16. velj 2013.

Special Forces - Team X, recenzija

Najveći problem koji imam sa multiplayer igrama jeste da su preglomazne, na jedan ili drugi način. Ne volim bućkuriše čiji autori pokušavaju da spoje desetak naslova u jednom, ali još manje volim što, kada konačno pronađem zabavnu igru, shvatim da je niko od stotinak kontakata na Steamu nema instaliranu, iz prostog razloga što ovakvi naslovi najčešće zauzimaju 10-25 Gb prostora na disku. Ljudi se stoga najčešće odluče za jednu igru, pa kad im dosadi, obrišu je i gledaju šta će posle. Iznenadna prilika da se zaigra Civilization 5 na Internetu? Nemoguće je pronaći više od tri saigrača čak i vikendom, što članovi naše Steam grupe dobro znaju. Team Fortress 2 u tom pogledu više podseća na polno prenosivu bolest, nego na zabavni softver koji bi morao da bude instaliran čak i kad se neko vreme ne igra, kako bismo uvek bili spremni za akciju. Stoga sam se obradovao kada sam došao u priliku da testiram i opišem igru Special Forces: Team X. Ovo ostvarenje teži jedva 800 Mb, a uprkos tome reč je o veoma zabavnoj igri koja donosi i neke novine u žanr timskih pucačina.


Prvo što se primeti jeste grafički stil. Modeli likova i predmeta osenčeni su a boje se ne mešaju, pa sve u određenoj meri nalikuje na interaktivni strip, mada je reč o blažem efektu nego kod nekih sličnih igara. Iako neupućeni ovakav stil neizbežno povezuju samo sa serijalom Borderlands, reč je o tehnici koja je primenjena još za čuveni Outlaws, a uvek doprinese da atmosfera bude malo opuštenija nego kada je reč o foto-realističnim prizorima. To se odlično uklapa sa brzim ritmom igranja i mapama srednje veličine sa mnoštvom prolaza te cela igra, po načinu na koji se sve odvija, najviše podseća na nešto starije arkadne pucačine u kojima je važnije dobro upoznati mape i imati brze reflekse, nego otključati najbolje oružje. Zvučna podloga takođe je zadovoljavajuća, ali poznato je da ona dopre samo do povremenih igrača - svi iole ozbiljniji više pažnje posvetiće glasovnoj komunikaciji preko nego posvećenog servisa, kakav je npr. Mumble. Nešto manje dopali su mi se zvuci koje stvara oružje, ali daleko od toga da su zaista loši.


Kad smo već kod naoružanja, deo je licenciran i nosi imena postojećih modela i proizvođača. Svaka puška ima nekoliko osobina na osnovu kojih ih je moguće uporediti, a one najzanimljivije dostupne su od prvog trenutka. Ostatak se otključava vremenom, s tim da nisam stekao utisak da su kasniji predmeti sami po sebi bolji od početnih, pre da su specijalizovani za posebne namene i načine igranja. Očigledno je reč o želji autora da smanje broj usamljenih snajperista među početnicima i prepuste tu ulogu igračima koji uz ovaj naslov provedu barem dva do tri dana. Pošto ne postoje klase, ostavljena je mogućnost da napravite dve različito opremljene verzije specijalca, pa posle menjate paket opreme u toku igranja. Iskustveni poeni stiču se uvek, bez obzira na umešnost, ali spretni igrači i oni koji sarađuju sa saborcima dobijaju bonuse pa stoga brže napreduju. Jedina zanimljivost među uglavnom kozmetičkim opcijama jesu dve veštine, aktivna i pasivna, a donose upravo ono što biste i pomislili, pomoć koja se aktivira i onu koja je uvek prisutna.


Novina koja mi se veoma dopala i koju bih voleo da vidim u svim sličnim igrama jesu mape sastavljene iz više delova. Naime, u igri postoji više tematskih paketa (prerada otpadnih voda, gradilište, itd) a igrači pre početka partije glasaju koja će biti tema svakog od tri odvojena dela mape. Ovo doprinosi raznovrsnosti i otežava učenje svih mapa napamet, te sprečava uobičajeno zaključavanje servera na jednu ili dve popularne mape uz zanemarivanje svih ostalih. Delovi su dobro uklopljeni bez obzira na poreklo, pa se nikada neće desiti da je neki prolaz ostao zatvoren pa stoga ne možete da opkolite protivnike. Što se pravila tiče, najviše se igraju Control Point i Team Deathmatch, mada postoje i drugi, ništa manje zanimljivi vidovi, od kojih bih izdvojio High Value Target, gde se jedan igrač pretvara u pokretnu metu, ali istovremeno svojim saborcima donosi dodatne poene. Postoji mogućnost igranja na namenskim (dedicated) serverima, a možete i sami da stvorite partiju na svom računaru, ako imate dovoljan protok ka Internetu.


Igra se u timovima, kojih najviše može biti četiri, što zna da se pretvori u zabavan haos. Pogled je iz trećeg lica, a igrači moraju da koriste zaklone i sarađuju kako bi ostvarili ciljeve. Akcija je brza i nema prostora za kampovanje, jer neprijatelj u svakom trenutku može da se pojavi iza leđa. Prosečna partija traje između pet i petnaest minuta, zavisno od ujednačenosti timova, što mi se dopalo jer omogućava neobavezujuću aktivnost u trenucima dokolice. Možda najbolje od svega jeste niska cena, koja će omogućiti da igra bude dostupna širem broju korisnika mreže Steam, te još važnije, da uvek ima dovoljno igrača na postojećim serverima. Istina, nije reč o visokobudžetnom ostvarenju vrhunske produkcije i postoje neki sitniji nedostaci, koji će, nadam se, vremenom biti otklonjeni, ali zaista je reč o zabavnom ostvarenju koje možete igrati sa poznanicima ili strancima, kad imate malo ili nešto više slobodnog vremena. Mogućnosti za prilagođavanje likova su pristojne, dodaci i veštine koje možete otključati su zabavni (motorna testera, agresivan pas itd.) a mape taman odgovarajuće veličine da nikad nije gužva, niti je nemoguće pronaći neprijatelja. Ako mene pitate, zvuči kao igra koju ću cele 2013. godine držati na disku!

Primerak igre za testiranje ustupio je razvojni tim Zombie Studios

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

0 comments:

Objavi komentar

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!