogo pri ponovnom prelasku i da li je Colibri-jev tim trebalo da posveti više pažnje priči, kako bi igrači imali čemu da se vrate.

Primerak igre za testiranje ustupio prijatelj bloga Dex3108



Autor teksta, Dona Vajgand, saradnik je bloga Igrorama od marta 2011. godine.

Objavljuje recenzije avantura u web magazinu AdventureLantern, a inače se bavi digitalnim slikarstvom.

Sve recenzije istog autora

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

3 komentara:

  1. Не да ми је легла ова игра, него немам речи. Одлична рецензија, Дона и све препоруке будућим играчима.

    Још бих додао да је помоћ у виду тих Вилиних Коњица намерно тако направљена да је лакше мало се помучити него јурити тачкице по екрану да би ти хинт систем показао где се налази део слагалице, испоставиће се, небитне за комплетирање игре.
    Огроман утицај Биг Фиш игара се види с километра.

    OdgovoriIzbriši
  2. Dobra igra :) Opuštajuća muzika, lepi crteži, uvrnuti svet... Obično je uključim kada pravim predah posle raznih FPS, RPG igara. Potrebno je dosta strpljenja ali to i jeste svrha. Preporuka!

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!