25. velj 2012.

Oil Rush, recenzija


Nafta, crna viskozna tečnost organskog porekla, jedna od najvažnijih sirovina bez koje bi se danas teško mogao zamisliti život na planeti. Sirovina zbog koga su vođeni, vode se i vodiće se ratovi. Ovom logikom vodio se i ruski Unigine Corp. pa je kao lajtmotiv postapokaliptične strategije uzeo baš trku za "crnim zlatom". Kao što sam pomenuo u prvom utisku, oni su bez imalo blama pozajmili okruženje iz filma "Vodeni svet" i na tim temeljima napravili prvu igru - Oil Rush.

Igra je najavljivana kao smela kombinacija klasične strategije i tower defence igre, međutim na kraju baš i nije tako ispalo. Oil Rush kao da je žanr za sebe, žanr koji bih ja krstio node strategy. Nema izgradnje baze niti gradnje bilo kakvih drugih objekata, imate samo ono što dobijete na početku partije i širite se isključivo zarobljavanjem neprijateljskih platformi. Nemate ni slobodu prilikom izdavanja naređenja jedinicama, jer ih nije moguće poslati bilo gde na mapi, čak ne možete ni selektovati proizvoljan broj jedinica povlačenjem zamišljenog pravougaonika na ekranu. Ni proizvodnja novih jedinica nije u vašim rukama, već se automatski dopunjuju ukoliko ih izgubite u napadu ili odbrani.


U redu, ako sve ovo nemate - pa šta onda imate, tj. čime ćete se vi baviti igrajući ovu igru? Na vama je da prebacujete jedinice od čvorišta do čvorišta, tj. sa platforme na platformu i vodite računa da su sve platforme dobro branjene kako ne bi pale u ruke neprijatelja. Platforme služe za automatizovanu proizvodnju jedinica (postoji drugačija vrsta platforme za svaki tip jedinica) i za crpljenje nafte koja predstavlja osnovnu valutu u igri. Naftu trošite na izgradnju zaštitnih bunkera oko platformi ili na aktivaciju specijalki o čemu će biti reči nešto kasnije. Pored platformi je moguće izgraditi najviše pet bunkera koji mogu biti naoružani mitraljezima, topovima ili protivavionskim raketama. Oko naftnih platformi nije moguće graditi bunkere, tako da ih morate aktivno čuvati kako ne bi bile lak plen neprijateljskih bandi.


Za razliku od nekih drugih strateških igara, ovde će mini mapa biti vaš najbolji prijatelj, jer ćete komande uglavnom izdavati preko nje. Klikom na neku platformu biraju se sve jedinice koje trenutno kruže oko nje. Zatim imate dugmiće kojima možete odabrati da li ćete na drugu platformu poslati sve, polovinu ili četvrtinu jedinica sa trenutne platforme. I u tome leži celokupna "strategija" ove strategije. Očekuje vas neprestani mikromenadžment između odbrambenih i napadačkih snaga po sistemu spojenih sudova: ako negde napravite višak snaga, na drugom kraju mape će se osetiti manjak. 


Kampanja se sastoji iz nekoliko poglavlja sa zavidnim brojem misija. No, problem je što te misije nisu previše inspirativne i zadaci se uglavnom sastoje u zauzimanju svih platformi na mapi. Kompjuterski protivnik na normalnom nivou težine vas definitvno neće namučiti, jer je skriptovan samo za povremeno slanje formacija ka vašim platformama. Što se jedinica tiče, na raspolaganju su vam pomorske, ali i vazdušne trupe. Okosnicu snaga činiće brzi skuteri koji su dobri za izviđanje i zauzimanje nebranjenih tačaka, ali u borbi veoma brzo ginu. Nešto snažniji su torpedni čamci koji su u stanju da sa bezbedne udaljenosti ospu paljbu po protivničkim bunkerima, a tu su i pravi vodeni tenkovi - brodovi hammerhead, koje je zaista teško potopiti. U vazduhu ćete komandovati lako naoružanim izviđačkim jedrilicama, a kasnije i helikopterima. Posebnu poslasticu čine ubojite podmornice koje se neprimetno mogu približiti neprijatelju.


Pored kampanje za soliranje, igra nudi i multiplayer opciju u kojoj vam je na raspolaganju desetak mapa za 2-4 igrača. Međutim, ukoliko ste namerili da svojom armijom brodića i aviončića sejete strah među online zajednicom, zaboravite na to. U proteklih mesec dana nijednom nisam našao otvorenu partiju kojoj bih se mogao pridružiti, a pokušaji da je sam napravim takođe su se izjalovili. Eventualno možete ubediti nekog prijatelja da pazari igru kako biste igrali jedan protiv drugog, u protivnom ste osuđeni na borbe protiv botova.


Uništavanjem protivničke mehanizacije i zauzimanjem platformi dobijate nešto poput iskustvenih poena. Te poene možete uložiti u unapređivanje vatrene moći i oklopa vaših jedinica i odbrambenih bunkera, ali i u već pomenute specijalke. Tako imate opciju da kratkotrajno ubrzate proizvodnju jedinica na jednoj platformi, osvetlite neotkriveni deo mape ili demorališete odbranu neprijateljske platforme. Nakon upotrebe specijalke su neko vreme "na leru", a svaku možete unaprediti najviše tri puta.


Grafički igra deluje sasvim pristojno uz obilato korišćenje spektakularnih eksplozija, za šta je zaslužan ganc nov Unigine pokretač koji radi na Windows, Mac i Linux operativnim sistemima. Sa druge strane, za zvučnu komponentu igre nemam gotovo nijednu reč hvale. Muzičke teme su kratke i neubedljive, zvučni efekti su korektni, ali je glasovna gluma katastrofalna. "Glumci" se iz petnih žila trude da ubodu akcenat, dok je izražajnost izgovora na nivou robota, pa tako glavni protagonista igre Kevin zvuči kao anestezirani Australijanac sa devijacijom nosa. Kompjuterizovani ženski glas u tutorijal misijama je toliko iritantan da ćete samo zbog toga poželeti da odustanete od igranja. Ali budite istrajni, jer mučenje neće dugo trajati.


Kada se sve sabere ostaje utisak da je Oil Rush u suštini prosečna igra, ništa više od sterilnog tehnološkog demoa koji je tu da nam prezentuje mogućnosti novog pokretača igre. Drugim rečima igra je sklepana tek reda radi, da pokupi koji dolar, dok se pravoj zaradi Rusi nadaju kroz licenciranje Uniginea koji, ruku na srce, sasvim dobro radi svoj posao. Po ceni od 15 evra igra ne predstavlja isplativu investiciju, ali ako baš želite da je probate preporučujem da sačekate popust ili eventualno prodaju kroz neki od indie paketa.

Primerak igre za testiranje ustupio Unigine Corp.


Autor teksta, Darko 'DeCoy' Mihoković, saradnik je bloga Igrorama od novembra 2009. godine.

Aktivan je saradnik mesečnika "Svet Kompjutera" od juna 2007. godine do danas, te recenzent i prevodilac na sajtu Abandonia.

Sve recenzije ovog autora

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

Broj komentara: 5:

  1. Baš šteta, ja se ponadao da je strategija umesto prolazne igre. Unigine prodaju sada za browser igre, jel da?

    OdgovoriIzbriši
  2. Nemam pojma, video sam na sajtu da je licenca 30.000 $

    OdgovoriIzbriši
  3. Ovo za multiplayer ista priča ko za Defenders of Ardania, nigde nikog živog online. Eventualno je jedan iskočio pitaj boga odakle i odigrah nekoliko partija sa njim. A baš šteta, ponadao sam se da je igra barem iznad proseka.

    OdgovoriIzbriši
  4. Ја игри замерам нереалну тежину. Наиме, у једној мисији лако пређеш мапу, док у другој игра постаје Сизифовски тешка. Они нападну тебе, изгину и они и твоји. Ти направиш војску, пошаљеш у напад а он никада јаловији, после не можеш да се одбраниш док се не консолидујеш. Не волим фрустрирајуће игре.

    Да ефекти нису колико толико добри давно бих је обрисао.

    OdgovoriIzbriši
  5. Ne samo to, kompjuter konstatno vara. Čak i kad jednoj frakciji zauzmem sve platforme ona me i dalje napada jedinicima koje se pojavljuju sa ivica mape.

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!