29. ruj 2012.

Guild Wars 2, AAR-recenzija

Zora. Poljem, kroz izmaglicu, klizimo jedan za drugim moji saborci i ja. Sa leve strane ostavljamo liticu na čijem se vrhu uzdižu plavičaste zidine tvrđave. Dve reči su dovoljne da nas od radoznalih pogleda izvidnika sakrije čin nevidljivosti. Silazimo na dugu, peskovitu plažu i bez osvrtanja ulazimo u studene talase. Ispod površine vreme stoji. Korali nas dozivaju da istražimo podvodne špilje. Ipak, naš zadatak je važniji. Nastavljamo. U trenu smo na suprotnoj obali. Pogledom tražimo protivnike, ali ih nema. Sve ide prema planu. Neko vreme pratimo prašnjav put, a onda presecamo ispod brda do skladište skrivenog u zavetrini. Propuštamo prethodnicu kentaura. Neka oslabe stražare. Još malo... Sad! Nebo se otvara i pljusak strela zasipa začarani krug usred male zaravni. Spektralne kandže prosipaju utrobu iznenađenog stražara. Glasne reči lome tišinu i vatra se diže iz tla, guta sve pred sobom i ostavlja pustoš i tišinu. Za trenutak, sve je opet mirno. Pogledamo se i krećemo dalje. Protivnici znaju gde smo, za minut će da nagrnu, ali mi ćemo biti daleko, uznemiravati drugo skladište. “Zerg” je suviše spor da juri duhove...

U, nova biljka! Pitam se kakvo jelo mogu da spremim od nje? Možda da je naseckam sitno, stavim u živinsku čorbu i dodam malo brašna, pa onda...


Dan drugi zatiče me u istočnoj kuli, na obali mora. Osvajači nas drže pod opsadom, kontrolišu prilaze, ali se branimo. Sirovina nestaje, i kapija će uskoro pasti, a pojačanja niotkuda. Stražari su mrtvi, još nas dva držimo zidine. Manja grupa naših pokušala je da se probije jutros, ali su izginuli ili naterani u beg. Gradimo poslednja kolica sa strelama. Znamo da ćemo umreti, ali ne razmišljamo o traženju spasa u talasima, želimo da im zagorčamo uzimanje kule što je moguće više. Odjednom, u trenutku umora ili nepažnje, ne primećuju usamljenog ratnika. Krivudajući između drveća, krijući se u senci zidina, dopada kapije i pridružuje nam se. Protivnici besne, napdaju, ali vrelo ulje i kiša strela teraju ih u povlačenje do sigurne udaljenosti. Pomoć stiže, sada je jasno, potrebno je samo izdržati. Ne dišemo. Vetar miriše na kišu i mokru zemlju. osvajači grade oklopljenog ovna, sigurni da su svojim brojem uplašili sve osim ludih pojedinaca. odjednom, čarobna mapa trepne i dva skladišta istovremeno promene boju. Naši dolaze...

Heh, ne mogu da verujem da bi neko kupio ovaj slabašni mač i još ga platio 33 srebrnjaka, bogat sam! Kakvih sve naivaca nema, pa to je čudo...


Veče me zatiče u visoravnima Hirata. Nad logorskom vatrom spremam jelo, mešam ranije pripremljene travke sa novim plodovima koje sam otkrio danas. Za dezert ću pripremiti desetak čokoladnih keksića, malo soka od narandže i kolač od limuna i vanile. Prijatni mirisi i toplota ognjišta ispunjavaju me mirom, opuštaju posle napornog dana provedenog u krvi do kolena. Sa prezirom se osvrćem na glasnika koji zahteva moju pomoć. Želim li da jurim kroz mrak, opasnosti u susret, samo zato što je naša kolona opet napadnuta? Hipnotišući miris vanile kaže da ne želim, da je sve što mi sada treba jedan dobar obrok i malo sna. Ipak, teška srca ostavljam privremeni logor iza sebe i sa trojicom nepoznatih saboraca jurim u nepoznato. Nikad se ne zna, možda će nas noćašnja avantura spojiti, povezati pričom o junaštvu koja će kad-tad prerasti u legendu o ratnicima koji su spasili svet od Zhaitana...

Smrdim. Čak i seljaci koji prodaju ukiseljene krastavce i dimljene haringe okreću se od mene namrštenih lica. Ako već moram da se bućnem, na pravom sam mestu: Lion’s Arch ima jednu od najviših skakaonica u Tiriji. Postoji li viša? Ne znam, ali eto razloga da se otisnem u istraživanje i ko zna kakve usputne avanture...


Višednevno putovanje na sever je okončano. Davno smo ostavili za sobom mašine gvozdene legije, a već danima nismo primetili ni poslednje izviđače Reda tišine. Sami smo. Povratka nema, ispred nas je vatrena katedrala, prestonica neprijatelja koji preti da porobi naše saveznike Charr, a onda i ostatak Tirije. Surovi teren uzima danak svakodnevno. Izgubili smo dva saborca negde usput, nismo ni primetili. Ipak, i dalje nas ima dovoljno da se izborimo sa vatrenim demonima, potocima lave i varljivim stepenicima od klizavih vulkanskih stena. Džinovske konstrukcije od vatre, šiblja i magije uzdižu se ispred nas. Nema odustajanja. Ukoliko ih pobedimo, prolaz je otvoren. Imamo samo jednu priliku. Napadamo. Boje se mešaju, zvuci se tope u jednoličan urlik, negde u pozadini zavija vetar. Moj mač seče nečije meso. Vazduh miriše na krv. Pucam u uskovitlanu masu. Barutna prašina peče mi oči, a suze mute vid. Neko me gura napred i ja stupam, mlateći sečivom po vazduhu. Udaram u nešto, tup zvuk odjekuje, ali ne obazirem se. Stajem tek pred mračnim otvorom visokim nekoliko kopalja. Prošli smo, probili se; katedrala nas čeka...

Dođavola, sad sam tek saznao da je onaj bezvezni mač vredeo daleko više kao izuzetno redak uzorak za prepravljanje boljih mačeva. Ne mogu da verujem da sam ga prodao za siću od 33 srebrnjaka...


Umoran sam od šljapkanja po močvari i uzaludnog sahranjivanja nemrtvih. Baklje se gase, komarci veći od Norna ubijaju volju za životom, a Kraitt veštice mi je preko glave. Želim nešto drugačije... Moji Haylek-prijatelji nagovaraju me da ostanem, da se još jednom premažem smrdljivom bojom i privučem muve koje će da pojedu, ali i moje strpljenje ima granice. Čeznem za svežim vazduhom, prostranstvom koje nestaje na horizontu, besan sam na drveće. Otvaram kartu i razmišljam kuda bih mogao da se uputim. Dredge su ispod zemlje, ništa od toga. Shatterera sam već pobedio. Kentauri su jednostavno dosadni... Hm, svež vazduh, nepregledna prostranstva, sasvim drugačiji protivnici? Daleki sever moj je novi cilj! Pakujem se, jurim do najbližeg transportnog kamena i dok dlanom o dlan, gazim duboki celac i mlatim se sa planinskim džinovima i poplavelim Jotunima, proučavam istoriju nekada silne rase koja je uništila sopstvenu civilizaciju i radujem se svakom izvoru platine kao malo dete. Ima li lepših predela od ledenih vrhova i snegom zavejanih visoravni? Sigurno ne u mrtvom Orru, ali vremenom ću i tamo da se vratim, samo da naučim gorštake šta je pravi čorbuljak, a ne ove njihove splačine...

U rudniku slučajno srećem našeg čoveka. Sa osmehom se prepoznajemo usred nekoliko desetina razularenih varvara i pozdravljamo se uzvicima koji bi strancima, da ih razumeju, delovali kao psovke. Tražimo isti vidikovac. Ko zna kojim putem do njega...


Umoran i bolnih šaka, isključujem igru. Nemarno shvatam da u Tiriji nisam proveo četiri ili osam, no više od 20 časova bez pauze, o čemu svedoče prazna pakovanja za hranu razbacana oko stola. Dok spremam se za počinak, znam da sutradan verovatno neću igrati, previše imam obaveza. Međutim, nije važno, jer se za igru ne plaća mesečna pretplata. Mogu da igram koliko i kad želim, manje ili više posvećeno. Mogu da oživim čitav jedan svet u mašti, ili da neobaveznu zabavu pretvorim u opsesiju, posao; da jurim još jedan mač, još dva ljubimca, još nešto što će svima ostalima pokazati da imam više slobodnog vremena od bilo koga drugog. Moje je da izaberem da li ću igrati WvW, PvP ili PvE, da odlučim hoću li biti deo CREW, CORE, Balkan Force ili nekog drugog domaćeg esnafa. Ja sam taj koji bira kako će moj lik izgledati, kako će se ponašati, na koju će stranu okrenuti i uz koju će se silu boriti, koga izdati. Guild Wars 2 su moja priča, moj svet i preporučujem ga - ne zato što se dopada meni i kako se dopada meni, već zato što ima potencijal da postane vaš. Vidimo se u Tiriji!


Zahvaljujemo se domaćem distributeru igre, kompaniji Extreme CC, koja nam je omogućila pristup igri u toku beta-testa i ranog starta.


Autor teksta, Ranko 'Game Master' Trifković, jedan je od tri osnivača i urednika Igrorama bloga.

Bio je glavni urednik mesečnika "Gameplay", bio je jedan od urednika mesečnika "The Gamer", glavni i odgovorni urednik časopisa "IT Market" i "Hobby Master", te novinar-saradnik u brojnim drugim izdanjima uključujući Digital!, PC Magazin i ActionTrip.



Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

3 komentara:

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!