1. sij 2011.

Disciples II: Gallean's Return, recenzija

Čudna sudbina prati Strategy First. Pamtimo ih kao izdavače, pre nego kao razvojni tim. Pod njihovim imenom objavljeni su mnogi legendarni serijali: Jagged Alliance, Space Empires, Galactic Civlizations, Disciples. Sledi poduža istorija sukoba sa razvojnim timovima. Uglavnom zbog neplaćanja, kršenja ugovora. Potom su tražili stečajnu upravu da bi izbegli bankrot, a onda su i bankrotirali, promenili nekoliko vlasnika... Reklo bi se, banda pokvarena. A opet, oni su prvi izdavač koji je potpisao ugovor sa Steam-om i sve njihove igre naći ćete na Valve-ovoj distributivnoj mreži. Od pomenutih franšiza, zadržali su jedino Disciples, koji je i razvijan u Strategy First-u (pomalo ironično, igru je izdao Stardock koji je nastao iz razlaza sa timom koji je radio Galactic Empires, a koji su bili zgađeni Strategy First-ovim načinom poslovanja).


Disciples? Deluje vam poznato? To je ono kao Heroes of Might and Magic? E, da još jedna od čudesnih čudesnosti Strategy First-a. Da najveću slavu i zaradu steknu na, praktično klonu, jedne od najpoznatijih strateških igara...



Predstavljam vam Disciples: Gallean's Return. Strategy First izdao je, naime, igru Disciples II: Dark Prophecy godine 2002. Igrači su je prihvatili bolje od izvornog naslova serijala, Disciples: Sacred Lands. U suštini, Disciples II doneo je sitne ispravke u ravnoteži mehanizma igre i potpuno nov izgled. Ovo ističem zato što će grafika biti jedan od aduta Disciples serijala. Iste godine objavili su i posebno izdanje u kome se nalazila kartična igra Disciples II: Blades of War i pet novih misija. Godine 2003. objavili su upareno izdanje; Servants of the Dark i Guardians of the Light. U svakom paketu bile su nove misije, nove kampanje, nove mape, te zakrpa koja je poboljšala AI i interfejs. Ako ste kojim slučajem kupili Servants-e i Guardians-e, sve tri igre spojile bi se u Gallean's Return (koji je kao objedinjujuće izdanje pušten tek 2005.). Napominjem da sam igrao upravo ovaj objedinjeni paket nakrcan misijama i kampanjama, dok Rise of the Elves koji je izašao 2003. i kao glavno poboljšanje uveo Elven Alliance kao novu rasu, nisam igrao za potrebe ovog članka. Da zaokružim, objavljena su i dva Gold izdanja, Disciples II Gold koje objedinjuje sve prethodne pakete i Disciples II Rise of the Elves Gold koje donosi nove misije za Elven Alliance. Za ljubitelje GNU/Linuxa igra Disciples II: Dark Prophecy može da se kupi sa Linux Game Publishing sajta.


Disciples II je besramna zbirka klišea i već viđenih rešenja. Tim je zanimljivije kako je Strategy First uspeo da izgradi uspeh igre putem dva aduta: neobičnog grafičkog dizajna i uravnotežene mehanike igre.


Zaplet je prepričan mit o Luciferu; vrhovni bog Highfather opunomoćio je omiljenog anđela Bethrezen-a da stvara i ostavio ga na miru. U želji da zadovolji Highfather-a sazdao je svet Nevendaar (Sacred Lands) i pozvao bogove da mu se pridruže. Gallean i Soloniel napravili su šume i okeane, te ih naselili vilenjacima i vodenjacima. Wotan je stvorio patuljke i zavetovao ih da buše stene i bave se rudarstvom. Bethrezen je sačinio ljude. Došli su i drugi bogovi i naselili Nevendaar drugim manjinskim rasama. Dok je Bethrezen odjurio da pozove vrhovnog i pohvali mu se, zamolio je ostale anđele da paze na Nevendaar. Ljubomorni, anđeli su dopustili da izbiju ratovi i kad je Highfather video razaranje, prokleo je Bethrezena i zatočio ga u rastopljeno središte planete. Posle deset hiljada godina, poludeli Bethrezen stvara novu rasu demona i šalje ih da unište sav život na Nevendaar-u. Prvo su izgorele vilenjačke šume. Izbeglice pokušavaju da nađu utočište u planinama, ali patuljcima se učinilo da je to osvajačka vojska, pa su napali Gallean-ovu decu. Gallean i Soloniel zahtevaju da Wotan kazni patuljke, ali on ubija Gallean-a i baca njegovo srce u sunce. Soloniel skače da spase srce voljenog, ali sunčeve vatre pale joj kožu i menjaju je iznutra. Ona postaje Mortis, gospodarica nemrtvih. Stvara vojsku kostura, zombija i utvara kojom se obrušava na Wotana i patuljke, žedna osvete. Tako je počeo prvi veliki rat.


Pre nego što igra počne, igrač bira priodu svog avatara (Lord). Ratnik počinje sa ratničkim herojem, ima bolju regeneraciju, ali je mu je magija ograničena. Čarobnjak počinje sa čarobnjačkim herojem, jeftinijim magijama koje može da čara dva puta u potezu, čime predstavlja najbolji izbor. Gospodar Gilde počinje sa rendžerskim herojem, ograničenim magijama, ali daleko većim sposobnostima heroja-lopova. Dok obični lopovi služe kao špijuni, saboteri i izviđači, gospodar Gilde može da digne pobunu u gradu, ukrade zlato, magični predmet ili čaroliju i sl. Igraču su na raspolaganju četiri frakcije. Premda su pravila igre ista za sve, svaka rasa ima pomalo drugačije jedinice, što upućuje na različite strategije. The Empire su ljudi, pod zaštitom Highfather-a, The Undead Hordes su nemrtvi pod vođstvom Mortis, The Mountain Clans su patuljci, a The Legion of the Damned horde đavola i demona.


Kao i druge Heroes-igre, Disciples II se igra kroz; 1) pokrete na glavnoj mapi, 2) upravljanje gradovima, 3) borbu.



Na mapi se nalaze gradovi, rudnici zlata, nalazišta kristala, neutralne vojske, trgovci i skrovišta (stare tvrđave, lavirinti, grobnice, kule i sl.) u kojima se nalazi blago, ali i čudovišta. Kristali odgovaraju rasama, pa tako u blizini carskih gradova “rastu” Life kristali, kod patuljaka Runestone, kod nemrtvih Death kristali, kod demona Infernal. Osim kristala jedina sirovina je zlato koje se dobija iz rudnika. Kristale sakupljate da biste mogli da kupujete nove čarolije i uspešno ih čarate. Magije višeg reda zahtevaju nekoliko vrsta mane, premda zauzimanje protivničkih kristala uglavnom služi da se protivniku odseče dotok energije. Za svaku rasu postoji vrsta terena; carstvo se prepoznaje po zelenoj travici, patuljci po snežnom pokrivaču, demoni po paklenim pukotinama. Neutralne vojske rastu na ispucaloj, zapuštenoj zemlji. Dok su u Heroes serijalu gradovi bili centar regrutovanja, u Disciples serijalu oni su na neki način i sirovina, tj. presudni za sticanje premoći. Izvor sirovina, naime, pripada onom igraču na čijoj se zemlji nalazi. Poput zergovske podloge, glavni i ostali gradovi u svakom potezu šire teritoriju. E sad. Glavni grad je praktično neosvojiv jer se u njemu nalazi nepokretna, ali veoma moćna jedinica koja je, pa gotovo, neuništiva, a čijem napadu malo šta može odoleti. Ipak, glavni grad širi veoma malo uticaja. Neutralni gradovi koje zauzimate osnovni su “proizvođači” podloge. Da ne biste morali da čekate, udaljene izvore sirovina osvajaju zastavnici (Anđeo kod carstva, Đavo kod demona i sl.). Veoma su slabe jedinice, po pravilu brze, a mogu da postavljaju zastavu i unište protivničku. Zastava širi uticaj ali retko kad može da se proširi na više od početnih 3x3 polja. Ovim se postavlja pravilo igre da pobedu ostvaruje armija koja upravlja većinom izvora sirovina na mapi, s tim što protivnik nikad nije zaista pobeđen, što znači da morate čuvati leđa. A opet, ne morate strahovati da će vam pasti glavni grad. Neobična postavka za one koji u navikli na Heroes, ali meni se veoma dopala jer kao i mnogo šta drugo u ovoj igri predstavlja neku vrstu koncentrata, sažetka u jednu suštinu svega što strateške igre čini tako uzbudljivim.


U glavnom gradu kupuju se čarolije i podižu građevine koje određuju napredovanje jedinica. Tako na primer u carskom gradu možete sazidati štalu ukoliko želite da štitonoše postanu vitezovi. Ako sagradite tamnicu, štitonoše će postati lovci na veštice. Prvo račvanje određuje dalji razvoj jedinica. Budući da prestonica uglavnom počinje da se zida iznova, u jednoj misiji možete se opredeliti za jedno stabo, a u sledećoj za drugo. Tako npr. ako se carska vojska sukobljava sa demonima, poželjno je odlučiti se za lovce na veštice koji kasnije postaju inkvizitori, tok je u borbi protiv više protivnika nešto bolji vitez koji kasnije postaje paladin. Osim građevina koje podržavaju jedinice u prestonici se nalaze hram, gilda i toranj magije. Bez tornja nema čarolija, bez gilde špijuna, a bez hrama nema lečenja i oživljavanja palih boraca. Ostali gradovi koje osvajate služe samo za kupovinu novih heroja i jedinica, lečenje i oporavak. Nivo od jedan do pet označava sve jači i jači grad, što znači veću regeneraciju garnizona, te veći broj jedinica. Prestonica se računa kao grad šestog nivoa. U stvari, postoji vešina predvođenja (Leadership) koja odlučuje koliko boraca može da stane u družinu. S obzirom na to da je određeno samo šest polja, vođa može da predvodi još pet boraca. Džinovske jedinice se računaju kao dva vojnika, jer zauzimaju dva polja. Ukoliko naseobinu brani heroj, prednost je u tome što protivnik mora prvo da porazi njegovu družinu, pre nego što udari na posadu grada.


Eh, da borba. Dozvolite da počnem besramnom digresijom. Pre nego što nastane šećer dobija se melasa. Kristalizacijom, šećer postaje beo i tako pogodan za upotrebu, pa još ako je u kockama, eto savršenog proizvoda. No, daljom preradom šećer postaje karamel, vrhunski slatkiš. Strategy First je, istina, počeo od obične strateške igre tipa mač i magija, ali je šećer karamelizovan – da tako kažem – a Disciples igra koja ogoljenošću postiže složenost. Da, dame i gospodo, ako uporedimo ovu igru sa “Herojima”, onda su Disciples zen-Heroes, potpuno usredsređena čista slatkoća strateškog žanra. Disciples su onaj kolač što kad ga zagrizete, zavrti vam se u glavi, a zubi vam utrnu. Oni su nugat strateških igara, tvrdi slatkiš koji vole samo odabrani, koji se zaista broje među prave kućne đenerale. Da obrazložim...


Šest polja. Nema mrdanja i vrdanja. Prvi red udara, drugi red gađa (magijama ili dalekometnim oružjem). Nema specijalki. Napad, odbrana ili povlačenje. Jedino heroj može da upotrebi jedan od dva predmeta koji nosi sa drugima. Ako vas upravljanje borbom smara, možete kontrolu prepustiti kompjuteru ili odmah dobiti rezultat. Neke jedinice udraju jednog, a druge sve protivnike, a na raspolaganju vam je tridesetak vrsta boraca, pa sastavite družinu po izboru. U tome je takođe zavodljivost ove igre. “Vojske” se sastoje od najviše šest likova koji mukotrpno stiču iskustvo, ginu, podižu se iz mrtvih, šepaju do grada da se zacele, a onda se opet bacaju u vihor bitke. Po tome, kao i po sastavu (ratnik, čarobnjak, sveštenik), podsećaju na klasične RPG družine, te igra ima sladak ukus FRP-a. Ako bih morao da se izrazim o Disciples serijalu u jednoj rečenici rekao bih da je: “Zen-Heroes sa ukusom JRPG-a i darkerskom grafikom.


Svaka vojska ima ratnike, čarobnjake, pomoćne, dalekometne jedinice, te po jednu posebnu jedinicu. Običnu vojsku predvodi heroj. Svaka rasa ima pet različitih heroja; ratnika, čarobnjaka, rendžera, lopova i zastavnika (rod planter). Disciples II diči se veoma dobro uravnoteženim vojskama. Svaka armija ima neke rodove razvijenije od drugih. The Empire ima loše dalekometne jedinice, prosečne ratnike i čarobnjake, i veoma jaku podršku u vidu sveštenika i sveštenica koji leče povređene. Nemrtvi imaju neverovatno dobre čarobnjake i prilično snažne dalekometne jedinice. Patuljci su spori ali veoma snažni i čvrsti, sa prilično zaguljenom mrežom podrške ratnicima. Kod njih, naime podrška i magovi u suštini potpomažu ratnike, za razliku od carskih čarobnjaka koji su klasični “pržioci”. Demoni imaju uvrnute jedinice koje mogu biti nepobedive u rukama veštog zapovednika. Na primer, njihovi dalekometni borci su veoma brzi, snažni i oklopljeni, ali su takođe izloženi napadu protivničkih boraca.


Premda igra barata sa mnoštvom osobina za svaku jedinicu, vaše je “samo” da budete lukav strateg; da dobro ustrojite družinu, pravilno rasporedite borce, znate im prednosti i mane, na vreme koristite zaštitne predmete, čarolije i sl. Neutralni protivnici se ne obnavljaju, što znači da na mapi postoji manje-više određen, mada ne sasvim konačan broj Xp-a. To upućuje na upotrebu jednog glavnog heroja i njegove “čete odabrane”, dok će ostale družine služiti za podršku, čuvanje prolaza, pritisak na protivničke gradove, zauzimanje izvora sirovina i sl. Čarobni predmeti zahtevaju posedovanje veštine. Prilikom prelaska na sledeći nivo, heroj dobija izbor novih veština od kojih može da nauči jednu. S obzirom na to da je nivo ograničen trenutnim scenariom, neophodno je brižljivo odabrati. Na primer, znanje o talismanima nije naročito korisno ukoliko već posedujete znanje o čarobnim kuglama, dok je poznavanje čarobnih zapisa neprocenjivo vredno. U kampanji, na završetku misije jedan heroj i pet predmeta prelaze na sledeću mapu. Pripovedanje se odvija kroz uvodne sekvence, ali i kroz dijaloge između likova na glavnoj mapi i posebne događaje koji se pokreću kad istekne određeni broj poteza. Zaplet je takođe kliširan, ali to je i manje važno, glavno je da se mape smenjuju, a glavni junaci napreduju, zar ne?


Osim što je igra veoma dobro uravnotežena kad su posredi pravila igre i snage različitih rasa, upravljanje je jednostavno i pristupačno, igra ne zahteva sate učenja, a osnovne strategije se vrlo lako naslute iz samog ponašanja jedinica. Meni se najviše dopalo i to što nema bagova i zastoja, a AI je vrlo jak. Tome najviše doprinosi preciznost pravila. Možda je veoma zamršeno isprogramirati ponašanje kompjuterski vođenih protivnika u RTS ili FPS-igrama, ali gotovo šahovska preciznost pravila igre Disciples omogućuje vrlo dobar AI. Njegova moć se ogleda u tome što je prilagodljiv. Na početku partije trudi se da vas pretekne, da se kreće po mapi i krade vam sirovine, magijske predmete i Xp (napadajući neutralce). U središnjem delu igre gleda da vas zamaja kako bi vam rastegao snage i napao grad. U završnici, trudi se da brani svoje izvore prihoda i da vam onesposobi zastavnike kako bi mogao da skupi snagu za još jedan napad. Osim toga, AI napada baš onako kako slavni teoretičar strategije Sun Cu predaže – samo kad mu je armija nadmoćnija od vaše. Čak i na srednjem nivou težine (normal), to će biti dovoljno da se preznojite i dobro razmislite o svakom potezu. Tumaranje po mapi i traćenje magija može skupo da vas košta...


Grafika je takođe adut ove igre. Heroes serijal imao je uprošćen crtež, gotovo srodan crtanom filmu. Etherlords je imao primitivnu 3D grafiku, a Age of Wonders onaj oštar dizajn izometrijske 2D igre. U odnosu na njih, Disciples II liči na umetničko delo, ponegde hipi, ponegde gothic, katkad mračno i tamno gotovo kao duborez, katkad razmućeno kao akvarel. Posebnu draž igri daju veoma dobro nacrtani i još bolje animirani modeli. Ilustracije su vrhunske. Doskora nisam morao da vodim računa o sadržaju igre. Ali odskora živim s dvoje dece školskog i pretškolskog uzasta. Nisam smeo da im dozvolim da posmatraju kako igram Disciples II jer su prikazi gnusnih demona, ogavnih nemrtvih bića, slinavih monstruma i njihovih sukoba previše za dečurliju. Kako se igrački narod upravo najviše i loži na jezivosti od kojih mala deca imaju košmare, to je odabir slika i tonova za dizajn Disciples-a bio pun pogodak razvojnog tima. Nedostatak grafike je u tome što su mape ponegde toliko guste i toliko mračne da se lako propusti neprijatelj ili objekat, skriven u čipkastom tkanju gotičkog dizajna.


Muzika je dobra. Doprinosi atmosferi, pa preovlađuju mračne orkestracije. Glasovna gluma je vrlo čudna. Zanimljivo je da demoni govore nekom vrstom latinskog jezika, dok se mnogi odzivi jedinica slabo razaznaju ili čudno deluju. Na primer, moj glavni heroj pokušavao je da mi kaže: “Speak thy command”, ali ja sam jedino čuo “Fight like a man”. Češkao sam se po glavi i pitao se otkud tako prgav čarobnjak, dok nisam skapirao šta je pisac 'teo da kaže. Disciples II omogućava da sami odberete pozadinsku muziku, a podržava i MP3 albume, premda je zapravo igra koju možete da pikate i u tišini, bez umanjenog uzbuđenja.


Sve u svemu, Disciples II se igra dugo, a vremešnost grafike joj nije mana. Ako ste ljubitelj strateških igara uživaćete u ovoj igri i danas, posle više od sedam godina otkako je objavljena. Ako ste general-početnik igra vas neće odbiti ili razočarati, naprotiv prihvatiće vas pristupačnim načinom upravljanja i jednostavnom bistrinom. Postojanje pojedinačnih mapa, te multiplejera svakako obećava mnogo zabave. S obzirom da je, kao i druge igre Strategy First-a, Disciples II dostupna na Steam-u mogu samo da je toplo preporučim. Trenutno je na popustu, pa za četiri evra možete kupiti Gold izdanje, a Gallean's Return za manje od dva i po evra. Navali narode!



Autor teksta, Ranko 'Game Master' Trifković, jedan je od tri osnivača i urednika Igrorama bloga.

Novinar je mesečnika "Gameplay" od januara 2006. godine, a glavni i odgovorni urednik od januara 2010. godine. Bio je jedan od urednika mesečnika "The Gamer", glavni i odgovorni urednik časopisa "IT Market" i "Hobby Master", te novinar-saradnik u brojnim drugim izdanjima uključujući Digital!, PC Magazin i ActionTrip.



Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

Broj komentara: 9:

  1. To što si ti darker ne znači da je HoMM imao uprošćen crtež, provokatoru jedan. :P

    I šta kažeš, ima dosta skirmish mapa? Ja sam igrao samo Rise of The Elves (sa svojih pet užasno dugih kampanja), koji je, na žalost, imao manje od deset zasebnih scenarija.

    OdgovoriIzbriši
  2. Gallean's Return ima osnovnu kampanju, sto znaci 4x7 misija (za svaku rasu po jedna kampanja), plus 4x3 mini-kampanje za heroje iznad 10. nivoa i tako dva puta, te jos desetak solo mapa i multiplejer, a sto se tice crteza u HoMM, priznaj da je do Heroesa III krajnje smesan...

    OdgovoriIzbriši
  3. Znači ima da se delje... Uzeo sam nekom prilikom Gold izdanje na GOG.com, tako da ću i u to da uronim prvom prilikom.

    Crtež u prva dva Heroes naslova jeste smešan, što i odgovara naivnom tonu priče. Trojka je imala potpuno drugačiju režiju, pa je i crtež bio ozbiljniji. :) Ali da zanemarimo razliku u stilovima, nema mnogo smisla porediti crteže igara iz 1995/1996 i 2003. :)

    OdgovoriIzbriši
  4. Hate me Ketchua but... ovo je meni zanimljivije od H trojke. Nekako su mi one fiksirane jedinice "strateškije" i više se vežem za njih, a ne da trčim svako malo do zamka na dopunu Impova :) Mada nije bez mana... Uvek ima ultimativna armija koja će da bude IMBA i gazi sve pred sobom, a ostale će da skupljaju ostatke xp-a po mapi, koje je jaggernaut propustio i nikada se neće preterano razviti.

    OdgovoriIzbriši
  5. @DeCoy, e da, tako je. Ali meni je upravo to bilo sjajno što moraš da vešto vodiš politiku osvajanja tako da TI budeš juggernaut koji sve posrče na mapi ili da pažljivo razvijaš dve armijske grupe. Recimo meni je glavnjak "čistač" mape, a zamenici jure protivničke heroje i tako pijuckaju XP

    OdgovoriIzbriši
  6. @Decoy: Da si rekao da su ti HoMM4 zanimljiviji od trojke, onda bih te mrzeo. xD

    Što se tiče tog trčkanja, meni dođe na isto - ako igraš ležerno, ovde ćeš trčati do popa da digneš jedinicu iz mrtvih, dok ćeš u H3 trčati da dokupiš. Ako igraš dovoljno pažljivo, nigde nema mnogo trčkanja. :)

    OdgovoriIzbriši
  7. Igrao sam Disciples prilicno dobra igra za to vreme ali sam u isto vreme igrao i heroes 3, nekako mi se heroes vise svideo, igrao sam i IV ali mislim da je ona promasaj...

    OdgovoriIzbriši
  8. Ma rome total war je keva)

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!