22. lis 2011.

Nuclear Dawn, recenzija


Još u prvim utiscima o ovoj igri zapitao sam se da li je grupica okupljena pod firmom InterWave dovoljno smela ili dovoljno nepromišljena (da ne upotrebim neku težu reč) da kao prvu igru napravi neuobičajenu mešavinu online pucačine i strategije u realnom vremenu, smeštenu u postapokaliptično okruženje. Tržište online igara predstavlja opasne vode za male igrače, vode u kojima vladaju krupne ribe. Nova igra mora donese nešto zaista revolucionarno da bi uzburkala mrtvo more i privukla kritičnu masu igrača, koja će je učiniti isplativom investicijom novca i vremena. Odgovor na ovo pitanje može dati samo vreme.

Priča o ovoj igri počinje još 2006. godine, kada je prvobitno zamišljena kao mod za Half-Life 2. U međuvremenu projekat je iz amaterskog modovanja prerastao u ozbiljnu komercijalnu igru, čiji je razvoj trajao dugih pet godina. Dakle, pred nama je igra koja predstavlja spoj dva žanra: pucačine iz prvog lica i strategije u realnom vremenu. Ovo nije prvi put da je neko to pokušao, ali svakako odudara od većine igara koje igraju na sigurno, bez želje za eksperimentisanjem. Nuclear Dawn ne poseduje nikakvu singleplayer kampanju (čak ni borbu protiv botova) i usmerena je isključivo na online-okršaje.


Svaki tim se sastoji od najviše šesnaest igrača, a možete birati između Imperije i Konzorcijuma, što su nazivi za plavi i crveni tim. Dva igrača u svakom timu imaju posebne uloge, dok ostali igraju pucačinu. Ta dva igrača su komandanti i jedino oni će igrati strategiju, sa uobičajenim pogledom odozgo i menijem za izgradnju objekata. Jedina razlika u odnosu na klasični RTS je što komanadant ovde nema neposrednu kontrolu nad jedinicama na terenu. Pametnim investiranjem poena u tehnološko stablo iskusniji komandanti će ubrzo otključati i tri specijalke: kratkotrajno obnavljanje HP-a igračima na određenom području, te zasipanje tog područja baražnom artiljerijskom vatrom ili granatama sa otrovnim gasom. Iz ovoga se jasno vidi da je upravo komandant ključni igrač u svakom timu i da od negovog umeća umnogome zavise izgledi za pobedu. Ovoliki uticaj jednog igrača lako može biti mač sa dve oštrice. Ukoliko je komandant nesposoban treba ga pod hitno zameniti, ali kao i u pravom životu, ko se jednom dočepa direktorske fotelje teško ga je iz nje isterati.


Tokom svoje "vladavine", komandanti će imati prilike i da se malo igraju elektrodistribucije, tj. da razvlače bandere i kablove po mapi. Da, dobro ste pročitali... Baš kao što Protosi iz Starcraft-a svoje građevine mogu praviti samo u zoni pokrivenosti pylon-a, ovde vam je za to potrebna električna energija. Energetsku mrežu širite pomoću bežičnih releja koji mogu da prenose energiju i kroz prepreke, ali imaju vrlo mali domet. Druga opcija su obični releji i oni poseduju veći opseg, ali moraju imati međusobnu optičku vidljivost da bi uopšte funkcionisali.


Nuclear Dawn ne nudi mnogo modova igranja, ustvari tu je jedino warfare, što je drugi naziv za obični skirmish-mod u kome je zadatak da se zauzme protivnički komandni bunker. Međutim, to baš i nije tako jednostavno. Po mapama su razbacane ključne tačke, čijim zauzimanjem povećavate priliv resursa i time omogućavate vašem komandantu da napravi nove građevine i unapredi naoružanje. Postoji više vrsta ovih tačaka, a najznačajnije su  tzv. primarne. Na svakoj mapi postoji samo jedna i to obično negde u sredini. One donose veliki broj poena i najžešće borbe se vode upravo u njihovoj blizini, te bi svaki komandant trebalo da zna da baš tu treba izgraditi isturenu bazu, načičkanu mitraljezima i lanserima raketa. Kao i mnoge druge online pucačine i Nuclear Dawn nudi sistem napredovanja kroz činove. Sakupljanjem iskustvenih poena u partijama (poeni se dobijaju za ubistva neprijatelja, uništavanje protivničkih objekata, zauzimanje ključnih tačaka...) dobijate mogućnost da otključate novo oružje i nove sposobnosti za klasu sa kojom igrate.


U igri možete birati između četiri klase i tu nema iznenađenja jer smo ih sve već videli u sličnim igrama. Prvi na listi je Exo, teško oklopljeni vojnik koji nosi najubojitije naoružanje (mini-gun i raketni bacač) i ekvivalent bi mu bio Heavy iz igre Team Fortress 2. Zbog težine oklopa i oružja jako se sporo kreće. Poseduje sposobnost pomoću koje se pretvara u živo mitraljesko gnezdo, čime mu se drastično povećava ubojitost, ali se ne može kretati. Odgovor na ovu pokretnu tvrđavu je Stealth, brzi borac, a specijalnost mu je potez kojim može usmrtiti i najjače protivnike ukoliko im se prikrade s leđa. Takođe može da postane nevidljiv i neopaženo se uvuče duboko iza neprijateljskih linija, a može ga opaziti protivnički komandant ukoliko ima izgrađene radare. Od naoružanja nosi snajpersku pušku i noževe, te predstavlja nekakvog mešanca klasa Sniper i Spy.


Assault  je jednom rečju devojka za sve. Svestrani borac, koji je koristan i u odbrani i u napadu, pa svakako čini okosnicu dobro uigranog tima. Njegova specijalnost je poseban vizir koji, kada je uključen, otkriva protivničke Stealth vojnike. Poslednja, ali ne i najmanje važna klasa jeste Support. On može da leči saborce pomoću paketa prve pomoći, koristi EMP granate koje će na neko vreme onesposobiti neprijateljske kule, a koristeći aparat za varenje može i da popravlja oštećene građevine. Drugim rečima, Medic i Engineer stopljeni u jednu klasu, sa daškom Pyro-a jer kasnije možete otključati i bacač plamena.


Igru pokreće novija verzija Source-a (tačnije verzija koju koristi i Left 4 Dead 2), te zbog toga ne treba očekivati previše nalickanu grafiku i vrcave efekte. No, daleko od toga da igra ne izgleda dopadljivo. Dočekaće vas okruženje ogrezlo u sivilo, kao što i priliči jednom postapokaliptičnom svetu. Mape, kojih ima ukupno šest, su prepune detalja (mada se mnogi od njih ne mogu uništiti naoružanjem), skladno su dizajnirane i još bolje uravnotežene, tako da nijedna strane ne bude u prednosti, bar što se terena tiče.


Šta reći na kraju osim da vreme lagano dokazuje moje sumnje oko budućnosti ove igre. Prošlo je već nekoliko sedmica otkako je igra u "etru", a igrača nema ni od korova. Od mnoštva ponuđenih servera, igrače ćete zateći na svega jednom ili dva, dok ostali zvrje prazni. Ukoliko igra koja ima isključivo online komponentu oskudeva u igračima, to vodi ka samo jednom ishodištu - gašenju servera i odlasku u tihi zaborav. To bi bila prava šteta, jer igra zaista nije loša. Međutim kada su ovakve igre u pitanju teško je dopreti do igrača i "naterati" ih da počnu  novu igru, posebno ako je u pitanju nezavisni projekat koji uz to nije besplatan. Momcima iz InterWave-a možemo samo poželeti da ne klonu duhom i ponadati se da će Nuclear Dawn ipak uspeti da privuče i zadrži igrače na serverima, jer to po kvalitetu i uloženom trudu zaista zaslužuje.

Primerak igre za testiranje ustupio InterWave Studios



Autor teksta, Darko 'DeCoy' Mihoković, saradnik je bloga Igrorama od novembra 2009. godine.

Aktivan je saradnik mesečnika "Svet Kompjutera" od juna 2007. godine do danas, te recenzent i prevodilac na sajtu Abandonia.

Sve recenzije ovog autora

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

0 comments:

Objavi komentar

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!