27. lis 2009.

Machinarium, recenzija

Ponekad se avanture sa punim pravom, zahvaljujući mainstream razvojnim timovima/izdavačima, nazivaju “umirućim žanrom”. Opšte je poznato da su avanture igre namenjene usko profilisanoj publici, koja danas, nažalost, broji mnogo manje članova nego ranih devedesetih godina. Samim tim, jedan razvojni tim je primoran (nećemo ulaziti u to da li je stvarno primoran ili jednostavno ne želi da pored pravljenja igara ima i day job) da pojednostavljuje svoje radove, meša žanrove, nepotrebno barata 3D okruženjem, sve u cilju privlačenja još koje uboge mušterije, koja možda greškom kupi njihovu igru, nadajući se da je u pitanju neki FPS koji joj je igrom slučaja promakao.

Na veliku sreću poštovalaca žanra, koji u ovome vide bezizlaznu spiralu propasti, ruku spasa nude nezavisni timovi, koji polako ali sigurno zavređuju svoje mesto u industriji. Jedan takav tim, češki Amanita Design (poznat po serijalu flash avantura Samorost), pred nama danas stoji sa svojim prvim punokrvnim ostvarenjem, pod imenom Machinarium. Ali pre no što se otisnemo u čudesni svet ove igre, moramo napomenuti par stvari bitnih za dalji razvoj našeg izlaganja.


Centralna ličnost, oko koje se i skupila ova grupa talentovanih i vrednih ljudi, je likovni umetnik Jakub Dvorski. Cela priča je počela kada je Dvorski odlučio da za diplomski rad napravi video igru u flashu (tako smo dobili Samorost). Sama činjenica da je vizuelni umetnik na čelu tima povukla je za sobom neadekvatan izbor razvojnog okruženja (kako sam Dvorski tvrdi, flash je izabran “zbog pogodnosti koje pruža grafičkom dizajneru”), koji je jedna od retkih, ali i jedina veća mana ove igre.

Radnja Machinariuma se odvija u fiktivnom svetu po kome je igra dobila ime, i koji nastanjuju isključivo roboti (od sitne živinčadi, preko pasa i mačaka, pa sve do “ljudi”). Svaki lik u igri, i svaka lokacija imaju sopstveni šmek, ali ono što im je zajedničko i što od njih stvara koherentnu celinu je dekadentna aura koju isijavaju. Iako neupućenima može delovati kao steampunk, ovo okruženje je, bez trunke sumnje, svojevrstan omaž oronulim fabrikama i zaparloženoj mašineriji, koje su, čini se, zaštitni znak svake bivše socijalističke republike. Svaki lik sa kojim ćete se sresti tokom nedaća u Machinariumu izgledaće kao da je nespretno sklepan pomoću delova rashodovanog traktora.


Putovanje kroz ovaj šaroliki svet počinje scenom u kojoj našeg protagonistu, simpatičnog robota po imenu Jozef (robotovo ime se ne pominje u igri, ali Gugl je učinio svoje), đubretarski “kamion” izbacuje na deponiju. Tokom boravka na smetlištu, saznajemo koje su Jozefove mogućnosti (primera radi, ovaj mališan ima mogućnost produživanja i skraćivanja svog torza), i krećemo u smeru iz kojeg je dolebdeo “kamion”, ka gradu koji se usred pustare izdiže poput fabričkih dimnjaka. Kako putešestvije dobija na dužini, postepeno ćemo saznavati razloge koji stoje iza Jozefove nesretne sudbine. Zanimljivo je da u Machinariumu nema dijaloga u konvencionalnom smislu, već se svi razgovori odvijaju uspomoć oblačića sa animacijama, nalik onima u stripovima. Iako može delovati ograničavajuće, ova forma je savršeno uspela da ispripoveda priču o Jozefu, priču ispunjenu naivom, ali ne ofucanom i patetičnom, već pravom, iskrenom, dečijom naivom. Pored ove, osnovne niti, sinopsis ima još dosta slojeva koji su manje očigledni, ali ne pružaju ništa manji užitak kada ih otkijete, pa vam ukažu na potpuno novu dimenziju narativa, koje do tog trenutka niste bili ni svesni.


Zagonetke u Machinariumu su raznovrsne, i zastupljene su kako inventarske, tako i čisto logičke, u savršenoj proporciji, te se po ovom pitanju igra ne može uglaviti ni u jedan kalup. Inventarske zagonetke su smislene i taman toliko teške da vas nateraju na moždani aerobik, ali bez izazivanja zastoja ili prekida u narativu. S druge strane, logičke zagonetke i ne blistaju baš punim sjajem, i ponekad deluju izveštačeno, mada se u većini slučajeva uklapaju u ambijent. U ovom pogledu, jedina zamerka se može uputiti na račun jedne nesuvisle, fino osmišljene ali užasno realizovane, arkadne zagonetke, o kojoj bi dalji elaborat iziskivao kvarenje užitka u igri, te ćemo ga preskočiti.

Iako možemo sumnjati u njegovu moć dedukcije, kada je grafički dizajn u pitanju, Jakub Dvorski je nepogrešiv. Način na koji je mladi Čeh udahnuo život pejsažima i likovima Machinariuma je neponovljiv. Trideset ručno crtanih ekrana plene bogatstvom sadržaja, i životnošću koju duguju mekim, pastelnim tonovima, sa preovlađujućim braon i zelenim nijansama. Prostorno planiranje ovog, naizgled malog, broja lokacija zahtevalo je mnogo umeća i pažnje. Pregršt unikatnih, ekscentričnih likova koji ispunjavaju ulice ovog grada možda deluju siromašnije nego okoliš, ali njihovo ponašanje i rutine, u sprezi sa Dvorskijevom magijom čine savršenu karakterizaciju. Svako od njih pati za nečime, što doprinosi dekadentnom utisku koji kompletno okruženje ostavlja.


Ništa manje zaslužan za neprocenjivu atmosferičnost igre od samog Dvorskog je Tomaš Dvorak, kompozitor koji je potpisao partiture dela koja suptilno, a ipak snažno i adekvatno prate svaku scenu. Soundtrack se sastoji od trideset i četiri nadrealističke kompozicije, od kojih svaka za sebe ima priču da ispriča, i često ćete se vraćati na već završene lokacije, samo da biste još malo uživali u Dvorakovoj genijalnosti. Da su i ljudi iz Amanite shvatili pun potencijal muzičke podloge Machinariuma, pokazuje činjenica da pri kupovini igre direktno sa njihovog sajta dobijate, pored instalera za Windows, OS X (Mac) i Linux, kompletan soundtrack u .mp3 formatu.

Na kraju, ne možemo ne spomenuti i tih par mana koje igra ima, a tiču se isključivo odabira flash-a kao razvojnog okruženja. Naime, desni klik, koji, po nepisanom pravilu, u većini avantura služi za baratanje inventarom, ovde otvara prozor za podešavanja samog fleša. Sami možete zaključiti da će se prečesto dešavati da umesto vraćanja predmeta u inventar dobijete omanji prozor, gde mu mesto nije. Ako se pitate kako je inventar rešen, odgovor je jednostavan. Pri prelasku mišem po gornjoj ivici ekrana, inventar se elegantno spušta, omogućivši vam manipulaciju prikupljenim objektima. Iako ovo rešenje zvuči prijemčivo na papiru, u praksi je odziv jako slab, te će se događati da morate više puta mišem preći po vrhu ekrana, ne bi li vam pristup inventaru nekako bio odobren. Ako se ove tehnikalije izuzmu, Machinarium je igra u kojoj čak ni traženje mana lupom ne daje rezultata.


Suma sumarum, ovo ostvarenje zavređuje svačije poštovanje, jer, iako naočigled jednostavno, ispod svoje rđave površine krije ceo jedan svet koji bi bila prava šteta ne otkriti. Čar Machinariuma ne leži u zagonetkama, već u fluidnoj i dirljivoj priči o vrednostima, i njenoj izvanrednoj prezentaciji u koju je uložena neizmerna količina ljubavi, truda i posvećenosti.



Autor teksta, Pavle 'Ketchua' Đorđević, jedan je od tri osnivača i urednika Igrorama bloga.

Saradnik je mesečnika "Svet kompjutera" od marta 2008. godine do danas, a učestvovao je i u radu nekoliko internet prezentacija i projekata, uključujući Eniaroyah magazin.

twitter / Ketchua
Sve recenzije istog autora

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

Broj komentara: 6:

  1. Nisam skoro video ovakvu (ovako dobru) igru... da li zbog cinjenice da sam poslednju avanturu (bas kako valja i dolikuje) odigrao u vreme Monkey Islanda ili je ovo zaista dobro ostvarenje?! :)
    Atmosfera, muzika i shvatanje datog okruzenja su odlicani, sto jedino kvari okruzenje u kojem je napravljena igra tj. Flash! Mahinalno sam pritiskao desni klik, sa nadom da cu dobiti jos opcija, a o spustanju gornjeg menija da i ne govorim... Sve i da radi uvek iz prve, naporno je uvek cimati misa gore.
    I pored toga mislim da je igra fantasticna i pravo osvezenje iako je u totalno tmurnom fazonu. :P

    OdgovoriIzbriši
  2. Odlicna recenzija igre,

    pozdrav, dezareo.com

    OdgovoriIzbriši
  3. jedna ispravka,
    iako je Dvorski idejni tvorac i pokretac celog projekta, za grafiku je bio zaduzen iskljucivo slikar Adolf Lachman. On je odrado kompletan vizuelni deo, likove, okruzenje i atmosferu, u njegovom prepoznatljivom stilu.
    http://www.adolflachman.cz/

    OdgovoriIzbriši
  4. Hm... Interesantno. Verovatno sam mehanički proglasio Dvorskoga za "crtača", obzirom da je po profesiji vizuelni umetnik.:)

    No dobro, ko radi taj i greši, dobro je pa se našao neko da me ispravi. Hvala.

    OdgovoriIzbriši
  5. S obzirom koliko je ''prosta'' igra, za neverovati koliko je dobra.Kada sam uspeo da nateram jednog totalnog antiavanturistu da je odigra....

    OdgovoriIzbriši
  6. Sviđa mi se. Prešao sam je, nešto je kraća nego što sam očekivao (možda i bolje) ali vredi svaki minut koji sam proveo uz nju.

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!