22. ožu 2011.

Edna & Harvey: The Breakout, recenzija

U industriji igara uopšte se ne neguje kult autora. Slično je u američkoj školi stripa - dela se vezuju za izdavače (i razvojne timove), a ne za pojedince. Većinu razvojnog tima čine fizikalci i najamni radnici, dok je moć donošenja odluka u rukama šačice ljudi - režisera, scenariste, producenta, glavnog dizajnera... Oni dolaze i odlaze. Stoga je veoma bitno znati ko su, da bismo mogli da zaobilazimo ili se unapred radujemo budućim nastupima. Pa ipak, mnogi nemaju pojma ko nam pravi igre. Tu i tamo upamtimo ime velikana, ali i dalje ne znamo ko su ljudi zaslužni za igre koje odigramo.


Što nas polako dovodi do suštine. Pre godinu dana, uz pomoć Daedalic Entertainment-a, Marco Hüllen dovršio je i izdao The Whispered World. Ova izvrsna igra postigla je više nego zasluženi uspeh, a arhitekta koji ju je zamislio, projektovao i umešao prste u svaki aspekt produkcije povukao se u osamu. U naletu entuzijazma izazvanog dobrim prijemom, zidari koji su ređali cigle i mešali malter najavili su tri naslova - Edna & Harvey: The Breakout, A New Beggining i Deponia. Širom sveta, igrači su se naivno radovali ovim projektima, jer se Daedalic pokazao kao sposoban tim. Tu leži greška. Koliko god ovaj studio bio sposoban, pogrešno je očekivati da bez dobrog vođstva mogu da dosegnu pređašnje visine. Stavljanje znaka jednakosti između njihovog imena i imena projekta koji ih je proslavio može da dovede samo do razočarenja. Što nas dovodi do igre Edna & Harvey: The Breakout. Isti neimari kao prošlog puta, drugi arhitekta. Sve ključne pozicije u izradi ovog naslova zauzeo je Jan Müller-Michaelis, poznat još i kao Poki.


Posle uvodne animacije koja je tu čisto da se popuni prostor na disku, upoznajemo se sa protagonistima. U poznatom ambijentu duševne bolnice, unutar sobe sa belim tapaciranim zidovima, vidimo devojčicu sa plišanim zecom. Zbunjeno dete zove se Edna, a neobično pričljiva lutka odaziva se na ime Harvi. Nemaju pojma gde su, niti zašto. Posle kratkog razgovora sa čovečuljkom s druge strane teških čeličnih vrata, Edna doznaje gde se nalazi. Sasvim očekivano, odlučuje da joj tu nije mesto, te kuje plan za bekstvo. Ubrzo saznaje da joj je otac osuđen za ubistvo, ali i da joj upravnik bolnice uporno briše pamćenje, koje se sa istom upornošću vraća.


Scenario je naprosto loš. Najveći deo pripovednog vremena odlazi na cupkanje u mestu, a kada se i nastupi rasplet, poželećete da nije. Pred kraj dolazi do veoma neumesnog obrta. Toliko neumesnog, da bi se mogao uporediti sa ubacivanjem devetominutne scene silovanja u romantičnu komediju. Likovi su potpuno dvodimenzionalni, bez trunke težine i karaktera, te je nemoguće povezati se sa njima. Da je za predstavljanje svih likova korišćena jedna silueta, u paru sa jednim glasom, ishod bi bio isti. Dijaloga ima u izobilju, ali često su tu bez ikakve potrebe ili smisla. Poki uporno pokušava da provuče neki humor kroz njih, ali je izlišan i usiljen. Jedini osmeh koji uspeva da izmami je onaj neprijatni, kao kada neko ispriča izuzetno glup vic, a slušalac nema srca da ga nazove idiotom.


Bolesti uma neopravdano retko se koriste kao središnji motiv avantura. A tako su dobra podloga za komedije (Runaway: A Twist of Fate), ali i teskobnije priče (Sanitarium, Downfall). Međutim, po završenom druženju sa Ednom i Harvijem, palo mi je na pamet kako ovaj motiv može da posluži i kao naizgled dobro opravdanje. Za šta, pitate se? Pa, za neracionalno i kontradiktorno ponašanje likova, ali i loš dizajn zagonetki. Ruku na srce, ni sada nisam siguran da li su posredi greške izazvane neznanjem i neiskustvom ili svesne odluke. Edna ne želi da razvali vrata rodne kuće da je ne bi naružila, ali nema problem sa lomljenjem baštenskih ukrasa i razbijanjem prozora. Zato što je luda, ili zato što su autori aljkavi? U krajnjem slučaju, ishod je isti, tako da i nije previše važno.


Nadao sam se da je upravljački sistem sa akcionim glagolima u dnu ekrana nešto što smo ostavili za sobom pre dvadeset godina, ali očigledno sam se prevario. Naprosto obožavam da prelećem mišem preko ekrana, od glagola do objekta/lika, dvesta puta u toku jednog sata. Još kada je radna površina dugmića sa glagolima manja od makovog zrna, ugođaj je potpun. Nije mi jasno šta su hteli da postignu. Možda da na jeftin način izmame sećanja na stare dobre igre? Kao da su napravili auto bez amortizera, da nas podsete na prohujala vremena kada je truckanje bilo neizbežno. Niko to nije voleo, već se radilo o tehnološkom ograničenju. Potom su pokušali da zaobiđu sistem koji su izabrali, tako što su desnom tasteru pripisali izvršavanje unapred zadatog glagola, koji zavisi od predmeta/lika, a često je potpuno pogrešan. Tako će Edna, dok sedi na krovu, pre da pomisli da skoči sa njega nego da baci pogled dole.


Mehanika ide ruku pod ruku sa zagonetkama, koje je najtačnije opisati kao zamorne. Najčešće su inventarske, potpuno nelogične, sa nepotrebno zamršenim rešenjima i lažnim smernicama. Većina zahteva previše šetkanja, što u paru sa neopravdano dugim učitavanjem između scena uopšte nije prijatno. Još jedna u nizu poslastica je čudesno stvaranje predmeta i odvijanje događaja u vašem odsustvu. Gotovo uvek je neophodno napustiti ekran da bi se desilo nešto za šta su uslovi već ispunjeni. Šlag na torti su vremenski ograničene sekvence. Postoji i opcija prikazivanja hotspot-ova, za koju sam saznao sasvim slučajno. U samoj igri nema nikakve naznake o njenom postojanju, te sam je otkrio slučajnim pritiskom tastera "Space". Možda nešto o ovome piše u uputstvu, ali njega nije bilo u verziji koju smo dobili na testiranje.


Jedina interesantna ideja u celoj igri je tzv. tempomorph, odnosno ponovno proživljavanje sećanja iz detinjstva. Tokom ovih deonica, moguće je upravljati i Harvijem, a cilj je prisećanje određenih veština koje se kasnije mogu iskoristiti, kao što je falsifikovanje potpisa. Na žalost, koliko god ideja bila dobra, ostvarena je na krajnje prizeman način, te nema nikakvu narativnu vrednost, a čini se da je tu samo da bi produžila trajanje igre. Pošto je živ isključivo u Edninim mislima, Harvi može samo da se kreće i opaža detalje, kojima potom usmerava Ednu ka rešenju. Iako se na početku činilo da će predstavljati okosnicu mehanike, postoje svega tri ovakve deonice.


Ni izgledom nisam zadivljen. Likovi i pozadine veoma su jednostavni, sa obiljem boja. Ne ostavljaju utisak da je ta jednostavnost stilsko opredeljenje, već kraći i bezbolniji put do gotovog proizvoda. Gluma je naprosto odvratna, a neiskusni "glumci" paraju uši svojim skarednim "oživljavanjem" likova. Ne mogu da se ne zapitam, po ko zna koji put - kako ljudi ne shvataju da je bolje da, kada već ciljaju na publiku koja je navikla da čita, izostave glumu, pre nego da unajme amatere koji će naružiti scenario. Jedina trun profesionalizma u celoj nesretnoj igri je muzika. Živahne i vrcave kompozicije delo su dobro poznatog studija Periscope, kojeg se možda sećate kao autora/producenta muzike iz naslova kao što su The Whispered World, Gray Matter ili Black Mirror 2.


Najveća ironija leži u činjenici da je tragikomična istina o ovom delu zapravo utkana u samu igru, s tim što su je autori zasigurno napisali u šali. U jednoj od soba za razgovor, nekoliko momaka sede poređani u krug. Pločica na vratima otkriva da se radi o grupnoj terapiji za dizajnere igara. Edna ulazi, ali je isprva ne primećuju. Psihoterapeut daje reč Poki-ju, koji započinje svoju ispovest. Priznaje da se zaluđivao da će moći da napravi avanturu sa samo nekoliko saradnika, usput crtajući preko sto pozadina, te pišući diplomski rad. Pa, očigledno je da i nije mogao.

Kopiju igre za testiranje ustupio Daedalic Entertainment.



Autor teksta, Pavle 'Ketchua' Đorđević, jedan je od tri osnivača i urednika Igrorama bloga.

Saradnik je mesečnika "Svet kompjutera" od marta 2008. godine do danas, a od početka 2010. jedan je od urednika mesečnika "Gameplay". Od juna 2010. godine radi kao jedan od autora tekstova za emisiju PlayGames. Učestvovao je i u radu nekoliko internet prezentacija i projekata, uključujući Eniaroyah magazin.

Sve recenzije istog autora

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

2 komentara:

  1. Meni je igra izgledala odvratno jos od prvih slicica koje sam video. Bas cista suprotnost The Whispered World-u koji je u svakom pogledu jedna prelepa igra. Nadajmo se da ce bar A New Beginning liciti na nesto.

    OdgovoriIzbriši
  2. Meni je delovala bas simpaticno, steta..

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!