15. srp 2012.

Resonance, recenzija

Wadjet Eye Games je samostalna izdavačka kuća koja je poznata po objavljivanju, blago rečeno, odličnih avantura. Gotovo sve njihove naslove odlikuje piskelizovani stil. Možda je to za nekog mlađeg "loša grafika", ali je sasvim izvesno da njihove igre diraju u dušu igrače koji tragaju za sjajnim avanturama kao iz ranijih godina. Avanture tada nisu imale ništa bolju grafiku, a svedoci smo da danas spektakularna grafika ne mora ništa da znači o ništa pozitivno. Igra autora Vinsa Tvelva (Vince Twelve), Resonance, objavljena je prošlog meseca. Inovativna avantura, koja pruža pored običnog point and click fazona dobru meru nečeg drugačijeg.


Priča se vrti oko naučnih istraživanja fizičara, doktora Moralesa, čije je životno delo rad na projektu Resonance. Posredi je eksperiment u domenu fizike. Dve aktivirane čestice na određenoj daljini mogu da stvore energiju, ako se uspostavi neophodna sinhronizacija. Jeftina energija, čista u svakom ekološkom pogledu, da ljudski rod bolje od toga ne može da izabere. Ipak, kako to obično biva sa dostignućima tehnologije, naš dobri naučnik u jednom trenutku kreće da se premišlja. Da li s razlogom ili je samo paranoičan? U svakom slučaju, tajne je sakrio u skloništu pod zemljom. Tu nastupate vi kao vrli istraživač.


Iako igra i ne počinje tako spektakularno kako bi neko očekivao, to je zato što polako uvodi igrača u priču. U jednom trenutku dovodi nas do neophodnog, manjeg vrhunca, u kome ćete lančanim spletom događaja i njihovom konačnom sintezom shvatiti ko su glavni junaci Ima ih čak četvoro: Ed, naučnikov lični pomoćnik; Ana, doktorka iz bolnice u gradu; Rej, bloger i iskusni novinar; Benet, bivši vojnik koji je sada detektiv u policiji.


Svet koji nam prikazuje Resonance umnogome podseća na našu blisku budućnost. Rekao bih da je nalik nekom kakav je Stiv Džobs zamišljao, gde su računari što manji to i bolji i korisniji. Pored toga, okruženje podseća na savremeni Japan, koji je trenutno na tehnološkom vrhuncu. U stvari, kada malo bolje razmislim, mislim da je autor prvenstveno bio nadahnut zemljom izlazećeg sunca, što će igrači svakako primetiti.


Resonance i pored svoje grafičke "mane" pruža svaki detalj, te oslikava i najmanji pedalj okruženja. Ali vrištaćete, poput mene, na nemoguć izbor rezolucije. Ljudima sa HD monitorom može da se desi da slika odšeta u jednu stranu i smesti se tamo kao kvočka na jajima, više nikad da se ne pomeri.


Inovacija i novina za žanr koju pruža ova igra jeste to što vam je omogućeno da, pojedinačno ili odjednom, kontrolišete sva četiri lika. Koristićete ih i za mnoge prostorne zagonetke. Ume da bude naporno, ali je osećaj moćan kada shvatite da je velika kontrola u vašim rukama. Ipak, rekao bih da je voditi četiri lika preterivanje, u nekom pogledu čak i nepotrebno. Želeo sam da uživam u toj kontroli, ali kasnije se ispostavilo kao opterećenje.


Samo u jednom kratkom, ali važnom delu igre, vodite celu četvorku. Fokus je mogao da se smanji na par, dok bi ostali pratili tok priče kao AI. Frustrira kada morate da govorite dvoma da vas prate, onda jednom da vas sačeka, dok drugom objasnite gde da se smesti, a vi kao treći morate da uradite nešto sasvim šesto. Da ne pričam da može da se dogodi da će četvrti lik imati neophodan predmet u invertaru. Nema druge nego da se vratite pa ispočetka. Zvuči zbunjujuće, verujte mi da na kraju i ispadne tako. Previše kombinacija stvara bespotrebne frustracije. Sreća pa se svako od likova izdvaja na neki očigledan način koji koristite za rešavanje problema.


Uvidevši situaciju, autor je dobro pripremio teren. Da ne bi bilo muke sa kliktanjem, svaki predmet ili osoba na koju pomerite kursor prikazaće se u dnu HUD-a kao obaveštenje. Pored toga, zanimljiv je koncept kratkoročne i dugoročne memorije. Iako zvuči kao da pričam o računaru, zapravo je reč o dešavanjima ili objektima koje će igrač moći da uvede u priču sa nekim likom. To je smešteno u gornjem delu HUD-a, odmah do invertara. Primera radi, kliknete li i držite levo dugme miša na satu, zatim ga prevučete do šalteruše u bolnici i ona vam objasni dokle radi. Snalaženje i korišćenje okruženja na taj način je važan deo igre, a pomoći će vam i u shvatanju priče. Vredi čuti mišljenje većine NPC-a.


Resonance je pre svega tehno-triler, ali moram da napomenem da je odlika većine avantura Wadjet Eye Games-a to što su više za odrasle. Smrti dakle ima. Svaki put kada zaginete vratiće se vreme unatrag. Tu je nekoliko krvavih i necenzurisanih scena, pojedine možete izazvati namerno. Zatim, prisutni su neočekivani trenutci morbidarije koji lako mogu da vas uplaše. Igra naprosto ima višeslojnost, a da biste je valjano shvatili morate oberučke da prihvatite i propustite svaki sloj priče kroz um. Dajte vremena svakom sloju da se raščlani i spoji, dok sve budete dovodili u pitanje, pa čak i samo postojanje i definiciju morala. Autor treba da bude nagrađen medaljom za sjajne obrte u priči, jer je bez ikakvog preterivanja to postigao uverljivo i neočekivano, na svakom nivou pripovedanja jedne dinamične priče.


Lokacija je veliki broj, a na većinu ćete imati priliku da se vratite. Jedan razlog je priča, drugi su achievement-i. Nije sve moranje, vredi istražiti i dotaći nešto van konteksta, a ishod ume da bude i šaljiv. Pojedini NPC-likovi i dijalozi koje vodite sa njima takođe imaju slasnu dozu humora. Ne znam precizno da vam kažem ko ostale glumi, ali kada sam čuo glas Logana Kaningema (Logan Cunnigham), oduševio sam se. Jedino mi je žao za muziku, jer se samo u nekoliko navrata čula, baš u kulminirajućim scenama.


U odnosu na ostale igre tima Wadjet Eye Games, ovaj naslov je najduže rađen, čak pet godina. Ambiciozna i poprilično duga igra, trebaće vam više od deset sati da je pređete. Neke zagonetke zahtevaju vreme, ali su sve logične i zanimljive. Novajlije će kad-tad naći rešenje, dok je za okorele avanturiste izazov da ih reše što pre. Jedino karakteristično što mogu da kažem, a da je vezano za zagonetke, jeste da je nivo težine različit. Ne važi pravilo da su najteže pri kraju. Da li je to dobro? Naravno! Nikada ne znate šta da očekujete, jer igra ne prati ustaljen metod težine u žanru avantura, gde su zagonetke sve teže što dalje odmičete sa pričom.


Ko završi igru, makar pređe i pola, neće mu biti svejedno. Ostaće da razmišlja o pojedinim dilemama koje su vrhunski postavljene, da daju težinu trenutku. Neodgovorena pitanja ostaće da vise u vazduhu za dalje filozofske rasprave, ali će pitanja ključna za priču biti razrešena. Ako dopustite da vas struja dinamičnog, akcionog, filozofskog i u nekim momentima morbidnog toka provede kroz ovu igru, nećete zažaliti. Jer ovo je neočekivano dobra avantura, daleko više od nečega što biste pomislili da će jedan samostalni studio moći da iznedri. Pruža zadovoljstvo svakom igraču zaljubljenom u žanr. Ne čekajte zeleno svetlo od nekoga da biste je kupili, već odigrajte demo i počnite odmah da štedite. Treba vam malo, a mnogo toga dobijete.

Primerak igre za testiranje ustupila izdavačka kuća Wadjet Eye Games



Autor teksta, Nebojša 'Link Pain' Nikodijević, šegrt je bloga Igrorama od novembra 2011. godine. Unapređen u saradnika u aprilu 2012. godine.

Diplomirao je japanski jezik, a najviše voli postapokaliptične igre. Vatreni je obožavalac serijala Fallout.

Sve recenzije ovog autora

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

3 komentara:

  1. Upravo sam je završio, zaista odlična igra. U par momenata je za mene bila preteška, bez walkthrough-a verovatno nikada ne bih provalio neke fore (kao ono sa signalom na telefonu). A zaplet je fenomenalan, nisam uopšte očekivao takvu završnicu. Preporučite mi još neku sličnu igru! :)

    Inače ne sećam se ove scene sa poslednje slike, šta mi je to promaklo?

    OdgovoriIzbriši
  2. Drago mi je da ti se svidela :D
    Ništa, sad da sačekamo Primordia od WEG-a pa da spičimo i to.

    Nije moglo da ti promakne sigurno :)
    Ova poslednja slika je jedna od najgorih zavrzlama u igri. Inače, kad napišem tekst obično volim da stavim primerenu sliku za taj deo u pasosu. Tu sam napisao da težina varira. Ako se sećaš, to je pri početku kada treba sa Edom i Benetom da se probiješ do naučnikove prostorije za eksperimentisanje. Prvo ugasiš vatru, pa izigravaš vodoinstalatera, što je sve manje više lako, i tek onda ti daju panel gde treba kojekakve žice da spajaš. Ukratko, te žice = živciranje x 10.

    OdgovoriIzbriši
  3. Aha, setio sam se gde je to...mada ja uopšte nisam otvarao panel, ugasio sam vatru i ušao kroz glavni ulaz (moraš prvo da pomeriš onu stenčugu). Izgleda da neke situacije mogu da se pređu na različite načine. :)

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!