29. lis 2011.

Rage, recenzija

Retke su igre koje u meni bude želju da ošamarim nekoga. Još ređe su one koje sa pogrešne strane moje moćne nadlanice stavljaju dokazane velikane industrije. Ali eto, dešava se. Doduše, sam sam kriv. Naivno sam očekivao da se id Software opametio posle ćuški koje su dobili za Doom 3. Da su shvatili da pristojne hodnik-pucačine može da štancuje svaki iole sposoban tim, te da njihova prednost leži u umeću pravljenja FPS-ova koji pomeraju granice i postavljaju standarde. No, izgleda da su sa godinama izgubili polet, te rešili da se zadovolje osrednjošću, misleći da je danas to dovoljno.


Od samog početka neprestano sam se pitao zašto uopšte igram Rage. Igra me ni na koji način nije motivisala. Nagrade nikad nisu u skladu sa promerima zadatka, te se najčešće dešavalo da mi ne pokriju ni režijske troškove. Dvesta dolara da dignem u vazduh prokleti bunker prepun bandita? Dok opravim vozilo i obnovim zalihe municije ostajao sam ne samo bez nagrade, već i ušteđevine. Ako je na kockanju i trkama veća zarada nego na misijama (a trošak zanemarljiv), zašto bih se uopšte trudio? Da ispratim priču i odigram ulogu koja mi je dodeljena?


U tom grmu leži sledeći zeka. Glavni lik je idiot kakav se retko viđa. Pošto se probudio iz hibernacije, odlučio je da slepo veruje prvom tipu koji nije pripucao na njega. Potom je rešio da, umesto da se dohvati motike i počne da rilja jalovu zemlju kao svi drugi, počne da ubija ljude. Samo zato što su ga lepo zamolili i ponudili mu neku siću zauzvrat. Iako nema nikakve naznake da je veštiji ratnik nego ratar. Nevešto su pokušali da nam kao opravdanje ovakvog razvoja događaja poture činjenicu da protagonistu vijaju kakvi totalitaristi željni njegove krvi. Međutim, tek u finalu im se putevi zaista ukrštaju, te tek tada postaju stvarna pretnja. Do samog kraja nisam saznao zašto sam radio to što jesam, što je, složićete se, pukotina u temelju koja čini svaki dalji trud da se radnja približi igraču uzaludnim.

Dakle, imamo pred sobom igru koja ne motiviše igrača, niti mu dozvoljava da se poistoveti sa likom i prihvati njegovu svrhu kao svoju. Problem sa pisanjem, na žalost, seže mnogo dalje od ovoga. Sledeća žrtva neveštog spisatelja je svet u kojem se igra odvija. Iako na prvi pogled deluje živahno, potpuno je prazan i nedefinisan - obična dvodimenzionalna kulisa. Predmeti i lokacije služe kao ukras ili zaklon, umesto da budu produžena ruka narativa. Likovi pričaju samo koliko moraju, da nam ne bi slučajno pomogli da se uživimo. Naravno, nisam očekivao scenario sa dvesta hiljada linija dijaloga, ali u ovom stanju svet nema ni trunku verodostojnosti.


Ipak, najviše me je pogodio dizajn nivoa. Pre petnaest godina, id Software je bio tim kojem su drugi zavideli na veštini pravljenja mapa koje su bile prostrane, slojevite i složene, ali nikad zbunjujuće i naporne. Mapa koje su bile zanimljive za istraživanje i zgodne za napucavanje. Ovde tome nema ni traga. Misije se odvijaju na dobro utabanim stazama, uz često vijuganje i pentranje uz stepenice, koje bi verovatno trebalo da nas uveri da nivoi, eto, nisu potpuno linearni i dosadni. Koliko god ova praksa bila prihvaćena, sramotno je. Za tim koji je doneo na svet naslove kao što su Wolfenstein 3D, Doom i Quake, ovo je ponižavajuće.

Od naselja do lokacija sa misijama stiže se vožnjom po pustinji. Sama mehanika vožnje je lepo rešena - reč je o čisto arkadnom iskustvu, dovoljno brzom da izmami osmeh, sa teatralnim skokovima s litica. Tokom putovanja nema vremena za razgledanje krajolika, pošto se iza svake okuke krije poneka družina bandita. Kako se razbojnici iznova stvaraju pošto ih potamanite, a tokom vožnje nije moguće nišaniti, postavlja se pitanje koliko smisla imaju ovi drumski okršaji. Zapravo, pitanje je zašto uopšte postoji vožnja - pošto istraživanje ne pruža nikakvo zadovoljstvo, truckanje po pustari veoma brzo dosadi.


Naravno, nije sve crno. Napucavanje je izuzetno zabavno - ne bih nikako mogao da kažem da su nadmašili sebe, ali svojski su se potrudili. Imajući u vidu koliko su truda uložili u ostale aspekte igre, veći kompliment od ovoga neće dobiti. Svako od devet vrsta oružja ima sopstvene čari, te sam često menjao pristup borbi samo da bih se oprobao sa svakim od njih. Da dodatno začine ponudu, svakoj pucaljki su namenili nekoliko vrsta municije. Dok su razlike između mitraljeskih metaka samo u količini štete koju nanose, samostrel, primera radi, nudi izbor između čeličnih, električnih i eksplozivnih strela. Pored toga, u ponudi su i igračkice poput miniranog autića na daljinsko upravljanje, automatskih mitraljeza, granata i bumeranga. Potonji sam najviše koristio, kako zbog prozivodne/kupovne cene, tako i zbog vrsnih zvukova koje ispušta dok seče vazduh i zariva se u lobanje protivnika.


Protivnici su raznoliki, a svaka grupa ima drugačiji stil borbe. Mutanti su okretni i brzi, ali bore se samo prsa u prsa. Vojnici Autoriteta su dobro oklopljeni i naoružani, te samopouzdano zasipaju mecima ne strepeći za svoju dobrobit. Članovi nekih bandi ne napuštaju zaklon i često pucaju na slepo, dok se drugi uzdaju u robote i improvizovani oklop, a treći jurišaju bezglavo na neprijatelja. Ono što im je svima zajedničko je da nisu naivni i uvek se trude da iskoriste konfiguraciju terena na najbolji mogući način.

Na žalost, neko je mislio da bi bilo pametno da od igrača zahteva da oklopljene protivnike pogodi u glavu dva puta pre nego što umru. Kako je većina protivnika u manjoj ili većoj meri oklopljena, brzo sam stekao utisak da ne dobijam prikladnu nagradu za veštinu i trud. Nepisano pravilo stavlja znak jednakosti između hica u glavu i smrti. Koliko god odluka da se ovo pravilo prekrši možda imala smisla, neumesno je i obeshrabrujuće.


Što se tiče modernizacije, nije mi predstavljala prevelik trn u oku. Da, crvene fleke po ekranu umesto linije zdravlja i dalje smatram užasom koji treba zabraniti. Ali zato je regeneracija neočekivano uravnotežena - pomagala mi je kada me okrzne metak dok izvirujem iz zaklona, ali nije mogla da me spasi od rafalne paljbe i granata. Stoga je ipak korisno uvek imati zalihe zavoja pri ruci.

Vizuelno, Rage ne predstavlja ništa novo. Lokacije su nakinđurene ukrasima i deluju kao da smo ih videli već nebrojeno puta, kao da je ovo isti onaj postapokaliptični svet koji smo iskusili u svakom lošem delu koje obrađuje ovu temu. Muzika je često neprimetna, a ako ste iz trejlera izvukli zaključak da će Mark Lanegan napisati još koju pesmu za ovu igru, prevarili ste se. Ono što donekle vadi Rage iz neprilike na estetskom planu je gluma. Sve uloge su dodeljene veštim i prikladno odabranim glumcima, a prvi glas koji ćete čuti po pokretanju igre pripada genijalnom Džonu Gudmenu.


Rage očigledno ima svojih svetlih strana. Problem je u tome što one gube značaj u vrtlogu sveopšteg čemera. Da je na igri radio neko neiskusan, mogli bismo sve propuste da pripišemo greškama i ubedimo sebe da će sledeći put biti bolje. Ali nije, i neće. Ovo ostvarenje je napravio id Software, što znači da muke od kojih boluje verovatno nisu rezultat greške, već izbora. Ako za nekoga sa sigurnošću možemo da tvrdimo da je znao šta radi, to su oni. Umesto da se skoncentrišu na ono što im ide od ruke, autori su se rasplinuli na više frontova, misleći da su svemogući. Rezultat je igra koja ne samo da nije vredna para koje traže za nju, već ni vremena potrebnog da se završi.



Autor teksta, Pavle 'Ketchua' Đorđević, jedan je od tri osnivača Igrorama bloga.

Saradnik je mesečnika "Svet kompjutera" od marta 2008. godine do danas, a od početka 2010. jedan je od urednika mesečnika "Gameplay". Od juna 2010. godine radi kao jedan od autora tekstova za emisiju PlayGames. Učestvovao je i u radu nekoliko internet prezentacija i projekata, uključujući Eniaroyah magazin.

Sve recenzije istog autora

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

Broj komentara: 13:

  1. Matori ljudi, istrošeni... rekoh ja odavno. A ti štedi za široki monitor, zaboli me glava od kiklopskih slika :P

    OdgovoriIzbriši
  2. Nisam ni očekivao od nje toliko kolika je bila hajka, id Software je pre mnogo godina bio vrh, ali su odavno prevaziđeni jer šetaju istim terenom gde je mnogo drugih predatora u igri sa njima. Praviti FPS danas je kao ispržiti jaje na oko, ako to omašiš možeš da skačeš sa mosta slobodno.

    OdgovoriIzbriši
  3. Uh al ocrniše igru, a ne deluje mi uopšte toliko loše :D

    OdgovoriIzbriši
  4. Dobro, cinjenica je da igra izgleda prelepo (posle 1-4 sekunde, kad se ucitaju teksture...),ali sve ostalo je bas kako pise u recenziji. Sistem nagrada je ocajan, morao sam da grindujem glupe trke kako bih nabudzio kola, svet izgleda bas kao kulisa u pozadini (sve je mrtvo i dosadno, nista se ne krece, sve postoji samo kako bi vi prosli tuda) koja eto stoji tu kako glavni lik ne bi samo setao kroz hodnike i napucavao se sa cime vec,zatim po 2 puta se obilazi svaka lokacija u igri (tj. broj lokacija je zaista mali). Sama borba jeste zanimljiva ali je unistavaju sve druge manjkavosti. Ocekivao sam mnogo vise.

    OdgovoriIzbriši
  5. http://i42.tinypic.com/34nsmbl.jpg
    ;)

    OdgovoriIzbriši
  6. Ni u novom Deusu jedan pogodak u glavu nije dovoljan ako je protivnik oklopljen. Ima smisla i niko se nije zalio na to. Ne vidim sta je tu neumesno.

    OdgovoriIzbriši
  7. Kao što rekoh, pogodak u glavu zahteva veštinu i trud. U srži koncepta video igara je oduvek ležalo nagrađivanje posvećenosti, a toga ovde nema. Zamisli shmup u kojem se ne beleže poeni, ili kompetitivnu multiplayer igru u kojoj se ne broje pobede. Problem je više psihološke nego tehničke prirode.

    A poređenje sa DE:HR ti baš i nije na mestu. Prvo zato što u Deusu ima znatno manje oklopljenih neprijatelja. Drugo, zato što u Deusu ne moraš da ubiješ nikoga, a strelice sa sedativima i omamljivač nemaju problema sa oklopom. A na easy podešavanju meci probijaju šlemove bez poblema, dakle može da se izbegne problem. :)

    OdgovoriIzbriši
  8. Hoćeš reći da u igri u kojoj možemo da nadogradimo oružje headshot ne radi baš toliko?
    U DeusHRu kada sam opalio Revolverom nekoga u glavu, posle nadogradivši i eksplozivne metke, legao je samo tako. Koji je fazon sa Rageom onda, jer kao što kažeš oružja mogu da se nadograde dosta.

    OdgovoriIzbriši
  9. A ja se bas ponadao, kad ono... :(

    OdgovoriIzbriši
  10. Ja nisam ni očekivao ništa bolje. K(a)rmak je sada isti ko Molino, radi na svojim igrama po pet godina i nenormalno ih hajpuje a one na kraju u najboljem slučaju ispadnu prosječne. Tako je bilo i sa trećim Doomom.

    OdgovoriIzbriši
  11. Po meni, ovo treba prvo zestoko da se ispatchuje pa onda da bude spremno za igru. Isto kao sa novim Strongholdom.

    OdgovoriIzbriši
  12. Pečevi mogu da srede bagove i texture streaming ali ne mogu da ovo pretvore u igru vrednu igranja.

    OdgovoriIzbriši
  13. poenta ove igre je bila promocija engine-a ali i tu su omanuli barem sto se PC verzije tice. Igra izgleda odlicno u pojedinim trenucima ali ima dosta peglanja tu.

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!