1. stu 2010.

S.T.A.L.K.E.R.: Shadow of Chernobyl, recenzija

Vaporware – termin je koji se upotrebljava za softver ili harder koji se dugo najavljuje, ali nikada ne ugleda svetlost dana. Mnogi su bili spremni da i ovoj igri nalepe tu etiketu i smeste je u rafove zaborava zajedno sa Duke Nukem Forever (koji će, po svemu sudeći, ipak izaći sa nekih 10 godina zakašnjenja) i sličnim igrama. Ali grupica Ukrajinaca okupljena pod firmom GSC Game World, za koje su svi tvrdili da im je radijacija malo udarila u glavu i da su zagrizli više nego što mogu da progutaju, uspela je da istraje na svom putu i preko 4 godine nakon prve najave, u saradnji sa izdavačem THQ, objavi igru S.T.A.L.K.E.R.: Shadow of Chernobyl.



Iako se na prvi pogled čini da je Stalker najobičnija pucačina iz prvog lica, ubrzo ćete uvideti da je mnogo, mnogo više od toga. Ovaj neobični hibrid spaja akciju iz prvog lica, survival horror i role playing igre. Ovo nije linearna igra nalik bilo kojoj iz Call of Duty serijala koja vas tretira poput konja, ne dopuštajući vam da skrenete pogled sa zacrtanog puta. Stalker je potpuno otvorena igra, koja vas vuče da istražite svaki ćošak, u kojoj ćete "žnjeti onako kako sejete" jer će gotovo svaki postupak ostaviti posledice na odnose u svetu igre. Role play komponenta ovog paklenog koktela vrlo je pitka, ne zamarajući vas atributima glavnog lika, niti njegovim veštinama. Ona se ovde ogleda kroz komunikaciju sa NPC-ovima od kojih dobijate različite zadatke čijim kompletiranjem dobijate nagrade u vidu boljeg naoružanja, novca, municije... Još jedan prstohvat RPG začina je i opcija da se priklonite jednoj od dve sukobljene frakcije stalkera, čije se misije međusobno isključuju. Nijansa survival horora dolazi do izražaja pre svega u klaustrofobičnim podzemnim komplesima, posebno kada se uhvatite u koštac sa mutantima iza kojih ne ostaje municija, tako da svaki metak postaje zlata vredan.


Radnja igre se odvija u okolini nuklearne elektrane Čenobilj poznate po havariji iz 1986. godine. Po priči iz igre, tri godine kasnije dogodila se još jedna eksplozija čiji je proizvod Zona - kontaminirani prostor oko nuklearke koji je ukrajinska vojska ubrzo zatvorila. Uskoro su počele da kolaju priče o artefaktima unutar Zone koji poseduju čudesne moći. Priče o lakoj zaradi ubrzo su privukle razne pustolove, popularno nazvane stalkerima, koji su svesno rizikovali živote pokušavajući da se probiju što dublje u Zonu u potrazi za što vrednijim artefaktima. Vi se nalazite u ulozi stalkera koji je igrom slučaja izbegao sigurnu smrt, ali pritom izgubio pamćenje. Jedini putokaz na koji se možete osloniti jeste tetovaža na ruci na kojoj piše "Marked One" i unos u PDA uređaj u kome piše da treba da ubijete nekoga po imenu Strelok. Uz pomoć švercera Sidoroviča krećete u potragu za sopstvenim identitetom, usput otkrivajući neke od najvećih misterija Zone.


Ono što će vam odmah upasti u oči je prostranstvo u kome se igra odvija (Zona je podeljena na desetak velikih oblasti koje se zasebno učitavaju) i živi svet koji ga nastanjuje i postoji nezavisno od vašeg kretanja i uticaja. Grupice bandita i drugih stalkera proizvoljno će se šetkati uzduž i popreko, svesno ulazeći u okršaje sa suprotstavljenim grupama i lokalnom faunom. Veštačka inteligencija endemičnih životinjskih vrsta, mutiranih usled radijacije, prosto briljira. Slepi psi će se uglavnom kretati u čoporima i napadati isključivo ako osete da imaju brojčanu prednost. Međutim, kada im sa par hitaca osmudite dlaku, podviće rep i razbežati se cvileći, dok se ponovo ne okupe i okuraže da vas napadnu. Takođe, ogromni mutirani veprovi vas neće dirati ako se držite podalje, ali čuvajte se ukoliko se previše približite njihovoj jazbini. AI humanoidnih protivnika nije ništa manje brilijantan. Protivnici na otvorenom prebacivaće se iz zaklona u zaklon, pokušavajući da vas okruže i priđu vam sa boka, odgovaraće ukoliko čuju puškaranje u daljini ili noću primete svetlost baterijske lampe. Ali dok sve to sjajno funkcioniše na otvorenom, u interijerima se ispoljavaju mnoge mane AI-a. Protivnici će se često zaglavljivati u skučenim hodnicima i kao po komandi, jedan po jedan, istrčavati vam pravo na nišan. Mutanti su dosta brži i njihovo je kretanje dosta haotičnije, tako da se ovaj nedostatak u njihovom slučaju skoro i da ne primećuje.


Stalker nije jedna od "Sport Bili" igara, u kojima posedujete magični ruksak u koji staje apsolutno sve, od igle do lokomotive. Ograničeni ste, tako da je nekih 60 kg gornja granica opterećenosti, a da pritom koliko-toliko normalno možete da hodate. U principu važi da što se više natovarite, kraće ćete moći da trčite, a brze noge katkada vrede više od punog šaržera. Kako je za skoro svaki tip oružja potrebna drugačija vrsta municije, to bi značilo da će se u rancu naći mesta samo za jednu pušku i jedan pištolj. Dragoceni prostor u inventaru zauzimaće paketići prve pomoći, zavoji (pomoću kojih zaustavljate krvarenje), hrana i sredstva za smanjivanje nivoa radijacije bilo u vidu injekcija ili vodke (preterano konzumiranje može dovesti do zanimljivih nuspojava) i naravno dragoceni artefakti. Oni su razbacani svuda po Zoni, a naročito u okolini različitih anomalija, kojih ima raznih: počev od onih koje izazivaju spontano električno pražnjenje, preko kovitlaca koji će putnika namernika podići visoko u vazduh, do mini crnih rupa koje u sebe usisavaju sve u okolini. Teško ih je uočiti, ali srećom ubrzano pištanje uređaja koji nosite će vas blagovremeno upozoriti na opasnost. Artefakte možete dobro unovčiti kod trgovaca ili ih zadenuti za pojas, jer svaki sa sobom nosi i neke blagotvorne efekte u vidu smanjenja krvarenja, povećane otpornosti na radijaciju, kiselinu i slično.


Da se ponovo dotaknemo zadataka koje ćete uglavnom dobijati od NPC-ova u većim čvorištima. Ako se osvrnemo samo na sporedne, opcione misije uočićemo da su prilično jednolične, pa je tako, u većini slučajeva potrebno nekoga ukokati, pronaći određeni artefakt ili deo tela mutanta, uništiti banditski kamp ili jazbinu mutanata. Što je najgore zadaci se ponavljaju jer kada ih jednom završite možete ih ponovo prihvatiti - i tako u nedogled. Kako ne postoji nikakvi iskustveni poeni koje bi na taj način akumulirali, a nagrade nisu preterano primamljive, nema previše razloga zbog kojih biste se upustili u ponavljanje ovih zadataka. Zanimljivo je da ćete pretragom leševa palih protivnika dobijati informacije o skrivenim skladištima po Zoni. U njima se može pronaći bukvalno sve... od nekoliko boca vodke ili konzervi mesnog nareska, do vrednih artefakata i poboljšanih verzija oružja i opreme.


Velika sloboda u ponašanju živog sveta Zone je istovremeno i velika prednost igre, ali i njena najveća mana. Kada u jedno tako slobodno okruženje pokušate da ubacite skriptovane misije neminovno dolazi do gužve i zastoja. Tako će se često desiti da se druga strana ne pojavi na ugovorenom mestu sastanka jer je naletela na protivničku grupu ili čopor mutanata. Može se desiti i da NPC od koga treba nešto da uzmete zagine u prostoru između pojedinih oblasti Zone, do koga vi ne možete doći. Srećom, ovo se odnosi samo na sporedne misije, tako da sa glavnim neće biti ovakvih problema. Manji problem su i dosta štura objašnjenja, pa ćete dosta provesti čitajući zapise u PDA uređaju. Toplo vam preporučujemo da dobro pročitate svaki zadatak, jer vam vrlo lako može promaći jedan važan podatak, koji direktno utiče na to kako ćete završiti igru.


Svakako ćete se složiti da priča jedne ovakve igre treba da bude u obliku levka: da se opširnost podataka koje dobijate tokom igre smanjuje, na kraju se fokusirajući na sam rasplet, potpuno zanemarujući sporedne, manje bitne podatke. Međutim, kod Stalkera taj fokus, to usko grlo informacija, dolazi suviše rano. Crvena šuma, gradić Pripjat i sam kompleks nuklearke linearno vas vuku ka cilju ne dajući vam razloga, a nekad čak ni mogućnosti, da detaljnije istražite ove, možda i najintrigantnije oblasti. Jaka polja radijacije od Crvene šume čine uzan kordon načičkan protivnicima, dok će vas skriptovani lanac glavnog zadatka prosto vući za ruku kroz Pripjat, sve do samog reaktora.


Ipak, najjači adut ove igre, pred kojim će i njeni najžešći kritičari zanemeti, jeste atmosfera. Osećaj potpunog beznađa, bespomoćnosti ljudske vrste spram sila koje vladaju Zonom, zlokobno visi u vazduhu navodeći vas da o tome razmišljate bukvalnom pred svakog ruševinom. Poimanje strahota nuklearnog holokausta koje igra izaziva prevazilazi i wasteland trećeg Fallouta, koji u poređenju sa Zonom deluje naivno kao dečje igralište. Ljubitelje kataklizmičkog turizma obradovaće predanost i detaljnost sa kojom je prikazan Pripjat, sa sve glavnim trgom, stadionom i panormaskim točkom koji je postao svojevrsan simbol ovog grada duhova. Sa druge strane skučeni hodnici napuštenih podzemnih laboratorija, obasjani samo slabašnom svetlošću vaše baterijske lampe, uz zloslutno pucketanje gajgerovog brojača proizvešće u vama osećaj napetosti i strave na kome i Silent Hill i Resident Evil mogu da pozavide.


Atmosferi svakako doprinosi i muzička/zvučna podloga igre, posebno naslovna numera "Dirge for the planet" u izvođenju ukrajinskog metal benda Firelake. I ostatak melanholičnih numera koje možete čuti sa razglasa na značajnijim lokacijama savršeno dočarava trenutak u kome se Zona nalazi. Čak i dijalozi sa gramatički neispravnim engleskim jezikom i jakim ruskim akcentom daju svoj doprinos draži igre. Hipnotisani njenom, gotovo magnetskom privlačnošću sigurno ćete poželeti da je završite bar nekoliko puta i doživite Zonu u potpunosti, baš onako kako ju je zamislio ukrajinski tim, čije su kancelarije nekih četrdesetak kilometara udaljene od mesta dešavanja igre.

Za kraj napomena da igru nipošto ne pokušavate da igrate u osnovnoj verziji. Tek sa poslednjom zvaničnom zakrpom 1.6 Stalker postaje u potpuosti igriv. O uticaju Stalkera dovoljno govori i činjenica da je moderska scena živa i četiri godine nakon izlaska originalne igre. Posebno ćemo izdvojiti Stalker Complete 2009, zbirku modova koji peglaju poneke zaostale manje bagove, proširuju postojeći soundtrack, ali i poprilično menjaju mehaniku igre, tako da ipak preporučujemo da prvi prelaz igre obavite bez ovog dodatka. 


Autor teksta, Darko 'DeCoy' Mihoković, recenzent je bloga Igrorama od novembra 2009. godine.

Aktivan je saradnik mesečnika "Svet Kompjutera" od juna 2007. godine do danas, te recenzent i prevodilac na sajtu Abandonia.

Sve recenzije ovog autora


Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

Broj komentara: 10:

  1. Kao što me je u osnovnoj školi jedno vreme bilo sramota da priznam da mi je fizičko omiljeni "predmet" (dok su svi oko mene odgovarali sa "matematika", "biologija", "srpski", "likovno" - jednostavno volela sam nesputanu slobodu u fiskulturnoj sali); tako me je bilo sramota da priznam da najviše uživam u inteligentnim fps igrama sa jezivom atmosferom...

    Super zvuči ovo. Pregledna recenzija. :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Heh poceh da je igram jednom prilikom al mi je dosadila, ne secam se zbog cega, moracu opet da je instaliram :D

    OdgovoriIzbriši
  3. Atmosfera prevazilazi Fallout 3? Jel bi to trebao da bude kompliment? :D

    U svakom slučaju, S.T.A.L.K.E.R. dodat na spisak za kupovinu.

    OdgovoriIzbriši
  4. Ne, to je samo da pokaže koliko je F3 naivan i bezrazložno najhajpovan kao ultimativna post apoc igra.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Tocno tako, marketing čini čuda. Kad neko od glavnih svjetskih recenzeneata lupi etiketu na to svi odmah sljecu ko muhe na govno. F3, a ni F4 se ne može mjeriti sa Stalkerom.

      Izbriši
    2. Tocno tako, marketing čini čuda. Kad neko od glavnih svjetskih recenzeneata lupi etiketu na to svi odmah sljecu ko muhe na govno. F3, a ni F4 se ne može mjeriti sa Stalkerom.

      Izbriši
  5. Po meni, nema logike preporucivati nekome da igra bez Complete 09 moda, bilo da mu je prvi, drugi, treci.. prelaz. Jednostavno, on toliko unapredjuje igru (prevashodno u grafickom i zvucnom departmentu, a sama mehanika igre je vrlo malo twikovana-dodate su neke korisne stvarcice, kao vreca za spavanje, nova oruzja, fast travel, itd) da pretstavlja mnogo bolje igracko iskustvo. Igrac koga 'zona' ocara, sigurno ce zazeleti da sazna kako je igra prvobitno izgledala. Suprotno tome, onome kome se superiornija verzija nije svidela, jos manje ce mu se svideti vanila..

    OdgovoriIzbriši
  6. Ja sam odigrao (uz nekoliko manjih bugova) vanilu SoC, bez dakle grafickij poboljsanja koje dolaze uz Complete mode.
    Veoma veoma kvalitetna igra.

    Preporucujem da odgledate prvo film Stalker iz 1979. godine (mada verujem da vecina ljudi vec i zna za njega). Nema direktne veze sa igrom, al tu su neki elementi: Stalker (vodic kroz zonu), sama zona sa anomalijama, vojska...

    OdgovoriIzbriši
  7. I naravno... Wishmaster, u kome se ogleda sustina samog filma (ljudska pohlepa), donekle i igre.

    OdgovoriIzbriši
  8. Dobar opis. S.T.A.L.K.E.R SoC bih stavio u top 20 ove decenije(odnosno, prošle :) ). Mnogo orginaliniji i napredniji pristup FPS igrama od CoD serijala. Nisam igrao sa modovima, jer ne volim previše modifikacije. Jedino u igrama kada su gotovo neophodne( Oblivion). Clear Sky je isto dobar( posle patcheva naravno...), dok mi je CoP najgori deo serijala. Ne znam zbog čega, verovatno mi je dosadio S.T.A.L.K.E.R.

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!