20. srp 2010.

Team Fortress 2, recenzija

Podatak broj 1: Ne volim Valve. Daleko od toga da ih smatram lošom ekipom, ali jednostvano, njihove igre (ako izuzmemo Portal) nikada nisu u meni izazivale ono što izazivaju kod drugih ljudi. Ukratko, smatram ih žestoko precenjenim. Podatak broj 2: Retke su FPS igre koje volim, i uglavnom su prepotopske i/ili iz kujne 3DRealms-a ili id Software-a. Današnje FPS-ove, generalno, vidim kao neizazovne, pretenciozne i veoma dosadne. Izuzetaka ima, ali o tome drugom prilikom. Podatak broj 3: S podozrenjem gledam na svaki multiplayer only naslov. Zašto? Smatram da iskustvo koje jedna igra nudi ne sme u potpunosti da zavisi od toga sa kime se igra. Ne, naravno da ne odbijam bilo kakvo igranje sa drugim ljudima (ipak sam odgojen na kooperativnim beat-'em-up-ovima), samo mislim da ono treba da bude dodatak osnovnom solo režimu, nikako surogat za isti. Najtužnije od svega je to što sam isprobao sigurno preko pedeset ovakvih ostvarenja, i bez obzira na žanr, bio sam potpuno razočaran. Kako je onda došlo do toga da, suprotno osnovnim pravilima dedukcije, budem naprosto oduševljen multiplayer only FPS naslovom, koji je napravio Valve?


Team Fortress 2 i ja upoznali smo se zimus, kada nas je Walker spojio pomoću besplatne propusnice za trodnevno igranje. Bio sam skeptičan, posle toliko propalih veza sa multiplayer igrama. No, pošto sam proveo par besanih noći sa njenom starijom sestrom (i varijacijama na temu iste), a i dobio sam besplatnu propusnicu (a kad je džaba, i sirće je slatko), odlučlio sam da je oprobam. Bila su to tri nezaboravna dana, posle kojih smo se, zbog finansijske neodrživosti veze, razišli u dobrim odnosima. No, par meseci kasnije sam odrešio kesu i od tada se viđamo svakodnevno, makar na kratko (mada često na duže nego što bih voleo da priznam). Ali šta je to što me je privuklo ovoj igri?


Nema igrača na ovoj planeti koji nije probao bar jedno ovaploćenje Team Fortress modela. Iako je "pravi" Team Fortress bio modifikacija za Quake, najpopularnija verzija je svakako bio Team Fortress Classic, modifikacija za Half-Life, na kome su radili tvorci originalnog TF-a. Popularnost koju je ovaj mod stekao naterala ih je da odmah počnu da rade na nastavku, koji je u izradi bio dobrih desetak godina. Čekanje, pažljivo planiranje, i odbacivanje svega što je i najmanje odudaralo od ideje ove dvojice ljudi se isplatilo, i Valve je 2007. godine u okviru Orange Box paketa izdao Team Fortress 2.


Ideja je ostala ista. Sukob dve grupe vojnika, bez ikakvog motiva, sa jasno izdefinisanim klasnim sistemom. Svaka ekipa ima na raspolaganju devet klasa, podeljenih u tri grupe: napadačku, odbrambenu i logističku. U prvu grupu spadaju suludo brzi izviđač, mali i krhak, ali okretan i dobar za blic napade, prašinar naoružan raketnim bacačem (sa mogućnošću sveomiljenog raketnog skoka), i misteriozni Pyro, od glave do pete obučen u azbestno odelo sa plamenobacačem u rukama. Defanzinu kategoriju sačinjavaju stručnjak za eksplozive opremljen minobacačem, teškaš sa rotirajućim mitraljezom i inženjer koji postavlja odbrambene mašine, kao što su automatski mitraljez i aparat sa zalihama municije i paketa prve pomoći. Poslednju, logističku podgrupu, čine doktor, snajperista i špijun. Klase su veoma dobro usklađene, i ne samo da nema štrčanja, već (pazite sad!) je praktično nemoguće igrati solo. Dobro, nije nemoguće, ali neuporedivo je lakše (lepše, zabavnije, a i bolje za dalekoročni cilj - solo igrači su uglavnom trinaestogodišnji frageri) imati podršku komplementarne klase dok kosite neprijatelje. Tako, iako je moguće pobediti u borbi prsa u prsa ako igrate u ulozi snajperiste (s obzirom da kod sebe nosi lovački nož, i opciono, slab i neprecizan mitraljez), mnogo je ležernije imati pored sebe jednog Pyro-a koji će vam čuvati leđa dok pokrivate jedinice na liniji borbe. Vidi se da su momci iz Valve-a uložili podosta truda da bi svaka klasa dobijala razne pogodnosti iz simbioze sa bar jednom od preostalih.


Svaka klasa ima na raspolaganju tri oružja (primarno, sekundarno, i hladno). Svako od njih, opet, postoji u par varijanti. Primera radi, snajperista može kao primarno oružje koristiti pušku sa optičkim nišanom, ili pak luk i strele. Novo naoružanje se dobija po sistemu koji nagrađuje vreme provedeno u igri, na nedeljnom nivou, do izvesne granice. U prevodu, dobićete novu pušku ako igrate deset sati ove nedelje, ali nećete dobiti dve za dvadeset. Igra po nasumičnom sistemu određuje šta ćete dobiti, te se lako može desiti da imate četiri primerka pištolja za špijuna, ali samo jedan dvoručni mač (!) za stručnjaka za eksplozive.


Pored ovog sistema nazovi-dropova, postoji i mehanika koja dozvoljava da, od opreme koju ne koristite, napravite nešto korisno. Međutim, sve što možete iskovati ovim putem ćete kad-tad dobiti u svakom slučaju, pa se postavlja pitanje upotrebne vrednosti. Doduše, na ovaj način je moguće i praviti jedinstvene šešire za vaše likove, koji nemaju nikakvu svrhu sem čisto kozmetičke. Zašto je ovo bitno, ako imate preko petnaest godina, ne znamo.


Od režima igranja na raspolaganju su standardni deathmatch (po umiranju odmah nastavljate igru, neki bi rekli besciljno rešetanje) i arena (po umiranju čekate do kraja partije, pa tek onda oživljavate), zatim capture the flag, i par varijacija na temu zauzimanja kontrolnih punktova. Svaki od njih je dostupan na petnaestak izvrsno dizajniranih mapa. Skoro svaka od njih ima osnovni režim čijem je igranju namenjena, ali i modifikacije iz zajednice, koje je prilagođavaju nekom drugom režimu.


Interesantno je kako Team Fortress 2 ne sadrži maltene ni trunku informacija o bilo čemu sem mehanike. Tek bunarenjem po internetu saznajemo da su sukobljene strane zapravo pripadnici organizacija Reliable Excavation & Demolition (RED) i Builders League United (BLU), koji između sebe potajno kontrolišu sve vlade sveta. No, i pored nedostatka radnje ili bilo kakve konverzacije, ova igra uspeva da nasmeje do suza. Prva stvar koja upada u oči je etnička raznovsnost članova ekipe (pijani Škot crne puti, arogantni Australijanac, nadmeni Francuz, itd.). Odmah za njom dolaze i besprekornom glumom okićeni povici, koji u najgorem slučaju mame blagi osmeh na lice, u paketu sa mrzovoljnom i letargičnom sekretaricom koja preko razglasa daje informacije o preostalom vremenu i sl.


Van igre je moguće naći dosta propratnog materijala, napisanog u istom, šaljivom maniru. Pored uputstva koje se dobija uz nju (a usput nema apsolutno nikakve veze sa istom) tu je serija kratkih filmova nazvana "Meet The Team", koja predstavlja svaku pojedinačnu klasu na veoma duhovit način, kao i stripovi i tekstovi na zvaničnom blogu.


Vizuelni stil je dopadljiv, sa jednostavnim okruženjima bez nepotrebnih objekata, a opet sa dovoljno zaklona. Modeli su karikirani - grbavi sa ogromnim šakama, i urnebesno animirani. Svaka od devet klasa ima i jedan specifičan potez koji služi za zadirkivanje protivnika. Muzike, nažalost, ima samo u glavnom meniju, gde se smenjuju fantastične kratke kompozicije posvećene različitim klasama.


Servera za igru ima preko devet hiljada, ali komunikacija sa većinom je, u našim uslovima, loša. Ipak, s obzirom na to koliko ih ima, uvek se nađe neki na kome ima dovoljno ljudi za igru, a da odziv bude dobar. Preporučujemo generalno ruske i nemačke servere.


Za kraj bismo samo još morali da navedemo tu jednu manu koji Team Fortress 2 ima, a to je glasovna komunikacija. Iako je veoma korisna u timskoj igri, a ume da bude i svojevrstan izvor zabave, u većini slučajeva samo dozvoljava desetogodišnjim Mađarima da vam psuju majku pošto ste ih ubili sedmi put za redom.


Sve u svemu, bilo da ste ljubitelj online igara, ili zadrti pećinski čovek poput mene, Team Fortress 2 je prava stvar za vas. Niko ko ju je probao nije ostao ravnodušan, i jedino što sprečava sve ljude na svetu koji poseduju računar ili neku konzolu da počnu da je igraju je činjenica da se plaća. Ako vam je hiljadu i petsto dinara previše za jedan multiplayer only naslov (kao što je meni bilo), sačekajte neki od mnogih popusta na Steam servisu i kupite je za duplo do tri četvrti manje. Ali svakako je kupite.



Autor teksta, Pavle 'Ketchua' Đorđević, jedan je od tri osnivača i urednika Igrorama bloga.

Saradnik je mesečnika "Svet kompjutera" od marta 2008. godine do danas, a od početka 2010. jedan je od urednika mesečnika "Gameplay". Učestvovao je i u radu nekoliko internet prezentacija i projekata, uključujući Eniaroyah magazin.

Sve recenzije istog autora

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

Broj komentara: 13:

  1. Hm, toliko ne voliš Valve da si upravo pomogao da bude najzastupljenija firma na blogu :)

    Imamo HL2 i L4D2, sad i TF2, a Draganin Portal čeka na svoj termin... Jesmo li još nekom opisali čak četiri različite igre (urađene u više-manje istom engineu)?

    OdgovoriIzbriši
  2. Ono što mene zanima jeste zašto ne bi voleo nešto što smatraš "žestoko precenjenim"? Možeš i samo da budeš ravnodušan,da izbegavaš, da prezireš... na primer... :)

    Mada, moram da priznam da bi ti bez takvih izjava recenzije pomalo izgubile na šarmu i specifičnom stilu...

    OdgovoriIzbriši
  3. @Walker: Tri Bioware-a i tri Dark Fall-a. Moram da opišem Lost Crown u sledećem krugu da Boakes ne bi zaostao za Valve-om. :)

    @Džozi: Nikad nemoj da zaboraviš da sam pritup kad mi se obraćaš. Nemam pojma da li si htela da mi udeliš kompliment, ili da me ocrniš. :D Elem, ta dva nisu ni u kakvom uzročno-posledičnom odnosu. :) Jednostavno ih ne volim, a pride smatram da su precenjeni.

    OdgovoriIzbriši
  4. :)
    Recimo da te ne smatram precenjenim.

    OdgovoriIzbriši
  5. А ја се запитам.;)
    Али ја, рецимо, никада нећу разумети зашто ти описујеш fps када га не волиш? То би било исто када би ја описивао спортске симулације. Или фејсбук.:S

    Moжда то има везе како ко доживљава игре и на који начин им приступа. Остави шутере неком ко их воли. Халф Лајф 2 је много више него добра игра, но, добро.
    ;)

    OdgovoriIzbriši
  6. Deki, ne znam da li se sećaš, ali istu smo raspravu vodili oko Just Cause 2. :) Kao što sam napisao u tekstu, nije da ne volim FPS, nego da su retki FPS-ovi koje volim. Zato što volim da moje akcione igre budu izazovne.

    OdgovoriIzbriši
  7. За тебе, као загриженог авантуристу, не постоји изазован шутер.:)

    OdgovoriIzbriši
  8. Pa jel ćeš da me teraš sad da nabrajam izazovne šutere? :D Rise of The Triad nikada nisam mogao da pređem na najtežem podešavanju, recimo. :)

    OdgovoriIzbriši
  9. De, de ni ja ne volim FPS-ove, ali se nekad naložim pa igram, pa i opišem. Recimo DoD me držao baš baš baš...

    OdgovoriIzbriši
  10. Odlican review. Svaka cast. I nemojte zaboraviti da i Srbija ima svoj Team Fortress 2 server. :)

    OdgovoriIzbriši
  11. Da, server postoji, ali zajednica je slaba. Ima svega desetak ljudi koji su baš aktivni. Mada, čini mi se da su se admini malo trgnuli u poslednje vreme, svakog vikenda ima po neki event. :)

    OdgovoriIzbriši
  12. Dobra igra, ovi modovi su otkačeni, vidim ja da će prolaziti noći uz ovo :) Mada, QuakeLive je i dalje na tronu u poređenju sa ovim...
    Igra li ovo ko i u koje vreme? Hajde dajte okviran termin kada većina igra pa da se nađemo.

    OdgovoriIzbriši
  13. TF2 je besplatan na Steam-u. Super igra.

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!