20. tra 2010.

Avanture za početnike

Ako redovno pratite Igrorama blog, sigurno ste primetili da su avanture žanr kojem se stalno vraćamo. Na samom početku teksta moramo primetiti kako su nesretno krštene ove igre, te stalno dolaze u situaciju da ih laici mešaju sa podvizima Šona Devlina, neimenovanog nemačkog brđanina ili kćerke sablasnog kosača (za one koje mrzi da klikću na linkove, mislimo na akcione igre sa pogledom iz trećeg lica). No dobro. Šta je to što nas privlači avanturama? Kada bismo razbili jednačinu na proste činioce, dobili bismo dva odgovora. Priča, odnosno kvalitetna realizacija dobro osmišljene ideje, i zagonteke, to jest, mentalni aerobik. U najboljem slučaju, simbioza ta dva. Ali nešto očigledno odbija široke mase od ovog žanra. Priča nije siguno, jer skoro svi više vole da čitaju hronike umišljenog viteza iz Manče, no mentalnu onaniju savremenih pisaca. Jedan deo publike zasigurno odustaje zbog grafike, koja po pravilu nije silovatelj grafičkih procesora, dok neke otera i odsustvo akcije. Najmasivnija prepreka, bez razmišljanja, mora biti zahtev igraču da u potpunosti uposli svoj korteks. Znojenje mozga je imperativ u ovom žanru, kao što bi i male količine municije/odsustvo regeneracije trebale biti kod akcionih igara.

Iako se u biti slažemo da dobra igra, između ostalog, mora biti izazovna, nisu svi spremni da prve korake naprave uz monstrume poput Riven-a, koji garantuju upalu mozga od preteranog naprezanja (ali samim tim nude i ekstatičko oduševljenje po prelasku). Šta onda takvim ljudima preporučiti, kada požele da eksperimentišu, i vide ima li nečega izvan “ra-ta-ta” segmenta što bi im se svidelo? Koje su to igre koje u devedeset odsto slučajeva neće naterati igrača da ih obriše uz opasku “Ovo je teško, idem da igram CS”? Pa, za početak, tu je The Secret of Monkey Island. Ron Gilbert je i sam rekao da mu je cilj bio da napravi igru koja će biti dovoljno teška da bude izazovna, a ipak dovoljno laka da niko ne odustane zbog težine. Mi smo se složili da je uspeo.

Drugi izbor bi svakako bila Syberia. Uprkos ustaljenom mišljenju da je ova igra svojevremeno bila mesija žanra, božanskom svetlošću obasjani prorok koji je avanture izvukao iz gorućih bezdana, njena najbolja osobina je što je bila relativno laka. Kao takva, uspela je da, na kratko, privuče pažnju šireg kruga ljudi, i dokaže da je uz solidnu priču i lepu, ručno crtanu grafiku, moguće napraviti avanturu za one koji ih inače ne igraju.

Za danas smo vam pripremili članak koje se bavi upravo takvim igrama, avanturama za ne-avanturiste. U pitanju su tri igre, koje svakako ne bismo preporučili starim morskim vukovima, već onima koji žele da ih neko, držeći ih za ruku, lagano uvede u ovaj očaravajući svet.

*****

Prva igra koju smo za vas odabrali je Emerald City Confidential. Ovo simpatično “ostvarenjce” isteklo je iz pera Dave Gilbert-a, autora serijala Blackwell (Legacy, Unbound i Convergence), kao i manje poznate igre The Shivah. Radnja dela smeštena je u Oz, nemalo drukčiji od onog koji je L. Frank Baum osmislio. Dorotine dogodovštine su sada prošlost, a grad je postao leglo kriminala. Kao da su Baum-ove knjige provučene kroz noir presu, te je stvoren neki novi univerzum, u kome je plašljivi Lav zapravo beskrupulozni advokat, Limenko pijani guverner, a Strašilo monarhov savetnik iz senke. Oni, naravno, nisu jedini. Kako vreme prolazi, veliki broj poznatih likova iz kanona će defilovati, i prikazati se igraču u mnogo drukčijem svetlu no ranije (naš favorit je jedan od glavnih antagonista univerzuma, kralj Noma, koji je dobio politički imunitet i otvorio kafanu). Sve je krenulo po zlu kada je Čarobnjak abdicirao, a na njegovo mesto došao Strašilo, koje je nedugo zatim ustupio mesto kraljiici Ozmi. Ona je, odmah po dolasku na vlast, zabranila upotrebu magije, te je crno tržište u kratkom roku preplavljeno ilegalnim magijskim predmetima. Sve u svemu, stanovnicima Oza ne cvetaju ruže, a izgledi su da se stanje neće popraviti.



Igra vas smešta u ulogu Petre, devojke koja pokušava da skrpi kraj s krajem radeći kao privatni detektiv. Jednoga dana, u njenu kancelariju dolazi (glavom i crvenim cipelicama) Doroti Gejl. Vidno potrešena, nekadašnja bezbrižna devojčica od protagonistkinje traži da pronađe njenog verenika. Kako istraga napreduje, polako ćete uvideti da je u igri mnogo više od nestalog ljubavnika. Ovaj dobro plaćeni posao će se objediniti sa Petrinom potragom za izgubljenim bratom, te spletkama iz samog vrha državne uprave. Scenario je lepo napisan, sa dopadljivim likovima, odmerenom dozom nepredvidivosti, i dosta unutarnjih monologa. Očigledno, autor je igrao na kartu prepoznavanja, dajući nam šansu da vidimo Oz iz drugog ugla, kao fantazijski svet mnogo bliži stvarnosti (ili barem stvarnosti četrdesetih godina), i vidimo šta se (prema njegovoj viziji) izdešavalo od našeg poslednjeg susreta.



Emerald City Confidential je ispod haube point&click avantura, sa pogledom iz trećeg lica. Sve akcije se obavljaju levim tasterom miša, koji menja funkciju zavisno od potrebe. Ono što je za svaku pohvalu je mogućnost podešavanja brzine kojom će se Petra kretati, te ako mislite da se na nominalnom nivou vuče kao crevo, možete je ubrzati. Zagonetke su isključivo inventarske, jednostavne i savršeno logične. Sa stanovišta nekoga ko ima iskustva sa avantura, i bolno lake. No, kako je igra i namenjena onima koji tog iskustva nemaju, ovo joj ne možemo zameriti. Većina vremena provedenog u igri otpada na dijaloge, i često je otkrivanje “s kime sada pričati” zagonetka za sebe. Pored tutorijala, koji bukvalno objašnjava kako se igraju point&click igre, postoji i pomoć u vidu nagoveštaja, koji se dobijaju preko dnevnika koji Petra vodi, i ne koštaju ništa.


Vizuelno je više nego dopadljiva, sa jednostavnim a bogatim pozadinama, i detaljnim likovima. Pored Smaragdnog grada, koji je, očigledno, pretežno zelen, imaćete priliku da posetite i okruge Winkie i Quadling, u kojima preovlađuju žuta i crvena boja, respektivno. Moramo posebno pohvaliti autora za dizajn likova, od kojih su mnogi verne replike pop ikona četrdesetih (nestali verenik je pljunuti Klark Gejbl). Muzika je neprimetna, a i kada je primetite, shvatićete da je poprilično dosadna. Glasovna gluma je, kao što se moglo i očekivati od produkcije ovog kalibra, siromašna. Ako izuzmemo čoveka koji se svojski potrudio da “skine” Klarka Gejbla.


Kada se podvuče crta, Emerald City Confidential je igra koja bi se mogla dopasti i iskusnijoj publici, upravo zbog odlične atmosfere. Smaragdni grad se toliko dobro uklopio u noir kalup da smo svakog trenutka očekivali da odnekud izviri Hemfri Bogart. S druge strane, zagonetke koje su tu samo reda radi će zelenijim igračima možda stvoriti iluziju da zapravo rade nešto, a usput će ih detaljno upoznati sa uobičajenom point&click mehanikom, time ih pripremivši za buduće podvige. ECC je ujedno i najduža od igara o kojima ćemo govoriti.

*****

Sledeća igra na koju smo se nameračili dolazi sa najneočekivanijeg mesta. BigFish Games, poznat uglavnom po igrama u kojima je cilj pronaći na slici vešto skrivene predmete, odličio je da napravi, ni manje ni više, nego pravu pravcatu, ne-kancelarijsku igru! Drawn: The Painted Tower je već malo pretencioznije delo od prethodnog, i trudi se da izmiri konvencionalne avanturiste, i one koji to nisu. Što je ujedno i najveća greška u koracima. Priča je blatantno pokradena od braće Miller, i stavlja vas u ulogu neimenovanog junoše, koji se odjednom, po najgorem pljusku, našao na vratima izvesne kule. Na stepeništu je našao “upomoć!” poruku, te odlučio da uđe. U haustoru ga je dočekao harizmatični starac Frenklin koji ga je zamolio da oslobodi princezu Iris, zatvorenu na krovu kule. Osim opasnosti od prehlade, princezu vreba i Kralj, koji želi da je ubije. Razlog ovom decoubilačkom porivu leži u činjenici da je mala Iris poslednji izdanak duge loze magijski obdarenih ljudi, koji imaju sposobnost da slikanjem stvaraju svetove (!!!). I tako, anonimni protagonista, kako to obično biva, polazi na plemeniti zadatak.


Čak i ako zanemarimo nevešto mućkanje kradenih delova scenarija za Myst, priča je loša. Premda je očigledno u drugom planu, i dalje izgleda šturo, i sastoji se od par Frenklinovih monologa, te prepiske između njega i Iris čije delove nalazimo širom kule. Da stvar bude grđa, igra se završava na najgori, antiklimaktičan način ikada. Ne može se čak reći ni da deluje nedovšreno, već da je radnja samo presečena u jednom trenutku, te je odlučeno da se tu igra završi.


No, autori su se potrudili da brljiv libreto nadomeste fino dizajniranim zagonetkama. Drawn odlikuju pogled iz prvog lica, i kretanje po unapred određenoj mreži. Igra vešto balansira zagonetkama, te ima dovoljno i logičkih i inventarskih. Generalno su lake (ne kao u ECC), i dobro osmišljene. Veći deo igre se odvija u slikama koje je mala Iris slikala, a koje se nalaze obešene o klinove po tornju. Kako igra dodeljuje razne zadatke igraču, za svaki od njih je moguće tražiti pomoć od skamenjenog čiče. Kada je jednom zatražite, moraćete da sačekate neko vreme pre ponovne upotrebe.


Što se tiče izgleda, Drawn je bez premca. Autori su napravili odličan kontrast između mračnih i memljivih hodnika oronule kule i živahnih i šarenih svetova u slikama. Kako je Frenklin jedini koji išta progovara tokom igre (ako izuzmemo par rečenica koje Iris promumla na kraju), nema mnogo smisla govoriti o glumi. Ipak, čini se da za ulogu ostarelog čuvara nisu mogli naći boljeg glumca. Frenklin zvuči kao da pati od Alchajmerove bolesti, te stvara utisak da će usred rečenice zaboraviti o čemu je počeo da priča. Muzika je poprilično indiferentna, ali ipak popunjava praznine, i ne možemo se previše žaliti na nju.


Ako zažmurimo na jedno oko, i odlučimo da se pravimo da je priča podnošljiva, ili čak originalna, Drawn: The Painted Tower je solidna igra. Melem za oči, u svakom slučaju. Ali ono što je najbitnije sa stanovišta za koje smo se danas odlučili, zagonetke su lepo utkane u priču i okruženje. Pored toga, nisu ni preterano lake, te će možda i onima sa većom kilometražom biti interesantne. Najveća zamerka na igru, bez obzira ko je igra, je što je kratka.

*****

Najslađe smo ostavili za kraj. U pitanju je harizmatična igra deskriptivnog imena Hamlet or The Last Game Without MMORPG Features, Shaders And Product Placement. Ili jednostavno Hamlet. Ili mif2000's Hamlet. Svejedno. U pitanju je delo razvijeno u potpunosti od strane jednog čoveka. Koji je pride Rus. Ako to nije dovoljna preporuka, onda ne znamo šta jeste. Šalu na stranu, jedino što Hamletu jedan prekaljeni avanturista može da uzme za zlo je što je prekratak.


Iako reklamni pamflet tvrdi da je u pitanju adaptacija Šekspirovog Hamleta, u pitanju je “malo” slobodnija interpretacija sage o danskom kraljeviću. Naime, igra nas upoznaje sa pričom u trenutku kada Klaudije otima Ofeliju i vodi je u svoj zamak da je učini ženom (tj. natera je da mu ispegla odeću). Mladi Hamlet polazi da je oslobodi, kada mu odjednom na glavu prinudno sleće leteći tanjir kojim upravlja naučnik iz budućnosti. Da ne bi ispao potpuno govedo pred publikom, Heroj (kako se zove protagonista iz budućnosti) odlučuje da spasi Ofeliju iz kandži zlog i neobrijanog Klaudija. Prvu prepreku predstavlja zamak Polonija, Klaudijeve desne ruke, koji je inače vanzemaljac. Kako napredujete kroz igru, postavka likova, okruženja i situacije postaju sve bizarnije.


Poput ECC, i Hamlet je prilagođen point&click izvedbi, sa pogledom iz trećeg lica. Ali, za razliku od Smaragdnog grada, Hamlet je strogo linearan, i zahteva da se reše sve zagonetke u jednoj prostoriji, da bi se prešlo u sledeću. Shodno tome, zagonetke su strogo logičke. Na svu sreću, ima ih dosta, i sve su genijalno koncipirane (šifra za otključavanje koja glasi “šifra”, na primer). U globalu, nisu preterano teške, ali ima i poneki tvrđi orah. Šlag na torti (ili višnju/trešnju na šlagu) predstavljaju boss bitke, koje  su zapravo niz zagonetki koje treba izvesti na vreme, što na protivnika ima isti efekat kao da ste ga izudarali. U igru je utkan i sistem pomoći, koji se otključava kada u datoj sobi provedete određeno vreme.


Grafički gledano, Hamlet je minimalistička igra, sa jednostavnim pozadinskim crtežima koji su ili živopisno okrečeni, ili crno-beli. Ceo vizuelni dizajn je rađen u komičnom maniru, te savršeno oslikava razvoj priče. Likovi su karikirani i izobličeni. Pošto se priča predstavlja tokom pauza između činova, nema potrebe za glumom, ali određeni likovi ipak ponekad promrmljaju štogod sebi u bradu (savršeno izbrijanu, sem ako su Klaudije, ili eremit koji živi u pećini). Muzika je vrlo impresivna, i savršeno otkačena i prigodna.


Hamlet bi bio odličan nalsov, samo da nije neoprostivo kratak. Izverziran igrač može da ga pređe za sat vremena, dok će onom manje veštom u ovakvim igrama trebati duže, ali činjenica je da mesa naprosto nema. Osim toga, zamerki nema, duhovit je, prirodan, i simpatičan u svakom smislu. Odličan izbor za upornije početnike, ali i za po stažu starije igrače, željne lagane zabave i originalnog humora.

*****

Čime okončati ovu priču? Svakako nam nije cilj da preobratimo ikoga, ili ubeđujemo ljude kako je jedan žanr nadmoćan u odnosu na drugi. Igre se dele isključivo na dobre i loše, a ako se ubrajate u onu, monstruozno veliku grupu ljudi koji avanture uopšte ne igraju, vaš je gubitak. Svako ko otpisuje ceo jedan žanr na osnovu par loših iskustava je na gubitku (da, čak i oni koji neće da igraju hentai igre, rekao bi GM Ranko). Stoga, ako ste željni i voljni, ali niste imali nikoga ko bi vas uputio, i pomogao vam da napravite prve korake, iskoristite ovaj tekst kao referencu. Iako bismo vam iz srca i dalje pre preporučili The Secret of Monkey Island ili Syberia-u kao prvence, zdrav razum nam govori da je ovo ipak prikladnije. Igre koje smo vam danas predstavili su lagane, kratke, iskrene i jednostavne. Pustite ih da vam ispričaju svoju priču, a potom odlučite da li želite da uronite dublje, ili pak da se povučete dok još nije prekasno. U slučaju da se odlučite za prvu varijantu, kod nas uvek možete očekivati kvalitetne preporuke.



Autor teksta, Pavle 'Ketchua' Đorđević, jedan je od tri osnivača i urednika Igrorama bloga.

Saradnik je mesečnika "Svet kompjutera" od marta 2008. godine do danas, a od početka 2010. jedan je od urednika mesečnika "Gameplay". Učestvovao je i u radu nekoliko internet prezentacija i projekata, uključujući Eniaroyah magazin.

Sve recenzije istog autora

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

2 komentara:

  1. Mene ste preobratili i ubedili da su avanture kao zanr nadmocnije u odnosu na druge.
    Adventure Über Alles!

    OdgovoriIzbriši
  2. Mene niste preobratili jer odavno znam da su avanture kao žanr (a i onako :P) nadmoćne nad drugim žanrovima igara.

    zobraks (anonimno)

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!