1. svi 2011.

Igranje kao društvena zabava

Za mene je igranje oduvek bilo društvena zabava. Možda je razlog to što sam rođen u prošlom veku, kada su konzole bile retke a računari još ređi. Tada smo bili prinuđeni da se okupljamo oko retkih Atari ili Comodore mašina, ili posećujemo zabavne parkove i delimo žetone ispred glomaznog aparata. Stariji su mlađima pokazivali kako se prelaze određene deonice, a oni najmlađi gledali su iz prikrajka i čekali svoj red. Pa ipak, svi su uživali i družili se, bez obzira na, iz današnjeg ugla, užasnu grafiku i suviše jednostavnu igračku mehaniku. Ovih dana pak sve češće čuju se rečenice poput: „Ne volim da mi iko smeta dok (se) igram“. Zašto je tako i da li je to loše?

Ideja za ovaj članak rodila se iz diskusije koja je usledila posle prethodne kolumne, kada smo pričali o tome zašto mnogi (ne)igraju neki MMO. Najviše je na mene verovatno uticao Ketchua, koji je isključiviji u pogledu društvenog igranja nego većina naših čitalaca. Sećam se da mi je trebalo godinu dana da ga nagovorim da uzme L4D2, da ponekad malo igramo na internetu. Činjenica je da neki ljudi jednostavno ne vole da igraju sa drugim ljudima. Ne osećaju se lagodno, strahuju od prozivki, ili jednostavno nemaju strpljenja i volje da pomognu manje iskusnim igračima. Komentari su to veoma jasno pokazali. Počeo sam da se pitam – zašto?


Svakako da je prilikom igranja na internetu potrebno sarađivati sa drugim ljudima. Takva saradnja može biti veoma teška, ili gotovo nemoguća, ukoliko je sa druge strane neko ko namerno gleda da svima ostalima upropasti zabavu. Viđao sam ljude koji varaju u Day of Defeat Source, pa se još smeju kad ih neko opomene da će ostati bez Steam-naloga, jer ih imaju nekoliko. Dešava se da neko sabotira timski rad u L4D, CS, ili bilo kojoj igri. Razloga je više, od neznanja i nenamernih grešaka, do namernog provociranja i sličnih „kvarnih zadovoljstava“, čije proučavanje je primerenije psihološkim blogovima. Pa ipak, takve osobe su u manjini. Većina igrača su ljudi baš kao i mi – samo žele da se zabave.

Štaviše, ogroman broj igrača spreman je da, svakom ko želi da čuje i nauči, objasni osnove i pokaže na primerima. Svima nam je jednom bio „prvi dan“. Niko se nije naučen rodio, niti je preduslov za igranje iščitavanje čitavih uputstava i wiki-stranica. Istina, strpljenja je bilo daleko više u vreme kada smo na internetu igrali Quake 3 ili Starcraft, nego danas u vreme Starcraft 2 ili Bad Company. Razlog tome je opšta popularizacija interneta, usled koje je moguće „sresti“ mnogo više ljudi koji ga shvataju kao deo svoje sobe, umesto da u njemu vide javni trg. Takvo razmišljanje uočava se na svakom koraku, od zaštite privatnosti, do ponašanja i pismenosti.


Međutim, zašto ne bismo mislili o internetu kao privatnom iskustvu? Čak i kod nas, uprkos svim krizama i potresima, moguće je kupiti nov računar namenjen igranju za manje od 300 evra. Polovna konzola Playstation 2 košta ispod 10.000 dinara. Igranje video igara odavno je napustilo igraonice u kojima se tiskala desetina dece, čekajući svoj red ispred televizora na koji je priključen Sega Genesis. Napredak tehnologije nas je razmazio, navikao da sedimo u sopstvenoj sobi i sami određujemo šta, koliko i kad igramo. Jedini preostali bastion mrežnih igara i druženja pred računarima predstavljaju, o' ironije, PC igraonice u kojima se još uvek neguju WoW i CS.

Međutim, upravo nesavršenost igraonica predstavlja „školu“ strpljenja i tolerancije, prihvatanja različitosti. Paralela se može povući sa pravom školom koju pohađate ili ste je nekad pohađali. Bilo je u vašem razredu svakakvih ljudi. Sa nekima ste se družili svakodnevno, sa nekima pričali tek ponekad, a neke ste naučili da zaobiđete ili izbegavate u potpunosti, jer vam je to iz nekog razloga odgovaralo. Ipak, prihvatili ste situaciju, prilagodili joj se i stekli usput neke lepe uspomene. Doduše, najlepše uspomene iz igraonice nemaju veze sa igrama, niti one iz škole povezujemo sa učenjem. Šta je onda posredi?


Ono što je najzabavnije u pomenutim iskustvima, te ljudskom životu uopšte, jeste prazan hod. Trenuci su to kada se pravi pauza, kad popušta koncentracija a rađa se dijalog, usputan i neobavezan, a „lekovit“. Rad možda jeste stvorio čoveka, ali šale u trenucima predaha su ga nasmejale i stavile tačku na "i". Bilo da je reč o usputnom komentaru, dok preko nečijeg ramena gledate partiju Mortal Kombat 2, ili o iskrenom smehu koji čujete u slušalicama kad promašite metu sa pola metra, ono što čini te situacije smešnim i vrednim pamćenja jeste prisustvo druge osobe, a ne sam događaj. Malo ko komentariše događaje, ako zna da ga niko neće čuti.

Šta ako igrate sa nepoznatim saigračima, sa nasumičnim ljudima koji su kupili tu istu igru i dopada im se? Pa upoznaćete ih! Već imate nešto zajedničko – dopada vam se ista igra. Ukoliko se u nekom društvu lepo zabavite, veoma je lako prisutne dodati u listu poznanika i igrati se sa njima ponovo. Niko vas pak ne tera da to učinite. Igranje na internetu u tom pogledu ne razlikuje se od učešća u radu neke sekcije ili društva – prisustvujete zato što vam je zanimljivo, ali usput sretnete mnogo novih ljudi, od kojih neki mogu da vam postanu bliski. Ovih dana to je još jednostavnije, zahvaljujući esnafskim chat-kanalima unutar MMO igara, forumima, Steam-grupama i Facebook-stranicama igara.


Jedan kontakt rađa drugi. Odgovor na nečiji komentar na Twitter-u lako može da završi članstvom u „igračkom klanu“ i prijemom gostiju iz Velike Britanije u vreme Exit-a, ili polusatnim objašnjavanjem reči i pojma Kifla, dok "neprijatelj prelazi rijeku“. Neko je pomenuo da ne želi da drugo ljudsko biće zavisi od njega u igri i obrnuto. Ipak, upravo ta potreba da se oslonimo na druge i budemo nekom oslonac čini nas ljudima. Od tog ne možemo pobeći, mi smo društvena bića, takva nam je priroda. Uostalom, ponekad su igre bolja „životna škola“ nego što možete da zamislite. U životu će uvek neko zavisiti od vas, zato bolje da na vreme prihvatite tu surovu istinu i po mogućnosti, dobro se zabavite.



Autor teksta, Nikola 'Walker' Bulj, jedan je od tri osnivača i urednika Igrorama bloga.

Saradnik je mesečnika "Svet kompjutera" od aprila 2008. godine do danas. Od početka 2010. godine jedan je od urednika mesečnika "Gameplay", za koji je povremeno pisao i ranije. Učestvuje u radu nekoliko internet prezentacija i projekata, a od početka juna 2010. piše za tv emisiju "Play Games".

Sve recenzije ovog autora

Ako vam se ovaj članak dopada, podelite ga sa prijateljima: Twitter Facebook

Broj komentara: 17:

  1. Upravo sam napisao kilometarski komentar i kad sam kliknuo pregledaj sve sam izgubio..... napisaću opet sutra..

    OdgovoriIzbriši
  2. Ne bih da ti stavljam so na ranu, ali baš zbog takvih situacija preporučujemo da se svaka poruka kopira (u clipboard, notepad, svejedno), zlu ne trebalo. Ne samo ovde, već uopšte na blogovima, forumima... sve su to sistemi na kojima može da dođe do "štucanja", pa je bolje osigurati se sto puta bez potrebe, nego jednom izgubiti celu poruku.

    OdgovoriIzbriši
  3. Dobre tekstove pise ovaj Walker :D
    Ah, kad se samo setim druzenja po igraonicama uz ISS, CS, MoH, W3, Dotu... Sad su igraonice manje vise puste jer skoro svi imaju pristojan net za igranje online.

    @Stefan I meni se to bas cesto desava ovde na Igrorami, pa sam i ja poceo da kopiram svaku poruku.

    OdgovoriIzbriši
  4. I meni se upravo sada desilo neko mi progutao komentar :D, a što se tiče igri, igrao sam mmorpg igre ali brzo izgubim interesovanje, jedino dota i fps igre...

    OdgovoriIzbriši
  5. Sve zavisi od društva ali u suštini se pokazalo da je co-op igre najbolje igrati u društvu (kućni lan, grickalice/sok, igranje do zore), a igre tipa CS/Quake i sl. isključivo preko mreže. Kod ovih drugih mi smeta negativna atmosfera u igraonici npr. previše je psovki/dranja, što mi ide na živce. Situacije tokom praznog hoda su i meni najinteresantnije ali njih je veoma malo (opet, sve zavisi od društva). Sa druge strane, uvek sam za kućnu varijantu co-opa, eliminiše se kuckanje u ingame chatu, a i atmosfera je daleko bolja :)

    OdgovoriIzbriši
  6. A sad sve ispočetka.
    Pročitavši prvi pasus setio sam se ranih 2000-tih (živeo sam u Crnoj Gori) kada sam kao klinac odmah posle skole sa drugarima trčao u logalnu pc igraonicu bez para samo sa željom da posmatram starije kako igraju Race of Nations, Rome: Total War ili nekakav Medal of Honor (nikada nismo igrali ni CS ni Warcraft).
    Utrčao bih u sobičak od 15ak kvadrata u kome je bilo 5 kompjutera, 15 posmatrača i 30 stepeni (kompjuteri su se stalno gasili zbog pregrevanja), svi su navijali došaptavali svom drugu šta rade drugi i gde su.
    Posle 3 sata posmatranja svi bi otrčali kući i izmolili 50 centi (pola sata) od roditelja pa dotrčali nazad počeli da igramo. Tada bi ovi stariji od malopre stali pored svakog od nas i govorili nam šta da radimo. Tih pola sata bi brzo prošlo a pošto su svi posmatrači želeli da vide nastavak našeg meča vlasnik bi nas pustio da igramo dok neko drugi ne traži da igra...
    I tako sve do 7og razreda kada smo nabavili dobar net i skype. Tada su se vika i prozivke prebacile u naše sobe, ali je društvo još uvek bilo na okupu i dobro smo se zabavljali.
    Danas te drugove (i drugaricu !?) iz igraonice već i zaboravljam pošto sam se selio dosta, igram Project Reality i sa 3 amerikanca i 2 šveđanina komentarišem moralnost napada na Libiju i problem koji predstavljaju Latino-američki imigranti u Kaliforniji, teme su se promenile ali je zabava još tu.
    Za mene igraonice nikad nisu predstavljale samo kliktanje miša i lupanje po tastaturi, uvek sam svima pomagao ako sam mogao, tražio pomoć, pričao sa novim ljudima i upoznavao se sa njima, razmenjivao iskustva, prvi put se potukao, prvi put zaljubio, sve u svemu postao sam bolji čovek.
    Igranje u društvu me je učinilo ovakvim kakav jesam, nešto što nikakav singleplayer ne bi mogao.
    Današnji klinci zatvoreni po svojim sobama tako nešto ni pored svih chatova i voipa neće moći da oste, žao mi ih je ...

    OdgovoriIzbriši
  7. Nemam nista protiv 'drustvenog' igranja (portal 2 u coopu je veoma zanimljiv, kupicu BF3 kad izadje), ali to nikada nece postati dominantni vid mog igranja. Ja za prave igre smatram nesto kao Fallout, BG, Stalker, Deus Ex.. Dakle, SP igre sa pricom, koje su mnogo vise od puke zabave.

    OdgovoriIzbriši
  8. Eeee... a kad je taj isti Ketchua igrao Runes of Magic :) Stvarno ne znam šta mu se dešavalo tih nekoliko meseci? Mora da je bio u fazi eksperimentisanja.

    Ups! Umalo da pošaljem poruku sa lažnog Gmail naloga i potpuno se raskrinkam :) A jurim tu Igrorama nagradu već nekoliko meseci...

    OdgovoriIzbriši
  9. LoL, vi ste ga znači "pokvarili" xD

    OdgovoriIzbriši
  10. Za mene je to "društveno igranje" OK zabava za kraći vremenski period. Ne shvatam to ozbiljno i za mene je igranje neke igre u multiplejeru na duže vreme gubljenje vremena. Igre koje su potpuno fokusirane na co op ili multiplejer posmatram kao "igrice", tu su da zabave na neko vreme i ništa drugo. Ja od jedne dobre igre ipak očekujem mnogo više.:)
    Walkeru, stičem utisak da se trudiš da popularizuješ multiplejer i co-op.:) Mislim da nema potrebe za time u vremenu kada skoro svaka igra ima neki vid multiplejera a za sve više igrača je kvalitetan multiplejer glavni uslov za kupovinu neke igre.

    OdgovoriIzbriši
  11. Ja nešto nikada nisam voleo igraonice. Ovo što je Ogisha napisao, i meni su svađe, psovke i dreka(+ smrad cigareta:D) ono što najviše pamtim iz vremena provedenog po igraonicama. Volim da se zabavim u multiplejeru ali iz sigurnosti mog stana!;)
    @DeCoy
    Heh, pišeš za Igroramu a opet hoćeš nagradu pa još i varaš. Sram te bilo!:P

    OdgovoriIzbriši
  12. @DeCoy: Ćuti bre, to nije nešto što se pominje u javnosti. xD Znaš ono - "There's a time and place for everything, and it's called college".

    Šalu na stranu, RoM je bio iskustvo koje cenim. Tu sam shvatio da je PvE sadržaj u MMO-ovim jedna velika laž koja ne vredi ni koliko crno ispod nokta, a da kvalitet PvP-a i instanci zavisi isključivo od toga s kime igraš. Te odlučih da to nije za mene. :)

    @Walker: Oni su mi otvorili oči. xD

    @Danilo S.: Potpuno se slažem. Na kratko i sa dobrim društvom su super. Ali uvek ću pre izabrati kvalitetan singleplayer pre nego kvalitetan multiplayer.

    OdgovoriIzbriši
  13. Danilo, pokušavam da promovišem druženje ;)

    Mirko, mislio sam uopšte na igranje u društvu, bilo da je reč o 4 cimera koji unajme PS2 na jednu noć, tebe koji igraš npr. TF2 iz svoje sobe ili dva buraza koji igraju Golden Axe na zajedničkoj Segi. Igraonice sam pomenuo kao nesavršeno (i ja ih pamtim po dimu) poslednje mesto gde se još uvek sedi u društvu i igra...

    Ispričao sam svoju priču, da mi je igranje sa ljudima na netu logičan korak dalje, jer sam se oduvek igrao sa drugim ljudima offline. Zato pitam, kako je kod vas? Da li je za vas igranje nešto što se radi samostalno, ili vam ne smetaju druga ljudska bića?

    OdgovoriIzbriši
  14. Igranje sa drugim ljudima na netu je definitivno logicki korak dalje, dokaz za to je i opsta popularnost Steam-a, Xbox Live-a, PSN-a...

    Igranje sa ljudima, online, svaku igru cini zanimljivijom, pogotovo ako igrate sa dobrim drustvom (koriscenje mikrofona se podrazumeva).

    Tako da mi se cesto desava da neku prosecnu co-op igru sa uzivanjem sljustim, ako je igram sa dobrom ekipom, dok vecinu sp only igara, koje nisu AAA++ kvaliteta, zaobilazim u sirokom luku (prosto izgubim volju za igranjem).
    A i kada igram neku odlicnu sp igru, retko mi se desi da ostanem za kompom vise od 1-2h u jednoj "sesiji", sto se kod online igranja, cak i manje kvalitetnih naslova, desava jako cesto.:)

    OdgovoriIzbriši
  15. Ја никада нисам играо било шта у било каквој мрежи. Вероватно (или можда?) сам нешто пропустио, али ето, стицај околности, воља, штатијазнам...
    А прешао сам заиста брдо игара.

    Ако ништа, планирам да умрежим ове рачунаре по кући па са клинцима...:)

    OdgovoriIzbriši
  16. "Da li je za vas igranje nešto što se radi samostalno, ili vam ne smetaju druga ljudska bića?"
    IMO, ovo pre svega zavisi od žanra igre.
    Kada igram neki cRPG, ne želim da igram sa drugim ljudima, već želim da na miru RP-ujem i uživam u priči i likovima. Možda me TOR ubedi u suprotno, we'll see.
    Ali kada je neki FPS u pitanju (CoD2 u mom slučaju, sada željno iščekujem novi Red Orchestra), igranje sa ljudima je neuporedivo zabavnije.

    P.S. Igraonice su vrhunska zabava kada se ide (išlo, u mom slučaju, batalio sam) sa pravim društvom. Čak me nateraju da ponekad igramo CS koji prezirem iz dna duše. Ako je dobra atmosfera, biće lavina psovki i smeha. :D

    OdgovoriIzbriši
  17. Mislim da pricamo o granicama eskepizma... Nekad je igra vise iskustvo slicno filmu, prica koja vas uvlaci i tera da otkrivate sopstvene reakcije na neke nove situacije.

    Ali za razliku od filma postoji ta interakcija koja nam je svima u biti, "ako uradim ovo, desava se ono", sad dal je to slucajno otkrice da je peseno meso bolje od sirovog, ili da levo, levo, gore, gore, b, tera skorpiona da izvede fataliti...

    medjutim ako ne postoji prica iza toga to postaje tocak za hrckove koji nema kraj, jos jedan, level, jos jedan, ajtem, bez ikakvog fidbeka osim izgubljenog vremena... I jedina smisao lezi u drugim igracima (ko se ikad naigrao kantera sa botovima?) i upravo u tim momentima van tocka, gde od jednog zajednickog interesovanja, otkrivate druga i nova... Vremenom se otarasite tocka i on postane samo momentum koji vas veze za neko srecnije vreme kad nije bio problem non stop blejati na istoj mapi u vrteti iste taktike po milion puta... Pa se tako vas troica mamurni posle prvog maja nacrtate sa kompom kod ortaka jer eto ostao je taj jedan slobodni dan, i prazna gajba sa dobrim netom, pa sto ne bi pikali dotu... samo da mapa ne bude mnogo strma jer ko ce sad da se pentra uzbrdo...

    OdgovoriIzbriši

Pravi PC igrači uvek ostave komentar!