11. svi 2013.

Giana Sisters: Twisted Dreams, recenzija

Nintendo i Šigeru Mijamoto su davne 1985. godine postavili kamen temeljac žanra platformskih igara, a Super Mario Bros je postao merilo po kome su se pravile takve igre. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih gotovo da nije bilo sedmice da nas na kućnim računarima ili konzolama ne obraduje neka nova "trči - skači" igra sa ježom, zecom, krokodilom, dinosaurusom ili nečim desetim u glavnoj ulozi. Gotovo sve su se držale zakonitosti koje su utemeljila dva vodoinstalatera u radnim kombinezonima, ali opet dovoljno su se razlikovale da izbegnu tužbu za plagijat.

Neki se opet nisu ni trudili da se previše razlikuju, što je bio slučaj sa igrom za Commodore 64 nemačkog Rainbow Arts-a o dve sestre - Džajani i Mariji. Igra je toliko ličila na SMB počevši od samog dizajna nivoa, preko prepoznatljivih kockica sa upitnikom, pa do izgleda nekih protivnika, a tako nešto se nije moglo neopaženo provući ispod radara. Advokatski tim je delovao po kratkom postupku i vrlo brzo posle objavljivanja igre zabranjena je dalja prodaja. Silazak u gejming podzemlje igri je obezbedilo kultni status i danas gotovo da nema vlasnika "debeljka" iz tog perioda koji se ne sećaju sati i sati provedenih uz igru The Great Giana Sisters.


Ovo nije prvi pokušaj reboot-a slavnog imena, jer je pre nekoliko godina Spellbound napravio novu igru o dve sestrice i njihovom putovanju kroz zemlju snova. Ironično, ali baš za Nintendo DS. No, kompanija je ubrzo bankrotirala, a većina zaposlenih je prešla u novu firmu Black Forest Games sa namerom da naprave rimejk kakav ova igra i zaslužuje. Prošle godine su pokrenuli i uspešno okončali Kickstarter kampanju, pa je krajem iste godine osvanula igra Giana Sisters: Twisted Dreams isprva isključivo kroz digitalnu distribuciju, a tek odnedavno i kao fizička kopija na disku.


Autori igre su očigledno smatrali da igrači priču o sestrama Džajani i Mariji drže u malom prstu, te su se pošteno ogrešili o novajlije, jer iz animacije na početku nećete saznati gotovo ništa, a i ono što možda uspete da naslutite verovatno je pogrešno. Tek na internetu saznaćete da su demoni oteli Mariju i odveli je u svet snova, a da vi zapravo vodite Džajanu koja poseduje veoma neobičnu sposobnost: da upravlja snovima i prebacuje se iz jednog u drugi, tačnije iz sna u košmar. Dok ste u snu sve izgleda kao u bajci uz vesele pozadine i neprijatelje u vidu sova (dobro poznate sove su još iz Commodore-verzije) i drugih pripadnika cakane faune. Kada se pritiskom tastera prebacite u košmar sve se menja: pozadina izgleda kao da je iz horor filma, a simpatične protivnike zamenjuju demoni i đavoli. Sušta suprotnost ovome je obličje koje Džajana uzima u svetovima između kojih obitava. U košmaru ona je lepo odevena i očešljana plavokosa devojčica, dok se na drugoj strani trasformiše u crvenokosu pankerku sa razbarušenom kosom. Muzika takođe prati promenu, te gotovo neprimetno od laganih klavirskih melodija prelazimo na brže, energičnije tonove u metal fazonu.



Ovo prebacivanje između snova predstavlja i osnovu mehanike same igre. Naime, u jednom snu neki prolaz će biti zatvoren dok u drugom to nije slučaj, previsoka platforma odjednom postaje dokučiva kada se prelaskom u drugi san na pogodnom mestu materijalizuje još jedna, primera je zaista mnogo. Ova tranzicija iz sveta svetlosti u svet tame nije ništa novo među video igrama, Link to the Past je sličnu foru koristio još pre dvadeset i kusur godina. Ali sve se komplikuje kada shvatite da svako od dva Džajanina obličja ima drugačije sposobnosti.


Cakana Džajana može da pravi piruetu u skoku, što joj omogućava da duže ostane u vazduhu i tako premosti prilično duge provalije. Pankerka može da se na trenutak pretvori u vatrenu loptu i jurne u određenom pravcu, uništavajući sve pred sobom: neprijatelje, blokove koji sprečavaju prolaz... Njena sposobnost je daleko korisnija, jer će vam pomoći da se lakoćom popnete uz uske vertikalne hodnike i doskočite na naizgled previsoke platforme. Svi problemi na koje naiđete se rešavaju odgovarajućim snom i odgovarajućim moćima, što podseća na još jednu legendu iz davnina - The Lost Vikings, mada u prilično razblaženom obliku.


Mario je skupljao novčiće, a Džajana skuplja ništa manje svetlucave dijamante. Razlikuju se tri vrste dijamanata: plavi koji se mogu pokupiti sa bilo kojim likom, crveni koje skupljate dok ste u košmaru, te žuti koji su dostupni samo u običnom snu. Da bi vam malo olakšali posao oko sakupljanja autori igre su ostavili jasne naznake gde se "na drugoj strani" nalaze dijamanti, te su nas poštedeli besomučnog prebacivanja među snovima samo da bi proverili da nismo koji propustili. Postoje i dve specijalne vrste: veliki plavi otključava novu sliku u galeriji, a ružičasti će vas jedanput spasti od pogibije pri dodiru sa protivnicima. Igra ima neograničeno života, pogibijom se vraćate na poslednji checkpoint, a koliko puta ste zaginuli na nivou uticaće samo na konačni rezultat. Drugi faktor od koga zavisi ishod jeste broj sakupljenih dijamanata.


Osnovna igra se sastoji od dvadesetak nivoa raspoređenih u tri sveta. Na kraju svakog sveta vas očekuje borba sa gazdom (boss-om, kraljicom, kako vam drago) koji, kao što je i uobičajeno, zauzima bar pola ekrana. Od dodatnih modova tu je Score Attack u kom je cilj sakupiti što više dijamanata, te Time Attack gde slobodno možete iskulirati dijamante i potruditi se da za što kraće vreme stignete do izlaza sa nivoa. Prelaskom cele igre otključava se Hardcore-mod u kome nema checkpoint-a, a za prave mazohiste postoji i Uber Hardcore gde posle svake pogibije krećete od prvog nivoa. Dobro ste pročitali, ne od početka nivoa nego od prvog nivoa. Ako mislite da imate dovoljno mirnu ruku i dovoljno debele živce, izvolite pa probajte, ja se nisam usudio.


Igra prilično lepo izgleda, dosta podseća na Trine 2, ali i pati od iste boljke, a to je prenatrpanost predmetima koji nisu u fokusu. Često će vam se desiti da mahinalno pođete niz neko stepenište, da bi trenutak kasnije shvatili da je to samo deo kulisa. Posebna pohvala ide za zvučnu podlogu, jer je angažovan kompozitor izvorne muzike Kris Hilsbek, a za drugu stranu soundtrack-a zaslužan je švedski SID metal bend Machinae Supremacy, poznati po metal obradi originalne muzičke teme iz igre.

Ukoliko imate iskustva u igranju platformskih igara Twisted Dreams možete preći za nekoliko časova. Težina igre se menja od nivoa do nivoa, pa će se često desiti na da nekom skoku zaglavite i poginete više desetina puta pre nego što uspete da ga izvedete. Od dodatnih modova, ponovnog prelaženja igre nema mnogo vajde (multiplayer-a, ni od korova) tako da je ova igra u suštini zabava za jedno popodne.

Autor teksta, Darko 'DeCoy' Mihoković, saradnik je bloga Igrorama od novembra 2009. godine.

Aktivan je saradnik mesečnika "Svet Kompjutera" od juna 2007. godine do danas, te recenzent i prevodilac na sajtu Abandonia.

Sve recenzije ovog autora

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

4 komentara:

  1. Koliko truda oko sve ga ovoga. Svaka vam cast! Divni ste ljudi!

    OdgovoriIzbriši
  2. Autor je uklonio komentar.

    OdgovoriIzbriši
  3. Deluje dosta dobro, natera me DeCoy da je uzmem za winter sale (a i malo veći popust, naravno) ;)

    OdgovoriIzbriši
  4. Generalno nije teška, isključujući poslednju borbu sa glavnim (provedoh sate bijući se sa oba glavna u obe igre). Nastavak je teži doduše. Za ostale modove je potrebno poprilično vremena i detaljno upoznavanje sa nivoima... nekako mi se to ne radi u ovoj igri. Hardcore i Uberhardcore su mi na nivou Super Meat Boy ačivmenta, možda čak i gori... vidim da je nekoliko likova uspelo da ih uzme al proveli su preko 100 sati igranja.

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!