1. lis 2011.

Rock of Ages, recenzija

Kako su članovi čileanskog studija ACE Team ostali pribrani tokom rada na Rock of Ages? Verujem da nije bilo lako izdržati pod pritiskom. Mali i donekle neiskusan tim, sa svega jednom punokrvnom igrom iza sebe, dohvatio se trke sa najgorim protivnikom - samim sobom. Njihova prva igra, Zeno Clash, očarala je brojne igrače - uključujući i mene. Osnovna odlika bila joj je jedinstvenost, a upravo na tu kartu ova hrabra ekipa ponovo igra. Odlučili su da ispričaju potpuno novu priču, jednim drugačijim tonom, koristeći jedinstvenu mehaniku i uvrnutu estetiku.


Uvodna animacija upoznaje nas sa glavnim junacima priče - prvi je skrušeni Sizif, osuđen da večno ponavlja beznačajni čin kotrljanja. Drugi je Kamen koji, ukrašen blaženim, prostodušnim smeškom, kao da pronalazi iskonski užitak u kotrljanju koje toliko muči Sizifa. U jednom trenu, grešni Grk doživeo je proviđenje - šta ako bi, umesto da ga gura uz brdo, pustio Kamen niz njega, u nadi da će svojom silinom pokidati tkanje stvarnosti i pustiti ga nazad u svet živih? Nekoliko obrtaja kasnije, Kamen upravo to i čini. No, kao što možete da pretpostavite, njihove nedaće se ovde ne završavaju. Između Sizifa i spasenja stoji dvadeset i kusur mitskih i istorijskih ličnosti, razbacanih u prostoru i vremenu, kojima se ne dopada ideja da neko kotrlja svoj kamen po njihovom travnjaku. Očekivano, nasilje je jedino rešenje.


Gledajući način na koji je radnja predstavljena, Rock of Ages najlakše bismo mogli da opišemo kao "nemu igru", svojevrstan pandan nemom filmu. Jedina igra koja mi pada na pamet, a da je bila u ovolikoj meri neverbalna, je Neverhood. Gluma se svodi na mimiku i neartikulisano mrmljanje. Priča nam se predstavlja putem animacija koje prethode misijama. Svaka od ovih međuscena je vešto napisana i režirana, često i veoma duhovita. Humor kojim se autori služe je sirov i jednostavan, nasuprot slikovno-zvučnoj estetici, što stvara veoma zanimljiv kontrast. Voleo bih da vam prepričam barem poneki od skečeva, ali smatram da je jedna od većih čari igre upravo to otkrivanje sledećeg suparnika i ne želim da uskratim zadovoljstvo onima koji se odluče da je kupe.


Sam proces igranja sastoji se iz dva dela - napada i odbrane. Napad se, očigledno, izvodi strmoglavim kotrljanjem Kamena ka neprijateljskom zamku. Vaš zadatak je da svojom stenom probijete kapije protivničke utvrde, usput se trudeći da što manje oštetite kuglu. Svaki udarac koji načinite će je okrnjiti, te će posle nekoliko nepromišljenih čeonih sudara izgubiti na zapremini, a samim tim i snazi. Kada konačno probijete poslednju liniju odbrane, imaćete priliku da pregazite zapovednika - ovo ne predstavlja nikakav izazov, ali posmatranje nekada moćnog vojskovođe kako doslovno vrišti kao curica i bespomoćno maše ručicama dok mu se približavate je izuzetno zadovoljavajuće.


Novac koji zaradite rušenjem protivničkih objekata moći ćete da uložite u poboljšavanje kugle. Svako unapređenje ima svoje prednosti i mane, a svako ponaosob može da se iskoristi samo jednom tokom sukoba. Kuglu, tako, možete da zapalite, što će je učiniti jačom; okujete gvožđem da bi je očvrsnuli, opremite krilima koja će vam pomoći da preskočite inače preširoku provaliju ili prelijete naftom da biste zagadili komšijino plodno tle.


Protivnik, međutim, neće sedeti skrštenih ruku i čekati da mu pokucate na vrata. Sa druge strane tarabe, on će na isti način pokušavati da sravni Sizifa sa zemljom. Zato je odbrana podjednako važna kao i napad. Novac koji ne potrošite na poboljšavanje kugle ćete ulagati u odbrambene građevine. Ovaj aspekt igre je čist tower defence - postoji sedam kategorija sa po nekoliko objekata različite namene. Tu su kule koje onemogućavaju prolaz, životinje koje će gurati kuglu u ponor, katapulti, burad sa eksplozivom, ventilatori za usporavanje i zaustavljanje, rudnici koji donose novac, te letelice koje prizivaju tešku artiljeriju. Svaka mapa je prekrivena kvadratnom mrežom, a građenje je moguće samo na određenim, posebno raspoređenim poljima.


Tokom igre ćete imati priliku da se oprobate i u nekoliko boss bitaka. Veoma su retke, a svode se na napadanje kuglom, uz pronalaženje odgovarajućeg šablona kretanja i propusta u odbrani gorostasa sa kojim se suočavate. Nisu posebno zanimljive, a nisam uspeo ni da prokljuvim kako se uopšte uklapaju u igru. Deluju kao da su napravljene samo da bi se popunio prostor na "disku".


Što se tiče izazova, ne bih mogao da kažem da je igra preterano teška. Međutim, neosporno je napeta. Svaka bitka u koju sam se upustio bila je neizvesna do poslednjeg trenutka. Za ovo je delom zaslužna i inertnost kugle, na koju se treba privići. AI protivnika je više nego pristojan, a svaki od njih će se služiti drugačijom taktikom - jedan će spiskati sav novac na eksplozive, drugi će graditi raznovrsnu odbranu, treći će ulagati prvenstveno u napad... Razlike u pristupima koje AI bira, u paru sa osobenostima svake od mapa, čine svaku bitku jedinstvenim iskustvom.


Najveći trn u oku bio mi je pretrpani interfejs. Indikatori stanja kapija i kugle u donjem delu ekrana sami po sebi zauzimaju dosta prostora, ali kap koja je prelila čašu bila je kamera koja prati protivničku stenu, koja se pojavljivala u gornjem levom uglu i zauzimala bezobrazno veliku površinu. Na kraju je skoro polovina ekrana bila zauzeta đubretom koji je činilo više štete nego dobra. Kada ne primetim slona koji se zaleće na mene jer je sakriven iza elemenata interfejsa, poslednja stvar na pameti mi je praćenje suparnikovog napretka. A sve je moglo da se reši veoma jednostavno, da su samo dopustili igračima da biraju šta žele da vide dok igraju.


Reč koja najbolje opisuje vizuelnu komponentu igre je "raskošno". Rock of Ages nas vodi kroz nekoliko razdoblja istorije umetnosti. Stoga su mape ukrašene prepoznatljivim motivima koji se za svako od njih vezuju, od antičkih vaza, preko heruvima, do civilnih građevina čija je arhitektura u duhu vremena. Okruženja i pozadine bogati su detaljima koje nećete imati kad da razgledate, te se postavlja pitanje koliko smisla zapravo imaju. Nije da se žalim, ali nisam siguran koliko stvarno podsvesno poimamo te sitnice koje se odvijaju van žiže. Objekti na mapi su trodimenzionalni, dok su ljudi dvodimenzionalni i izgledaju kao makazama isečeni iz udžbenika za osnovnu školu. Kreću se veoma nezgrapno i komično, te sam ih svaki put sa uživanjem posmatrao čitav jedan milisekund pre nego što ih pregazim. Uopšte, grafici je posvećeno izuzetno mnogo pažnje, ali dinamika igre prosto ne dozvoljava da u njoj uživamo.


Za muziku je bio zadužen talentovani Patricio Meneses, koji je svoj posao obavio savršeno. Melodije su vrcave i razdragane, sa teatralnim orkestracijama u kojima agresivne perkusije zauzimaju posebno mesto. Sve su napisane tematski, tako da dodatno boje pripadajuća razdoblja. Većina njih predstavlja obrade ili omaže klasičnim kompozitorima poput Musorgskog i Gunoa. Šlag na torti čine zvukovi rušenja građevina, tarenja kamena o tle, te vriska pešadije koja gine za otadžbinu.


Moja očekivanja su ispunjena. Iako ne savršena, Rock of Ages je odlična, a uz to i potpuno suluda igra. Zanimljiva mehanika čije granice se ne mogu istražiti do završetka kampanje mi je zapravo dala razlog da se posvetim multiplayer okršajima, uprkos akutnoj mizantropiji od koje patim. Zahvaljujući veseloj i pomalo uznemirujućoj atmosferi često sam zaticao sebe kako lupkam nogom ili klatim glavu u ritmu muzike, sa neizostavnim kezom na licu. Uvukla me je u svoj dražesni svet i bilo mi je veoma žao kada sam izbačen samo zato što sam je prešao. Spajanjem naizgled nespojivih delova, braća Bordeu napravila su igru koja me je zabavila kao što malo koja ume.

Kopiju igre za testiranje ustupio Atlus U.S.A.



Autor teksta, Pavle 'Ketchua' Đorđević, jedan je od tri osnivača Igrorama bloga.

Saradnik je mesečnika "Svet kompjutera" od marta 2008. godine do danas, a od početka 2010. jedan je od urednika mesečnika "Gameplay". Od juna 2010. godine radi kao jedan od autora tekstova za emisiju PlayGames. Učestvovao je i u radu nekoliko internet prezentacija i projekata, uključujući Eniaroyah magazin.

Sve recenzije istog autora

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

2 komentara:

  1. Eh kako ova kockasta podloga podseća na dobri stari Trailblazer sa C64 :)

    OdgovoriIzbriši
  2. "Suluda igra", baš to, daleko bolja od Zeno Clash.
    Podjednako dobri su i ostali modovi (trke, meta, time trial), pored ovog ratnog. Šteta što nema gotovo nikog za mp, mada AI je dobar, može u dobroj meri da zameni živog igrača.

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!