Alan Wake's American Nightmare, recenzija

Remedy Entertainment je razvojni tim poznat po prve dvije igre u noir-serijalu Max Payne. Njihova slijedeća igra, Alan Wake, objavljena je za konzole 2010. godine dok su PC igrači imali priliku da je probaju tek dvije godine kasnije, uprkos čemu je odlično prihvaćena. To je doprinjelo i brzom objavljivanju igre pod naslovom Alan Wake’s American Nightmare za PC, koja je zamišljena kao naslov za Xbox Live Arcade, pa ne nudi veličinu i opširnost pravog nastavka, ali pruža brzu arkadnu akciju i dodatni uvid u događaje nakon završetka izvorne igre.

Alan Wake je pisac, ali ne sasvim običan. Zahvaljujući popularnosti svojih noir-romana živi u centru medijske pažnje kao rock zvijezda. Na kraju prvog dijela ostaje zarobljen u kolibi na dnu jezera gdje se ostvaruje što god napiše. Odlučuje se da napiše sopstveno bjekstvo i tu počinje American Nightmare. Da bi mu se naum ostvario pisanja mu moraju biti vjerodostojna, sa pravim negativcem, a tako se rađa karizmatični Mr. Scratch, koji nije ništa drugo nego otjelotvorenje onog dijela piščeve ličnosti koji teži za životom rock zvijezde i samouništenjem. Čitava priča odvija se u stilu jedne epizode izmišljene serije Night Springs, inspirisane kultnom The Twilight Zone. Pored toga, dok je prva igra podsjećala na Lost i romane koje je napisao majstor horora Stephen King, American Nightmare više vuče na From Dusk Till Dawn i ostale filmove na kojima sudjeluje Quentin Tarantino. Otud da je radnja smještena u Arizoni, a neprijatelji sa kojima se susrećete liče na monstrume iz šunda i drugorazrednih filmova. 

Postoje ukupno tri mjesta u kojima se radnja odvija i koja ćete iznova posijećivati što igra opravdava uvodeći vremensko-prostorni paradoks. Između svake posjete jednom mjestu vrijeme se vraća unazad iako likovi uključeni u priču pamte razvoj događaja iz prethodne posjete. To znači ispunjavanje istih zadataka svaki put, mada na drugačiji način jer Alan uči iz grešaka. Iznenađujuće, ali to ne stvara osijećaj monotonosti zahvaljući odlično upletenoj priči. Radije se stiče utisak da je sve što se dešava dio veće slike koja se sve više otkriva kako ponavljate određene akcije. Određeni trenutak u kome Alan uništi naftni toranj služeći se dovitljivim trikom, a i pisanjem, ostaje nezaboravan koliko god ga puta ponovili.

Borbena mehanika u kojoj koristimo baterijsku lampu da bi rastjerali tamu koja štiti neprijatelje, ponovo je sa nama. Aresnal je međutim povećan i obuhvata različite automatske puške, pištolje, revolvere i samostrijel koji probija neprijatelje i bez razbijanja tame koja ih okružuje. Najbolja odbrana ostaju flash-granate i signalni pištolj. Jače oružje je moguće ili pronaći ili otključati sakupljanjem stranica, iz rukopisa koji je Alan napisao, a koje su razbacane po mapi. Stranice pored toga pružaju više informacija o pozadinskoj priči i različitim likovima.

Borba deluje prirodno i zanimljivo, jer je u zavisnosti od vrste prijetnje potrebno koristiti različitu taktiku. Susrećete se sa snažnim neprijateljima koji su veoma otporni na svijetlo i onim slabijim koji se umnožavaju u kontaktu sa svijetlošću ili koje je moguće u potpunosti uništiti koristeći samo baterijsku lampu, ali dolaze u velikom broju. Tu su i duhovi (poltergeist) u obliku predmeta iz okoline koji će se sami od sebe bacati na vas. Nešto od ovoga bilo je moguće vidjeti i u prvobitnoj igri, koja je bila primjetno strašnija. Čak i Alan Wake u jednom trenutku izražava zasićenost prepadima ovih čudovišta i mnogo opuštenije ulazi u sukob sa njima. Ovo se slaže sa opštom tematikom igre i ako tražite horor-iskustvo koje će vam slediti krv u žilama American Nightmare će vas vjerovatno razočarati. Mračni prizvuk je i dalje tu, ali u mnogo manjoj mjeri.

Igra ima i arkadni režim pod naslovom Fight ’Till Dawn. Cilj je preživjeti noć na jednoj od pet mapa, pritom braneći se od sve većih talasa neprijatelja. Po mapi su razbacani kovčezi sa oružjem koje je moguće otključati stranicama iz rukopisa sakupljenim tokom prelaska igre. Očekujte mnogo akcije i barem nekoliko dodatnih sati zabave, a za one kojima je potreban veći izazov postizanjem dovoljno dobrog rezultata na normalnoj težini otključava se Nightmare Mode. Muzička podloga je izuzetno dobra. Pored par licenciranih pjesma, bend Poets of the Fall su ponovo pravili muziku za igru, a njihova muzika se pojavljuje i u vidu pjesama benda koji se pojavljuje u igri, Old Gods of Asgard.

Glavni pisac igre, Sam Lake, zaslužuje svaku pohvalu. Na serijalu Max Payne je uradio više nego odličan posao, a Alan Wake je čista potvrda njegove vještine. Iako American Nightmare nije horor predstava kakvom bi je neki očekivali, njena ljepota leži u pojedinostima, onome što je napisano između redova, te pruža emotivno i veoma lično iskustvo. Ako niste odigrali prvobitni naslov, ova igra će vas manje dotaći, iako uspjeva da pruži utisak jedne čitave priče. Preporučujem da uzmete i odigrate prvu igru, a zatim obavezno i American Nightmare.

Autor teksta, Luka Božinović, šegrt je bloga Igrorama od jula 2012. godine.

Student na Fakultetu za Informacione Tehnologije na Univerzitetu Mediteran u Podgorici.

Sve recenzije istog autora