20. velj 2011.

Dead Space 2, recenzija

Doom nas je naučio veoma važnu lekciju. Jednom otvorena vrata pakla ne daju se ponovo zatvoriti. Možemo ih preprečiti, zaključati, pobeći daleko. Ipak, samo je pitanje vremena kada će čuda sa one strane da nas stignu, na javi ili u morama. Isak Klark to najbolje zna. Njegova podsvest obiluje stravičnim slikama, neshvatljivim simbolima i iskonskim strahovima koji ga proždiru iznutra. Kratki trenuci prisebnosti nalikuju jedni drugima. Uvek ista pitanja, iznova i iznova, sve dok ih svest ne odbaci kao besmislen pozadinski šum, zajedno sa celokupnom materijalnom stvarnošću. Jedini izlaz iz nesuvislog kovitlaca je ništavilo, topli zagrljaj mraka koji donose jaki lekovi. Oni ga spašavaju iz pakla sadašnjosti, iz surove tragikomedije koja, ako je istinita, može značiti samo jedno - potpuno je lud.


Ipak, ništa nije večno. Pre ili kasnije, svetlo rastera mrak i svako se suočava sa samim sobom, svojim bolom i strahovima. Isakov najveći strah ostvaruje se iznenada. Iz drogiranog nepostojanja budi ga podatak da nekromorfi ne samo što jesu stvarni, već su tu oko njega. Bez vremena za razmišljanje, Klark se hvata za jedinu sigurnu nit u sveopštem ludilu. Glas žene preko radija dovikuje da trči i on pokušava da posluša. Nogu pred nogu, batrga se između čudovišta koja kasape pacijente, između sterilnih bolničkih zidova, između... Čega? Kuda zapravo? Ko ga uopšte vodi i da li se ovo sve zaista događa, ili je posredi samo još jedna mora uzrokovana lekovima? „Ti jesi uništio marker“, odgovara mu glas sa radija, „ali oni su napravili novi!“


Mora se priznati, Visceral Games zaista zna kako se pravi efektan uvod. Nemoguće je ne osetiti napetost dok se bosonogi Klark, uvezan u ludačku košulju i jedva živ, provlači pustim bolničkim hodnicima kroz čije zidove odjekuju povici i potmulo režanje. Stražari i osoblje, koje nakratko sretne, ostaju bez glave u panici, a RIG pulsira „na rezervi“. Za razliku od prvog dela, gde je naš junak odmah posle prve bežanije pronašao industrijski sekač i preobrazio se u vojničinu kakve nema, Dead Space 2 gradi portret prekaljenog inžinjera postepeno. Klark iz iskustva zna šta mu je potrebno, ali ovog puta sve to sam – pravi! On rastavlja mašine koje pronađe usput, kako bi nadomestio opremu koja mu nedostaje.


Isak povremeno hakuje računare kako bi aktivirao pojedine uređaje ili otvorio prolaze. Ovo se odvija kroz jednostavnu mini-igru, koja pomaže da o njemu steknemo sliku kao nekom ko poznaje tehniku. Za razliku od Mass Effect 2, igrač nije prisiljen da nešto rastavlja ili hakuje svaki čas, već se radi o tačno određenim mestima koja su lepo uklopljena u linearnu priču, pa se igra ne usporava preterano. Ukoliko ste, kao ja, u prvom delu pucali u udove leševa kako ne bi oživeli čim im okrenete leđa, radovaćete se da čujete kako igra takvo razmišljanje dodatno nagrađuje. Naime, gaženjem savladanih nekromorfa ili nastradalih civila možete dobiti municiju, lekove, ili novac. Štaviše, ovo je neophodno na višim podešavanjima težine, kada su zalihe veoma oskudne.


Klarkova nesigurnost u samoga sebe i dalji pravac delovanja igraču se prikazuje kroz priviđenja različitih vrsta. Ideja da se on prikaže kao tragični junak, pritisnut nezasluženom krivicom koje ne može da se oslobodi, na papiru deluje odlično. Ipak, umesto da doprinosi dubljoj portretizaciji lika, prikaza koja mu se obraća ubrzo postaje zamorna smetnja. Sasvim suprotno, retke sekvnce u kojima Isak gubi kontakt sa stvarnošću i vidi nepostojeće protivnike ili događaje iz prošlosti, uveliko doprinose atmosferi igre. Da ih je više, verovatno bi naterale igrače da se zapitaju šta je zapravo stvarnost a šta junakova bolesna fantazija. Na žalost, autori su jedva zagrebali po površini sasvim mogućeg psihološkog trilera, držeći se sigurne staze kroz šumu daleko mračniju od bilo čega što su uspeli da prikažu.


Sporednim likovima takođe je posvećeno više pažnje nego u prvoj igri, pa sad ne podsećaju na statične elemente u pozadini, ali su i dalje daleko od pravih saboraca. Iako ćete osetiti minimum emotivne povezanosti sa sapatnicima i zaista poželeti da im pomognete, nema ni reči o animaciji pokreta mišića lica ili govora tela kakve je imala Alyx još 2004. godine, koji bi vas i za tren naveli da pomislite da je posredi stvarna osoba sa sopstvenim mislima i idejama, nadama ili strahovima. Doduše, bilo bi suludo predstaviti ovo kao zamerku Visceralu, jer je Valve zaista nekrunisani kralj animacije likova, koji čak i robotima uspeva da udahne dušu kroz prikaz pokreta. Stoga pohvala autorima za korak u pravom smeru, u nadi da će u sledećoj igri zagrebati još dublje pa nam dati saborca koji može da nas pokriva u akciji.


S obzirom na to da se kroz igru i dalje probija sam, autori su Isaka načinili nešto pokretljivijim i jačim. Ovo je vidljivo pre svega u bliskoj borbi, koja je od poslednje linije odbrane postala sasvim upotrebljiv napad. Telekintičke sposobnosti više ne služe samo za pomeranje predmeta i rešavanje zagonetki. Njima je moguće poneti otkinutu kandžu protivnika ili oštar predmet, pa ih upotrebiti kao projektil. Energija za stasis, uređaj koji omogućava da se likovi i predmeti privremeno zalede u pokretu, obnavlja se postepeno čak i bez upotrebe rezervnog punjenja. Boce sa kiseonikom više nisu deo inventara, što oslobađa mesto za dodatnu municiju i zavoje. Sekvence u vakuumu ređe su no u prvoj igri, a problemi koje je u tim situacijama potrebno rešiti znatno su pojednostavljeni.


Zalihe stasis energije i kiseonika lako se mogu dopuniti po potrebi, jer pumpnih stanica ima u izobilju gde god je to potrebno. Na ovaj način zadržana je raznolikost okruženja, ali je igra dodatno ubrzana na sporednim mestima, koja su u prethodnom delu znala da oduzmu suviše vremena i razbiju koncentraciju igrača. Za razliku od serijala Mass Effect, gde je ubrzavanje igre u nastavku negativno uticalo na intenzitet doživljaja, igri Dead Space 2 ovakav pristup veoma prija. Razlog tome jeste to što autori nisu pojednostavili bitne delove estetike i mehanike ovog sveta, već su mnogi od njih dodatno unapređeni. Dobar primer je zaštitno odelo koje Klark koristi, čije verzije se sada mnogo više razlikuju izgledom i osobinama. To svakako doprinosi utisku o širini sveta koji okružuje igrača.


Pored prostornih problema prisutnih u prethodnoj igri, autori su uveli i nekoliko novih. Kvalitetom se svakako ističe potreba varanja sigurnosnog DNK skenera na nekoliko mesta, te pomeranje teških predmeta uništavanjem ventila na bocama pod pritiskom. Odlična je odluka da se ne pretera sa ponavljanjem ovakvih zagonetki, već da se one kombinuju sa korišćenjem stasis uređaja i kretanjem u prostoru bez veštačke gravitacije. Ove deonice sada su mnogo zanimljivije za igranje jer, umesto skokova ograničenog dometa, igrač ima punu slobodu kretanja u bestežinskom stanju, zahvaljujući usmerenim mlaznicama ugrađenim u zaštitno odelo. Od novina valja pomenuti i prozore koji se mogu razbiti, te puzanje kroz ventilacione tunele koji povezuju različite delove kolonije Sprawl.


Ipak, na nekoliko mesta autori i dalje posežu za prljavim trikovima. Dok su pojedina vrata zaključana sve dok igrač ne zameni bateriju ili reši zagonetku, na određenim mestima igra se koristi nevidljivim prekidačima da izazove „kratki spoj“, usled čega se prolaz privremeno onemogućava sve do okončanja „iznenadnog“ napada. Loše zamišljene situacije ove vrste svojom predvidivošću sprečavaju igrače da se u potpunosti užive u inače zanimljiv futuristički narativ. Pojedini trenuci koji zahtevaju brzu reakciju (QTE) teško se razlikuju od međuanimacija sa kojima su spojeni, što nije baš najbolja dizajnerska odluka. Slična je situacija i sa povratkom neuništivog protivnika iz prve igre, s tim da je njegova uloga u nastavku nešto drugačija i uspešno je obavlja.


Zamerka bi se mogla uputiti svojevrsnoj inflaciji energetskih kalemova (power-nodes). Njih ima u obilnim količinama, pa je moguće ne samo potpuno unaprediti zaštitno odelo i dva odabrana oružja još u prvom prelasku, nego i otvoriti sva zaključana vrata, čije elektronske brave zahtevaju trošenje jednog kalema. Najčešće se mogu pronaći baš u blizini ovakvih vrata, ali neretko su sakriveni izvan putanje koju pokazuje igra, čime se dodatno nagrađuje istraživanje okolnih prostorija i naizgled nedostupnih mesta. Hologramska mapa više ne postoji, ali za njom zaista i nema potrebe, jer pored nešto skrovitih kutaka u kojima se kriju ovakvi bonusi, igra ne sadrži mesta na koja bi Klark mogao da odluta. Stoga je i mogućnost pokazivača smera da, osim ka trenutnom cilju, upućuje ka drugim važnim mestima, često bespotrebna.


Protivnici su nešto raznovrsniji nego u prvoj igri. Više pažnje posvećeno je brzim i veoma pokretljivim neprijateljima, poput jurišnika koji podsećaju na nojeve, te mutirane dece sa ogromnim kandžama (odličan izbor u multiplayer režimu!). Eksplodirajuće bebe, verovatno zamišljene kao groteskna tvorevina, zbog lakoće uočavanja i uništavanja deluju krajnje simpatično, ako ne i smešno. S obzirom na to da se igrač ohrabruje da uništava njihove potencijalne regrute, leteći nekromorfi koji oživljavaju mrtve sada dolaze u paru i skrivaju se od pogleda koristeći zaklone koje im pruža okruženje. Ipak, pojava neprijatelja uglavnom je skriptovana, tako da već u drugom prelasku ostaju bez svoje najveće prednosti – iznenađenja. U pojedinim hodnicima postoje mesta sa bonusima, čija poseta aktivira skriptovanu lavinu koje u suprotnom ne bi bilo. Posle prvog prelaska (ja je pređoh dva puta do sad) otključava se new game+ opcija koja dozvoljava prenos stečene opreme, te izazovni hard core režim koji dopušta samo tri čuvanja u celoj kampanji!


Igranje na internetu najviše podseća na L4D Versus, s tim da je broj igrača u dva suprotstavljena tima različit. Brojčana prednost daje se nekromorfima, dok ljudi imaju zaštitna odela i naoružanje. Pripadnici obe strane u početku su nejaki, ali mogu da se unapređuju linearno, sakupljanjem iskustvenih poena koji se dobijaju za svako ubistvo ili pobedu. Ljudi pokušavaju da obave različite zadatke pre isteka vremena, dok je cilj nekromorfa da ih u tome zaustave. Posle završetka svake runde strane se menjaju. Partije se pronalaze lako i uvek ima zainteresovanih igrača svih nivoa iskustva tako da nema čekanja, a omogućeno je i povezivanje sa poznanicima. Vreme će pokazati koliko je igračima ovaj vid zabave zaista zanimljiv, a jedina veća mana koju sam pronašao ogleda se u nemogućnosti podešavanja režima rada mikrofona.


Na koncu mogu samo da čestitam ekipi Visceral Games na odlično urađenom poslu. Kampanja se, uz temeljno istraživanje, prelazi za manje od deset časova što znači da je kraća od one u prvoj igri, ali multiplayer više nego nadoknađuje tu razliku. Štaviše, sjajan izbor različitih okruženja stvara osećaj putovanja kroz ogroman prostor, što i dolikuje predstavljanju jedne svemirske kolonije. Dijalozi su neubedljivi u pokušaju da stvore napetu atmosferu, ali mestimično i uspevaju – što je znatan napredak. Priča je potpuno linearna, a nedostatak mogućnosti donošenja odluke i suočavanja sa sopstvenim izborom jeste mana koju sam zamerio i prvobitnom ostvarenju, ali sve te zamerke ublažene su vidljivim trudom autora da igračko iskustvo unaprede u svakom pogledu. Najbolji primer predstavljaju brojni omaži originalu, među kojima počasno mesto zauzima ponovna poseta brodu USG Ishimura, koja predstavlja zaista jezovito iskustvo posle svega što je Klark tamo preživeo.


Moj je zaključak da je Dead Space 2 odlična igra, kojoj bi šansu morali da pruže gotovo svi punoletni igrači željni akcije sa elementima horora.

Primerak igre za testiranje ustupio Extreme CC

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

Broj komentara: 9:

  1. Odličan članak, moje pohvale autoru. Nagovorio me je sada da nabavim igru.

    OdgovoriIzbriši
  2. Znaci dobra je igra. Odlicno! Nabavljam kad bude neki popust na steamu..

    OdgovoriIzbriši
  3. Igra je legendarna i u dvojci je popravljeno sve sto mi je smetalo u prvom delu. Preporucujem je svima koji NEMAJU neke ATI kartice zato sto necete moci da zavrsite chapter 12, mada ce to verovatno pachovati za kupce originala. Poseta Ishimuri (koja je u procesu popravki i dekontaminacije !?!?!? ) je definitivo najbolje iskustvo u igri, bar za mene jer sam mogao da prepoznam mnoge lokacije iz prve igre i da se sav najezim dok prolazim pored mesta gde su se pre pojavljivali tzv. bosovi ocekivajuci da me opet napadnu. P.S. cuvajte sve o 2 sejva posto u slucaju da vam nestane struje ili bilo kakvog problema sa kompom gubite citav sejv fajl od pocetka.

    OdgovoriIzbriši
  4. Jako dobra recenzija. Prvi deo je bio OK, prvi prelazak je bio zabavan, drugi manje-više ali od tada do danas igru nisam ni pipnuo. Stvarno nije tip igre u kome može da se uživa više puta.
    Drugi deo po svemu što sam do sada video i pročitao deluje znatno zanimljivije (mislim na kampanju koja izgleda bolje i jezivije, dodatak multiplejera me ni najmanje ne interesuje). Ali ipak neću žuriti sa kupovinom, ili ću sačekati dobar popust na Steam-u ili je kupiti polovnu za PS3. I pored sve hvale mi ne deluje vredna plaćanja pune cene. :)

    OdgovoriIzbriši
  5. Meni se prvi DS nije svideo. Resident Evil 4 u svemiru, eto šta je. Vidim da ni autor teksta nema nešto bolje mišljenje o njemu. Dvojka iz ovog opisa deluje puno bolje. Videćemo...

    OdgovoriIzbriši
  6. Ма први део је добар к'о добар дан. Не знам какав је овај део, али бих рекао да је одкичан.

    OdgovoriIzbriši
  7. Odličan opis, ukazao si mi na neke elemente koje nisam primetio prilikom prelaska ove igre.

    OdgovoriIzbriši
  8. Odlična igra jedna od retkih za koju vredi dati novac.. igra je grafički veoma ispeglana začudio sam se da mi sve glatko radi na high 1680x1050 na mom laptopu
    Preporuka ako volite horor!

    OdgovoriIzbriši
  9. DS:Salvage + DS:Aftermath + DS2, odlično funkcionišu. Iako se u DS2 još više vidi uticaj nekih starijih igara (Resident Evil, Bioshock) nego u prvom delu, DS2 ipak ima nešto originalno, nešto svoje, što vuče igrača da je završi u jednom dahu. Što se tiče priče... ok je za sada ali bi bilo dobro da se završi zaključno sa sledećim delom, mada sumnjam da će se to desiti...
    Što se ostalih stvari tiče, uopšte nemam zamerki. Thumbs up za slobodni let u vakuumu. Takođe mi se sviđa kako su predstavili emotivni odnos sa Nikol. Sa Eli su mogli malo više da porade u tom smislu ali dobro...
    U svakom slučaju, jedna od retkih igara koju bih možda nekad prešao i po drugi put. Jedva čekam nastavke (strip+film+igra) :)

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!